Multimedijalna umjetnica Kata Mijatović predstavit će Hrvatsku na ovogodišnjem, 55. Venecijanskom bijenalu, koji će se održati od 1. lipnja do 24. studenog na temu ‘Il Palazzo Enciclopedico’ koju je “propisao” umjetnički direktor Bijenala Massimiliano Gioni.
Interaktivna ambijentalna instalacija ‘Između neba i zemlje’, osmišljena od strane autorice i kustosa projekta/povjerenika Branka Franceschija, temelji se na već postojećem višegodišnjem projektu arhiviranja snova u okviru kojeg autorica sakuplja, bilježi, a potom i koristi za vlastiti umjetnički rad snove drugih ljudi, a koji od 2003. godine postoji i kao on-line baza podataka. Postavit će se u sali Tiziano u jednom od ljepših dijelova Venecije. Ona objedinjuje online Arhiv snova, za koji je otvorena stranica na Facebooku, video i fotografsku dokumentaciju projekata te izvedbe performansa na temu snova. Jedan od njih je šestosatno spavanje na Kožarićevoj skulpturi, a drugi spavanje u bijeloj gondoli.
U središtu izložbenog prostora bit će postavljen metalni kavez u kojem će biti smještena interaktivna radna stanica web portala Arhiv snova u kojoj će posjetitelji moći pretraživati Arhiv, što će se istovremeno projicirati na zid paviljona.
Između neba i zemlje
Što osjećate sad kad ste svjesni da će Vaš rad biti predstavljen na Venecijanskom bijenalu?
– ‘Prizemljila’ sam se. Čeka nas puno posla, a za sad ‘plovimo’ kroz to s dobrim vjetrom u leđima. Odahnula sam kad smo pronašli odgovarajući prostor – na kraju se taj početni hendikep s traženjem prostora pretvorio u prednost jer smo pronašli prostor za koji mislim da odlično odgovara projektu. I inače mi je jako važan prostor, mislim da nema dobrog rada ako se ne desi ‘klik’ između prostora i onog što se u njemu događa. Na kraju, ovo je sad bilo pitanje sreće i naše upornosti, Brankovog snalaženja u Veneciji, ali nadam se da će se to ubuduće rješavati na neki drugi način.
Što Vam poručuju Vaši snovi?
– Nema nekih značajnih poruka…Sad sam u fazi totalne budnosti pa se valjda se i snovi povlače. Pratim zato snove drugih ljudi koji pristižu u Arhiv, sad prvi put osjećam sve te snove na ‘hrpi’. Do sada sam radila pojedinačno sa snovima ljudi koje na neki način poznajem, a drugačiji je osjećaj susresti se sa snom čovjeka kojeg uopće ne poznajete, ili s više njih – kao da hodate kroz nepoznate magične predjele, dobar je to osjećaj.
Nakon dugogodišnjeg umjetničkog djelovanja na temu snova , kroz raznovrsne forme vizualnog izražavanja, smatrate li gostovanje na 55. Venecijanskom bijenalu krunom svog rada na tu temu i namjeravate li nastaviti u tom smjeru, ili ćete se ipak okrenuti nečem novom?
– Dovoljno sam dugo u umjetnosti da znam da nema tu nikakvih ‘kruna’, bude dobro odrađenih izložbi i projekata i onih koji to nisu, i to je sve. Sve ostalo su nepotrebni dodaci. Možda će banalno zvučati, ali nisam ja odabrala to što radim, već je to na neki način odabralo mene. Pa ću probati nastaviti u tom smjeru. Sklona sam takvom načinu gledanja na stvari, a umjetnost je naročito zahvalna za primjenjivanje takvog principa djelovanja – na kraju krajeva mislim da je najveći osjećaj slobode da čovjek slijedi nešto što je došlo i pozvalo ga. Ali nije to ni najmanje tako jednostavno.
Znamo već uglavnom sve o Vašem radu kojeg ćete predstaviti. Ljubitelje umjetnosti mediji nisu uskratili podacima, no postoji li možda još nešto što biste htjeli istaknuti ili ponovno naglasiti?
– Samo to da će se snovi koje sada prikupljamo preko facebook profila Arhiv snova, prije otvaranja bijenala, premjestiti na web stranicu koja će funkcionirati nadalje kao online portal, naravno sa mogućnošću daljnjeg unosa – i koji ćemo zatim prezentirati na bijenalu. Web dizajner projekta je fejsbukovcima dobro znani Ivan Kraljević.
Koliko vremena trenutno posvećujete organizaciji instalacije?
Sad smo u fazi montaže video dokumentacije, i u pripremama oko realizacije središnje instalacije Arhiva snova.
Što očekujete od predstavljanja na Venecijanskom bijenalu?
– Važno mi je da će moj rad biti puno vidljiviji nego do sada, a i nadam se da će bijenale omogućiti daljnji razvoj središnjeg projekta to jest Arhiva snova – jer je to idealna situacija za rast jednog takvog projekta.
Nude li dosad sakupljeni snovi neku vrstu odgovora, može li ih se međusobno povezivati na temelju nekog obrasca, ili svojevrsnog ponavljajućeg uzorka među snovima. Postoji li, po Vama, u „neredu“ snova ikakav red?
– Teško je to reći. Odgovore na nekoj generalnoj razini ne nude, već samo uznemirujuća pitanja. Mislim da snovi kao fenomen ustvari najviše problematiziraju ono što zovemo stvarnost, a što je naša zapadna civilizacija tako tvrdo materijalistički postavila. Red podrazumijeva kontrolu, a snovi su izvan kontrole spavača (iako neka iskustva sa lucidnim snovima tvrde suprotno), pa i izvan svake druge neposredne političke, medijske ili društvene kontrole. Tako ispada da su snovi jedina ljudska ‘aktivnost’ koja danas izmiče toj sveprisutnoj kontroli. Meni je uvijek fascinantno otvaranja kanala, ‘tunela’ koja se događaju u nekim snovima, prema multi-dimenzionalnoj percepciji života ili smrti, a kroz apsolutnu osobnost svakog od nas. Ovo je relativno mali broj uzoraka koje sam do sada sakupila, pa i na tako malom broju naišla sam na začudne podudarnosti – neke od njih su me ponukale da radim s njima. Tako je npr. nastao performans Dva sna, u kojem dvije mlade djevojke dijele letke na ulici na kojima su otisnuti tekstovi snova Markite Franulić i Snježane Klarić. U oba sna riječ je o iskustvu smrti. I iako su situacije različite, u oba sna smrt je opisana kao sličan entitet, kao ‘ništa’ , koje se doživljava kao ugodno. Sličnu konstataciju našla sam i u snu Nike Radić. Na nesvakidašnju podudarnost naišla sam i u snovima Vlaste Žanić i Martine Mezak – u oba sna riječ je o susretu s preminulim prijateljem, a njihova ‘poruka’ je da je ‘tamo’ sve slično kao kod nas samo ne postoji sistem vrednovanja. Kao da ti snovi nadilaze osobnost spavača i tiču se svih nas. Evo, preporučam pročitati te snove – svi su spremljeni u Arhiv.
Čitate li sve snove prikupljene u Arhiv snova i možete li izdvojiti neki, po Vama, najzanimljiviji? Možda vam se poneki utisnu u pamćenje.
– Da, naravno. Neke od starijih znam i napamet, jer sam nedavno radila na knjizi Izabrani snovi, pa sam ih često iznova čitala. Evo na primjer jedan san mog prijatelja Miloša Pavkovića, sa čistom slikom, čistim prijenosom: ”San se događa negdje u prirodi. Na otvorenom. Dan je. Sam hodam, prolazim. U susret mi dolaze ljudi. Pojavljuje se rijeka. Nešto veliko i crno pada na mene s neba. Kao poklopac. Budim se u znoju.” Ovisi naravno puno o tome koliko ste dorasli prijenosu sna. Ponekad je nemoguće prenijeti san na javu, a uvijek se događa gubitak. Nesvjesno se služi drugačijim jezikom i mehanizmima od svjesnog (rekla bih da se nesvjesno u snovima služi ‘umjetničkim’ postupcima, tako da smo u snovima zapravo svi umjetnici), i kad se probudite vaš um prelazi na jezik svjesnog ja. Pa ipak svaki zapis sna mapira taj svijet i čini ga prisutnim. A od ovih koji sad pristižu u Arhiv, ima zaista izuzetnih, od onih u kojima se doslovno miješaju san i java, kao što je to san Tatiane Bezjak, do minijaturnih haiku ‘slika’, poput sna Darka Milošića, ili fantazmagoričnih prizora u snovima Tamare Štambuk. Ljudi se često pitaju što znače ti snovi, mislim da tumačenje, ukoliko se samo ne nametne, nije ni potrebno, jer to nesvjesno rješava na svoj, nama nepoznati način.
Mijenjaju li se Vaši pogledi na temu snova, što ste smatrali nekad, a što danas?
– Ne mijenjaju se, samo se potvrđuju. Potvrđeno je naime da su snovi veliki čistači ‘štetnih unosa’, i da na psihičkoj razini, obavljaju posao koji jetra obavljaju na fizičkoj razini. Snovi iscjeljuju, to je općepoznato. Naravno da to nije uvijek bezbolno. A sada sam i definitivno sigurna da nas nesvjesno bolje poznaje od našeg svjesnog ja. I ranije sam u radovima kretala uvijek od neke relacije ta dva suprotstavljena psihička prostora svjesnog i nesvjesnog, ali kroz konkretne pojedinačne snove, sad se prvi put u ovom radu Arhiv snova, snovi oblikuju kao fenomen u odnosu na stvarnost koja nas okružuje. A ta stvarnost je obilježena promjenama percepcije vremena i prostora, virtualnim svjetovima koje stvaramo uz pomoć tehnologije, pa tu je i ta analogija da to sve već postoji u nama na jednoj organskoj razini, od kada postojimo, a to je važno osvijestiti za vrijeme koje dolazi.
Jeste li ikad pričali o stručnjacima ili znanstvenicima na temu snova, te što oni kažu o tome?
– Iskreno ne, čitala sam naravno ‘obaveznu’ literaturu iz tog područja, Junga posebno, međutim nekakav psihoanalitički pristup u radu sa snovima nije me nikada zanimao, a na fenomenološke znanstvene pristupe toj temi nisam baš naišla.
Životni put
Kako gledate na svoj životni put, od diplomirane pravnice do akademske umjetnice. Može li se to dovesti u vezu sa realiziranjem snova (koji bi u ovom slučaju bili bavljenje umjetnošću) nasuprot nekom realnom i možda pragmatičnijem svijetu prava?
– Mislim da ne. Riječ je prije o tome na koji način želite spoznavati svijet oko sebe i što takvo spoznavanje uključuje. Umjetnost je za mene uvijek bila prvenstveno način da spoznam svijet oko sebe, a onda i način izražavanja. U jednom trenutku, bavljenje pravom otpalo je kao bilo koja opcija.
Koliko se i po čemu vaš rad sa početaka umjetničke karijere, još iz perioda grupe „Močvara“, razlikuje od današnjeg stvaralaštva?
Neke ‘teme’ se provlače, ali u načinu izražavanja sve se promijenilo. Period iz ”Močvare” bio je važan radi razbijanja nekakvih okvira – za ono vrijeme i za onaj prostor bili smo prilično radikalni. U to sam vrijeme nekako shvatila, da je umjetnost konačan odabir i da dalje nema kompromisa, jer je odjednom nahrupila sva ta sloboda, pa eto taj je osjećaj ostao do danas.
Studirali ste slikarstvo u Firenzi , nakon toga i u Zagrebu. Možete li usporediti ta dva okruženja, i istaknuti pozitivne strane jednog i drugog?
– U vrijeme kad sam studirala, akademija u Firenci je bila dosta kaotična, i mislim dosta površna, međutim imali su izvrsnu videoteku, i dobre predavače iz teorije umjetnosti. Ali od tada je puno vremena proteklo… Akademija u Zagrebu naravno bila je i onda, a pretpostavljam i sada, previše tradicionalna u pristupu, ali ne bih znala sa sigurnošću…
Kao umjetnicu, koje Vas teme još zanimaju i koji vam je najdraži način izražavanja (video, performans, slikarstvo,…)
– Zanimaju me sve te civilizacijske teme, koje se danas nameću kao nezaobilazne – ali uvijek s te neke unutarnje, neosviještene razine. Nemam najdraži način izražavanja, pretežno zadnjih godina koristim performans i video, jer mi je trenutno taj medij najbliži, ali isto kao i u životu- nastojim da ideja sama odabere medij u kojem će se izraziti.
Umjetnost danas
Članica ste Hrvatskog društva likovnih umjetnika, i često izlažete u Domu hrvatskih likovnih umjetnika. Što mislite o današnjoj umjetničkoj sceni i o mladim umjetnicima. Možete li nekog možda izdvojiti?
– Mislim da je danas mladim umjetnicima teže nego nekakvoj mojoj generaciji, i egzistencijalno (što nikada nije bilo lako) i općenito zbog stanja na umjetničkoj sceni u kojoj poziciju umjetnika više nego ikad diktiraju trendovi. Ta je situacija kod nas još konfuznija jer ne postoji tržište, što je možda i dobro za umjetnost ali loše za umjetnike. Osim toga apsurdna situacija u kojoj svoj honorar legitimno dobija i kustos i tekstopisac, i čuvar na izložbi i čistačica (da ne govorima o zaposlenima u institucijama kulture), a umjetnik ako mu se posreći, to traje i traje i traje na našoj likovnoj sceni… Pa ipak, koliko pratim, zadnjih godina pojavilo se jako puno zanimljivih mladih umjetnika koji odolijevaju svemu ovom što sam navela…ne bih nikog izdvojila, ili bih morala napraviti pozamašan popis.
Kad se sjetite Vaših početaka i školovanja na Akademijama, što biste mijenjali, na što biste drukčije utjecali?
– Ne bih ništa mijenjala, jer to ne bi bilo moguće.
Vi dajete poticajan primjer mladim umjetnicima. Što im, u skladu s time, poručujete?
– Pa ne znam da li sam baš ja poticajan primjer… Navela bih jednu Martekovu rečenicu koja meni i danas puno znači: ”Ma što radili, budite hrabri kao umjetnici”.
Antonia Matković