Karl Ove Knausgaard, knjiga peta: Borba sjećanja i konstrukcije bez destiliranja

Ovoga proljeća u tvorničkom reproduktivnom tempu izašao je u nakladi OceanMore prijevod pete knjige Knausgaardove Moje borbe i to u režiji Anje Majnarić, koja svoj posao radi i brzo i kvalitetno. Peta je knjiga radnjom većinom smještena u Bergen i pokriva vrijeme od dvanaestak godina u kojima se glavni lik i pripovjedač Karl Ove školuje, piše, radi, zaljubljuje, školuje, piše, radi, zaljubljuje… i ponovno (iz)gubi. U Bergenu pohađa Spisateljsku akademiju, na kojoj biva neuspješan, polazi studij komparativne književnosti, na kojemu biva osrednji te nakon godina rada upisuje i studij povijesti umjetnosti. Radi u psihijatrijskoj bolnici, u ustanovi za nemoćne, na studentskom radiju, ženi se, umiru mu članovi obitelji, piše i odustaje, piše i odustaje, u međuvremenu konstantno pije i stalno se preispituje. Izlazi mu prvi roman, no i dalje piše teško i neprestano sumnja u svoj životni izbor. Radnja završava njegovim odlaskom iz Bergena, točkom iz koje je kretao u ranijim svescima.

Iz ovoga je vidljivo da su svi motivi, sadržaji i postupci u nekom modelativnom smislu jednaki kao i u prethodno objavljenim dijelovima Moje borbe. Sve što vrijedi, što je vanserijsko, ovdje je prisutno. Kompletna romansirana autobiografija, memoaristika, dokumentaristika, dnevnička proza, (hiper)realistička fikcija, a ujedno i ugođajna književnost. Odnos izmišljenoga i stvarnoga balansira na kvazi-fotografskoj opni a odnos zapamćenoga i izmišljenoga na istoj opni. Relacijska os vrti se tolikom brzinom da nam je teško razlučiti gdje počinje sjećanje, a gdje namještanje tj. konstrukcija koju je Karl Ove smjestio na početak pete knjige, prije nego što mu u njegovo novo studentsko gnijezdo dolazi brat s prijateljem.

Naš pripovjedački lik konstruira svoju sobu tako da se svidi gostima. Postavlja otvorene knjigu i časopis na stol hineći da ih čita, želeći ispasti ozbiljniji i značajniji u očima drugih, zapravo težeći priznanju i prihvaćanju od drugih, unatoč vlastitoj apartnosti i egoizmu. Konstrukcije su uočljive i šire. Radnja kreće s putovanjem po Europi i povratkom autostopom, bez novaca, s glađu, nastavlja sa studijem punim pijanki, sa svojevrsnim aluzijama na Hamsuna i Bukowskoga. Konstrukcije.

Sve što vrijedi, što je vanserijsko, ovdje je prisutno. Kompletna romansirana autobiografija, memoaristika, dokumentaristika, dnevnička proza, (hiper)realistička fikcija, a ujedno i ugođajna književnost.

Uglavnom, spomenuti prikaz života, sa svojim stilom, modalitetima, preokupacijama, bez obzira na potencijalne probleme koji niču kad se pomnije promotre, ne može se ispustiti iz ruku, sve dok se ne dotjera do kraja. I ne samo na način na koji čitamo bilo koju uzbudljivu knjigu, mada i petparačku, jer ovdje nije riječ o tome. I ne samo zbog ljudskoga, tako ljudskoga voajerizma kojemu su svi skloni i koji nas goni čitati dalje, dublje i zapjenjenije.

Riječ je o odličnoj književnosti, drukčijoj književnosti, na kakvu se ne nailazi često, o orginalnoj književnosti, na kakvu se također ne nailazi često, usprkos tome što se nekome može činiti lako, jednostavno i nimalo spektakularno. Čak i nezgrapno. Knausgaardovo je veliko djelo ujedno i veliko ogledalo u kojemu se svatko od nas u nekom segmentu može ugledati. U Karlu Oveu svatko se može ponekad prepoznati jer se u njemu krije svatković od kojega protagonist tako panično, tako manično bježi, u svojoj tjeskobi od Prosječnog Čovjeka.

Primjerice, većini studenata humanističkih znanosti vrlo su poznati prizori nerazumijevanja teških književnih i kulturnih teorija i frustracija koje izlaze iz toga, panike zbog manjka znanja i vremena koje čitanje i učenje zahtijeva… svima su poznati prizori nesrazmjera između očekivanja i snova i betonske zbilje, gubitak vremena potrošena na surfanje internetom… mnogim ljudima i prizori igranja kompjuterskih igrica do jutra, strah od javnih nastupa, nestrpljenje pred drugima kojima je život bio zlosretniji i maćehinski nastrojen i koji žeđaju staloženost, posvećenost i besebnost

Izuzetno može nervirati besebnost, egoističnost glavnoga lika koji je slabić („nadao se da će se sve razriješiti samo od sebe“), žicar, divljak, psiho, delinkvent, agresivac, kradljivac bicikla, čudak koji je preosjetljiv, koji iz prikrajka motri je li ga netko na ulici namjerno izbjegavao itd. Koji je potpuni beskičmenjak, koji vara djevojke čim popije… Međutim, pitanja (građanskoga) morala pritom nisu važna i nisu važna za umjetničku vrijednost djela.

U Karlu Oveu svatko se može ponekad prepoznati jer se u njemu krije svatković od kojega protagonist tako panično, tako manično bježi, u svojoj tjeskobi od Prosječnog Čovjeka.

Tko zna bi li i imalo smisla literarno obrađivati vlastiti život, a da u njemu nema lomljenja, trvljenja, unutarnjih i vanjskih previranja, disonance spram sebe, spram svijeta, unutar svijeta, izvan svijeta? Bi li Moja borba bila moguća ili dosadna, ako bi bila moguća, da u njoj nema neprilagođena pojedinca koji ima potpuno deprivirana oca koji umire u fekalijama, osjetljiv karakter i manjak društvenih vještina, sferično visoko podignuto ideal-ja itd.? Drugim riječima, da se sastoji od konvencionalna života koji sve svoje sitne transgresije prikriva? A postoji li uopće konvencionalan život u svojoj srži ili svaki krije svoje tajne na koje Moja borba udara otkrivajući vlastite tajne? Svakako je Moja borba borba malih, po svijet i društvo u cjelini beznačajnih tajni.

Ono što može smetati strukturno i estetički, posljedično dakle vrijednosno, a napokon do izražaja dolazi sada, ako već nije u pređašnjim brojevima, jesu perpetuirajući motivi, teme i preokupacije, pa postaje zamorno. Neprestano čitamo da je protagonist bezvrijedan, ali vrijedan, da je pisanje najvažnije, neprestano čitamo o njegovu „unutarnjem mraku“ i „nedostatnosti duše“, stalno se ponavljaju dosadni, monotoni i identični opisi oko kojih se, dojam je, autor najviše trsi i trudi, kao i oko slabijih metafora. Uvijek se redaju drveće, šume, nebo, zvijezde, sunce, svjetlo, tama, odbljesci, kiša, sivilo, more, fjordovi, planine i sve varijacije na temu. Svjetlo, tama, tama, svjetlo. Sve se repetitivno i predugačko moglo vjerojatno kratiti i dobiti destiliraniju, komprimiraniju verziju na manje stranica.

Doduše, znamo i sami, život nije destiliran i komprimiran. Uzimamo ga sa svime od čega se sastoji i trajemo, koliko tko može i koliko mu je dano, dokad ide. Borba svakoga od nas.

Bonislav Kamenjašević

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...