Ponovno opsesivno ispisivanje istine

Kada dječak nagnut nad vodenom površinom promatra vlastito lice, on je poput Narcisa iz istoimenog mita, koji se prostro nad nepomućenom, nenamreškanom šestotomnom vodom u kojoj se nalik fotografiji nazire njegov lik. U svim autobiografijama ima nešto od toga Narcisova prokletstva. A nekmoli u cijeloj rijeci autobiografskih romana. Karl Ove Knausgaard ogleda se u romanesknoj rijeci koja teče, nezaustavljivo se izlijevajući u domove nebrojenih ljudi.

Ogledanje se prepoznaje izravno u detaljiziranom opisu unutrašnje i vanjske manifestacije sebe sama, u okularu nenamreškane vode. Prepoznaje se posredovano u opsesivnom opisivanju ljudi, odjeće koju nose, jela koja se spravljaju, u opisivanju mirisa, okoliša itd. Ogledanje je stvaranje – gradba preciznih laboratorijskih uvjeta koji se moraju tek pripremiti do u tančine – kako bi Karl Ove mogao pročitati oduže pismo, koje mu je stiglo od nekoga važnoga, kako bi mogao pisati, kako bi na kraju mogao i napisati.

U prvoj knjizi Karl Ove ogleda sebe u srednjoškolskim pričama, koje sve obilaze oko monumentalne scene čišćenja kuće u kojoj je otac tiranin proveo ostatak života. U drugoj „grah je pao“ na odrasli obiteljski život u kojemu se vlastito pisanje spotiče o tijela njegove djece. Treći se dio opet vratio unazad, ali dublje u djetinjstvo i nad njim se ponajviše nadvila gromada oca.

U četvrtoj, objavljenoj lani u kolovozu (OceanMore), pratimo modernu pikaresku ni dječaka ni odraslog čovjeka, još uvijek tinejdžera, njegova srednjoškolska i poslijesrednjoškolska zastranjenja, amorozna stremljenja, njegovu godinu učiteljevanja na sjeveru Norveške, gdje pola godine vlada noć, a pola godine dan, posve nalik manihejskim kompozicijama svijeta koje su u knjizi predstavljene referencama na Gospodara prstenova i njegov polarizam sila. Ali isto su tako predstavljene i izmjeničnim skokovima, plesom Karla Ovea iz (rijetkih) stanja lucidnosti u mrak tame.

Tama prožima cijelo biće i crpi ga, tjera ga u vlastiti unutarnji zatvor koji zastrašuje poput izvanjskoga, malog zatvorenog mjesta, gdje je svaki dan isti, svi su ljudi isti, ambijent je isti, a jedan od rijetkih deregulatora uobičajenih tričavosti jest ujedno i detonator privremene slobode – alkohol.

Alkohol međutim prikriva privremeno, a vara stalno. S nemoći i neuspjehom ostavlja osušen i prazan duh, čije oči lebde nad praznim prostorima, primjerice poput birtije na sjeveru, u kojoj se pred kraj radnog vremena, kada se pale svjetla, uočava, jednom dakle kad nestane sve te čarolije i čudesne raskoši, tek pustoš, marinirana laganom depresijom i ispražnjenim pogledima lebdećih očiju.

Sinkopirano vrludanje po graničniku svijesti – obložene alkoholom, opijatima, ljubavnim antiavanturama i klaustrofobičnom sjevernom, crnom maglom koja Karla Ovea karnevalizira i opija – tjera ga da sudjeluje u suprotnosti onoga što spada u maskeratu: u potpunom otkrivanju. Tjera ga da živi svoj otvoreni, neskriveni (istiniti) fašnik koji se ostvaruje u neostvarenju.

Ono ostvarenje doduše za kojim on žudi (uz književni uspjeh), događa se na kraju četvrte knjige, u paroksizmu groteske, nešto na tragu Majetića (Čangi), Vujičića (Gospodin Bezimeni), Beckettovih groteskno-apsurdističkih krokija i sl. Međutim, Karl Ove ne namješta. Nego u romanima govori istinu. Govori istinu koja je neugodna po njegovu obitelj, prijatelje i ponajviše po njega sama. Opsesivno ispisuje istinu. Želi ponovno ispisati ključne prostore svojega života, ne rušeći samo fasadu, rušeći zidove koji okružuju te prostore.

Karl Ove/Tristram Shandy piše ono što on vidi kao istinu zbilje, koja je prošla, no koja traje u trajnoj sadašnjosti (Bekavac, Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku) i u kojoj mi što čitamo istovremeno i pristajemo na prešutni literarni, književničko-čitateljski ugovor o prirodi poneke književnosti da se predstavi kao privatni fotoalbum – dokument male povijesti, a ujedno i rastvaramo taj konstrukt, iza kojega se uvijek i samo krije sjedenje pred papirom i gradba umjetno-sti.

Sjedenje i gradba – uz psihopatskoga oca i povijest vlastitoga života – dominantna je tema Knausgaardovih romana. I kad mlađahni Karl Ove pri kraju četvrtoga toma kaže nakon godine dana rada da više nikada neće raditi, on ne govori to iz perspektive balavca, već to govori iz perspektive zreloga pripovjedača koji time izražava stav. O pisanju. Književnosti. Svrsi.

Živimo u eri kada onaj tko želi pisati uglavnom mora loviti talog vremena nakon posla, nakon obveza, nakon raznoraznih usputnih prepreka, objektivnih i subjektivnih pop-upova, nakon umora, bolesti i terapija, kako bi zapisao ono što smatra da je vrijedno zapisati i ostaviti. I što će samo vrijeme potvrditi svojom nepogrešivom vrijednosnom rešetkom.

Toj je eri i njezinu licemjerju Moja borba svojom polarnom, magnetskom silinom jednostavno pljunula u lice.

Bonislav Kamenjašević

 

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...