Karakašev “Snajper” nišani traume koje smo gurnuli pod tepih

Novu kazališnu sezonu Zagrebačko kazalište mladih (ZKM) počelo je premijerom drame Snajper Damira Karakaša u režiji Franke Perković.

Tekst je to o marginalnom svijetu troje mladih koji su izgubljeni između stvarnosti i nedostižnih snova te su potpuno zalijepljeni za smrdljivo tlo jedne države koja ih u isto vrijeme čini i ubojicama i kukavicama.

Vrlo je jednostavno utopiti se u tekstu jer, živeći ovdje, svi smo osjetili ono što osjećaju Muki (Vedran Živolić) i trudna Sunčica (Hrvojka Begović). Oni su mladi sanjari koji su dobili zadatak ubiti jednoga od gnjusnih političara da bi tako smogli novac za život u Parizu. Strast s kojom Muki priča o Parizu, premda iznosi potpuno pogrešne podatke (jer nikada nije ondje bio) ista je ona strast koju svatko osjeća zamišljajući se na nekom plodnom, toplom tlu. Pobjeći od svega. Na Champs-Élysées.

U priču ulazi i Student (Frano Mašković) koji Sunčicu i Mukija uvjerava u pogrešnost izabrane odluke te uvjerava Mukija da bez snajpera nije kukavica. Emocije su tijekom cijele predstave snažne, intezivne. U početku je cijela situacija smiješna, snajper i trudnica u malom razbacanom stanu pokušavaju biti zreli i ne obazirati se na vijesti s radija. No, odmah zatim priča prerasta u emotivnu priču o sinu branitelja čiji je otac počinio samoubojstvo, no nikada nije prestao biti njegov heroj, najbolji strijelac ikada rođen.

Pojavom Studenta na sceni dobijamo jednu oprečnu radnju, različito mišljenje i anđela na ramenu kojeg osakaćuju, vežu i pokušavaju ne obazirati se na njegove riječi. Kada je riječ o predstavi s toliko malo likova, uvijek postoji strah od padanja koncentracije publike, te prerastanja u umor, dosadu, zasićenje. No, u jednu ruku zbog Karakaševog britkog jezika, psovki i konstantne napetosti teksta, a u drugu ruku zbog dobro odrađenog posla glumaca, predstava je sve samo ne dosadna. Ona ostavlja i neodgovorena pitanja i dileme; Je li Sunčica izdala Mukija? Koliko je Albert zaista upleten u sve ovo? Najnapetiji trenutak je predstavi je Studentovo nišanjenje političara. Hoće li jedan pacifistički karakter potpasti i sam u ralje neizbježne stvarnosti?

Scena (Siniša Ilić) je upečatljiva i  sastoji se od madraca, prevrnutog štednjaka, ispisanih zidova, prljavih podova te snajpera. Ono što je povećalo cijeli doživljaj ove empatijske predstave je taj što nema granice između publike i scene.

Vedran Živolić je taj koji dočekuje publiku sjedeći na madracu i promatrajući. Onog trenutka kad uzme snajper u ruke, predstava počinje, a nitko ni u jednom trenutku ne skida pogled s njega. Situacije u kojima on živčani na Sunčicu jednako su dojmljive kao situacije gdje preplavljen emocijama priča o ocu i o Parizu. Odlična je, kvalitetna gluma mladog i perspektivnog Živolića. Hrvojka Begović ima sjajan trudnički gard i onu djevojačku nevinost koja je čini pravim odabirom za ulogu Sunčice. Frano Mašković je svojom dikcijom i neverbalnom komunikacijom ponovo zaslužio dobre ocjene.

Redateljica predstave je Franka Perković koja za predstavu kaže:

Snajper je prva hrvatska drama koja demistificira PTSP djece hrvatskih branitelja, koja nose ogroman teret frustracija i o čemu se dosad nije na sceni govorilo.

Onda kada mladi čovjek prestane biti svjestan sam sebe i počne misliti kako je toliko otupio da je nesposoban za empatiju, Damir Karakaš ga iznenadi istinom koja je ispod gotovo svakog hrvatskog tepiha.

Ines Ora

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...