Karakašev “Snajper” nišani traume koje smo gurnuli pod tepih

Novu kazališnu sezonu Zagrebačko kazalište mladih (ZKM) počelo je premijerom drame Snajper Damira Karakaša u režiji Franke Perković.

Tekst je to o marginalnom svijetu troje mladih koji su izgubljeni između stvarnosti i nedostižnih snova te su potpuno zalijepljeni za smrdljivo tlo jedne države koja ih u isto vrijeme čini i ubojicama i kukavicama.

Vrlo je jednostavno utopiti se u tekstu jer, živeći ovdje, svi smo osjetili ono što osjećaju Muki (Vedran Živolić) i trudna Sunčica (Hrvojka Begović). Oni su mladi sanjari koji su dobili zadatak ubiti jednoga od gnjusnih političara da bi tako smogli novac za život u Parizu. Strast s kojom Muki priča o Parizu, premda iznosi potpuno pogrešne podatke (jer nikada nije ondje bio) ista je ona strast koju svatko osjeća zamišljajući se na nekom plodnom, toplom tlu. Pobjeći od svega. Na Champs-Élysées.

U priču ulazi i Student (Frano Mašković) koji Sunčicu i Mukija uvjerava u pogrešnost izabrane odluke te uvjerava Mukija da bez snajpera nije kukavica. Emocije su tijekom cijele predstave snažne, intezivne. U početku je cijela situacija smiješna, snajper i trudnica u malom razbacanom stanu pokušavaju biti zreli i ne obazirati se na vijesti s radija. No, odmah zatim priča prerasta u emotivnu priču o sinu branitelja čiji je otac počinio samoubojstvo, no nikada nije prestao biti njegov heroj, najbolji strijelac ikada rođen.

Pojavom Studenta na sceni dobijamo jednu oprečnu radnju, različito mišljenje i anđela na ramenu kojeg osakaćuju, vežu i pokušavaju ne obazirati se na njegove riječi. Kada je riječ o predstavi s toliko malo likova, uvijek postoji strah od padanja koncentracije publike, te prerastanja u umor, dosadu, zasićenje. No, u jednu ruku zbog Karakaševog britkog jezika, psovki i konstantne napetosti teksta, a u drugu ruku zbog dobro odrađenog posla glumaca, predstava je sve samo ne dosadna. Ona ostavlja i neodgovorena pitanja i dileme; Je li Sunčica izdala Mukija? Koliko je Albert zaista upleten u sve ovo? Najnapetiji trenutak je predstavi je Studentovo nišanjenje političara. Hoće li jedan pacifistički karakter potpasti i sam u ralje neizbježne stvarnosti?

Scena (Siniša Ilić) je upečatljiva i  sastoji se od madraca, prevrnutog štednjaka, ispisanih zidova, prljavih podova te snajpera. Ono što je povećalo cijeli doživljaj ove empatijske predstave je taj što nema granice između publike i scene.

Vedran Živolić je taj koji dočekuje publiku sjedeći na madracu i promatrajući. Onog trenutka kad uzme snajper u ruke, predstava počinje, a nitko ni u jednom trenutku ne skida pogled s njega. Situacije u kojima on živčani na Sunčicu jednako su dojmljive kao situacije gdje preplavljen emocijama priča o ocu i o Parizu. Odlična je, kvalitetna gluma mladog i perspektivnog Živolića. Hrvojka Begović ima sjajan trudnički gard i onu djevojačku nevinost koja je čini pravim odabirom za ulogu Sunčice. Frano Mašković je svojom dikcijom i neverbalnom komunikacijom ponovo zaslužio dobre ocjene.

Redateljica predstave je Franka Perković koja za predstavu kaže:

Snajper je prva hrvatska drama koja demistificira PTSP djece hrvatskih branitelja, koja nose ogroman teret frustracija i o čemu se dosad nije na sceni govorilo.

Onda kada mladi čovjek prestane biti svjestan sam sebe i počne misliti kako je toliko otupio da je nesposoban za empatiju, Damir Karakaš ga iznenadi istinom koja je ispod gotovo svakog hrvatskog tepiha.

Ines Ora

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More