Karamarkove Supermajke

toy storyDok sam preko Student-servisa čistio skladište u hangaru bivšeg Jadran filma u Dubravi, u jednoj od paučinom omotanih kutija našao sam lutku bebe. Bebe koja je fakat izgledala kao prava.

Nježno sam je uzeo u ruke. Probudila je u meni očinske instinkte izazvane jutrošnjom Karamarkovom objavom da će, kad dođe na vlast, za svako rođeno dijete davati tisuću eura! Poslije mi je direktor Jadran Filma Vinko Grubišić rekao da je ta beba rekvizit iz Bulajićeve Bitke na Neretvi. Tu lažnu bebu umotanu u deku nosila je ona neka partizanka tifusarka dok je prelazila mrzlu Neretvu.

– Al fakat izgleda kao prava – promrmljao sam.

– A, znaš kako je bilo u Jugi… Tito je davao veliku lovu za partizanske filmove… Tu je sve moralo bit vrhunski. Ništa nije smjelo izgledat lažno. Film je morao djelovat stvarnije od života. Pogotovo te partizanske bitke, nevolje…

– Kako nabokovljevski… To da su u Jugi cijenili fikciju više od zbilje… Žao mi je što tada nisam živio. I ja fikciju pretpostavljam zbilji. U fikciji sam kralj, vrhunski mađioničar Bole Brkljač, a u zbilji ocvali student na zalasku karijere… – sjetno ću.

Grubišić mi je dao tu bebu na poklon. Njima to više ne treba. U ciklusu filmova koje namjeravaju snimiti po Zagorkinim romanima ionako nema beba.

Dok sam se s tom bebom u naručju vozio drndavom jedanaesticom iz Dubrave prema gradu, opsjela me demonska ideja. Čim sam se vratio u Plitvičku, nazvao sam Stojku, zamolio je da dođe što prije do mene. Došla je u roku dvadeset minuta. Sa zagonentim izrazom lica pustio sam je u stan. Kad je zakoračila u sobu, maltene je vrisnula:

– Čije je to dijete!? Nisi ga valjda ti napravio nekoj od seljančura iz Đakova!? Pa ti ga sad ostavila da se ti brineš o njemu…

– To je naše dijete, Stojka… Dijete fikcije. Lažno dijete. Najbolje moguće za nas ospjednute književnošću…

Stojka se približila bebi.

– Šta to nije pravo… Izgleda ko pravo… – zbunila se.

– I Ana Karenjina i Šerlok Holms djeluju kao pravi… Ali nisu. Ti što djeluju kao pravi uvjerljiviji su od pravih… Jer su sjenke pravih… Zapravo ne, pravi su njihove sjenke… – zapleo sam se u postmodernističkom filozofiranju. Brže-bolje odlučio sam prijeći na konkretne stvari. Saopćiti Stojki ono zbog čega sam je i pozvao. Ukratko, predložio sam joj da ona svima na Filozofskom kaže da je trudna, da ja stavljam o tome obavijesti na fejsbuk. Ona kad olfo dođe u sedmi mjesec trudnoće, može počet nosit malo deblje majice… Danas je ionako moderno da se trudnicama skoro uopće ne vidi trbuh. Kojoj se manje vidi, ta je više kul. A, onda finale… Ja ću na fejsbuku stavit da je rodila. Fotkat ću je s ovom lažnom bebom kako izlazi iz bolnice Sveti Duh.

– To će bit taman u vrijeme kad Karamarko dolazi na vlast. Mi mu pokažemo bebu, a on nam ućipi tisuću eura!

Stojka me preneraženo slušala.

– Ti si totalno puko… Valjda, osim gramzivosti za lakom lovom, osjećaš i otkucaje biološkog sata pa se ponašaš kao one kuje kad u lažnoj trudnoći počnu skupljat plišane igračke po stanu i u zubima ih nosit u svoju košaricu, pa ih ližu i ližu kao da im je to štenad… Tužno. Nisam mislila da i muški pate od toga…

– Ma, razmisli… kako bi to mogli to dobro isfurat… Kao, postao sam otac, a studenti smo, nemamo love… Mogao bih preko fejsbuka tražit da mi uplaćuju donacije, šalju ukusne vitaminske kašice koje bih onda ja pojeo… Ionako mi kronično fali vitamina, pogotovo zimi. Ako bi mi slali kolica, dječju opremu, ja bih to prodao na Hreliću. Vjerojatno bih dobio i gažu u časopisu Bebe… Da pišem kolumnu o očinstvu… A čuo sam da u tom časopisu dobro plaćaju… I na sve to još tih Karamarkovih tisuću eura!

– Koji si ti idiot…

– Al najviše se nabrijavam na to kako bi se svi počeli nabrijavat da sam teško najebo… Da će me dijete totalno sjebat… Da više neću moć izlazit, lokat, održavat društveni život koji je neophodan da se imalo pliva u bilo kojim granama drkoumjetnosti. Svi će se guštat na to kako sam gotov, kako ću morat naglo postat zreo… E, tu dolazi ono najluđe… Kad se rodi naša lažna beba, naš Oliver Tvist… Mi ćemo baš onda počet ludo izlazit, ići ćemo na sva otvaranja izložbi i nakon njih se zapijat do jutra. Kad nas budu zblanuto pitali kako sve to možemo uz malo dijete, reći ćemo, eh, sve se može kad se dobro organiziraš… Ja ću govoriti da uz dijete radim više nego ikad, a ti ćeš prodavat spiku da ti polaganje ispita nikad nije išlo tako dobro kao kad si postala majka… Nabijat ćemo komplekse onim roditeljima koji ništa ne stignu napravit za sebe zbog djece, a one pak koji nemaju djecu nabrijat ćemo da ih krenu pravit… Mislit će, gle, ako Svircu to ide tako lako, pa to je onda fakat pičkin dim… Ajmo ih odmah troje naštancat… Istim udarcem se riješimo konkurencije u kulturi, a i pomognemo popravit demografsku sliku Hrvatske… Ti ćeš postat uzor feministkinjama… Majka koja izgleda kao da uopće i nije majka! A ipak je i majka! – u zanosu sam iznosio svoju viziju savršene, moderne hrvatske obitelji.

Kao da sam uspio Stojku lagano zapalit za tu ideju. Nježnim pokretom podigla je bebu s kreveta i zagledala joj se u širom rastvorene oči. Idilični prizor obiteljske sreće poremetilo je lupanje na vratima. Netko je izvana zagurao ključ u bravu, sam otključao vrata. Bila je to gazdarica. Promrmljala je da je mislila da me nema doma, a ona je potegnula sve od Dubrave da vidi kako su mi ugradili razdjelnike na radjatore, je li pri tom nastala neka šteta, pukla radijatorska cijev, kao na mnogim radijatorima na koje su ugradili te razdjelnike i nove ventile. Kad je ugledala Stojku s bebom u ruci, prestravila se.

– Dete si napravil! Ja te ne bum pustila da mi u stanu budeš z detetom! I ovak si mi jedva plaćal! Kak buš sad z detetom! Buš postal prosjak! A ne bum te mogla deložirat jer imaš malo dete! Još buš mi uzel stan! Zato si i napravil to dete! Kak i oni Sirijci! Ta im deca služe da ih puste prek granice, da im daju stanove i socijalnu pomoć! Ne buš kod mene u mom stanu taj film gledal! Zemi to svoje kopile i van! Odma van! Ja študentima iznajmljujem, a ne socijalnim slučajevima s decom! – urlala je gazdarica.

– Vi ste odurna, bezdušna svinja! – rekla joj je Stojka.

– Kaj!? Ti buš meni flundrača lopovska govorila da sam gujda! Dete si nadelala s ovim bogecom samo da mi zemeš stan! – krenula je gazdarica na Stojku.

Stojka se uplašila da je će je gazdarica udarit ili pokušat zadavit. Kad joj se gazdarica približila, naglo je podigla bebu kao toljagu i bebinom glavom iz sve snage udarila gazdaricu po glavi. Ova je od siline udarca lagano zateturala unazad… Prestravljeno je gledala u Stojku. Babi se potpuno pošemerilo u mozgu… Valjda se osjećala kao da se našla u nekoj noćnoj mori tvinpisovskog agenta Kupera – majka ju je udarila po glavi glavom svog djeteta.

Kad se malo pribrala, baba je glavom bez obzira pobjegla iz stana. Uzeo sam bebu iz Stojkine ruke. Pogledao sam joj glavu.

– Nije joj ništa… Malo joj je samo zatiljak ulubljen… – prstima sam pokušavao izmodelirat da joj glava bude kao prije.

Stojka je počela nešto mrmljat o memoarskoj knjizi Mirka Kovača Vrijeme koje se udaljava. Kako je u njoj Kovač pisao da se Danilo Kiš grozio lutaka… Smatrao da u njima ima nešto demonsko.

– Sad ga shvaćam, makni mi tu odurnu lutku da je više nikada ne vidim! Jel vidiš šta nam radi, u kakve nas situacije dovodi! Nosi je odmah iz stana!

Strčao sam se dolje i zagurao lutku u zelenu kantu za smeće. Osjećao sam tešku gvalju u grlu, kao da u peć bacam novčanicu od tisuću eura. Ako takva uopće postoji. Ja je nikad nisam vidio.

Književna Groupie

KUPI GROUPIE ZA 69 KUNA! Naruči Književnu Groupie, kultnu knjigu Pavla Svirca, o kojemuu superlativima piše i The Guardian, i plati je po akcijskoj cijeni od 69 kuna. Komplet od oba nastavka, (na genijalnih i zabavnih 520 stranica), sad je dostupno za samo 139 kuna, a uz besplatnu ekspresnu dostavu poklanjamo i zgodni arteistov blokić. Naruči na info@arteist.hr!

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More