Lički rockabilly u bespućima povijesne zbiljnosti

U vremenu kad je svako koncertno ili bilo kakvo drugo ”okupljanje” nužno unaprijed organiziran i rasprodan event, stvaranje uistinu slučajne supkulture čini se gotovo nemogućim. Stoga su priče i predstave o nekim prošlim i naoko boljim vremenima nerijetko iz današnje perspektive romanizirane i natopljene nostalgijom. Veličanje glazbe iz sedamdesetih i osamdesetih prošloga stoljeća u našem se slučaju protegnulo i do dvijetisućitih. Mitomanija je učinila svoje odbijajući se pomiriti s činjenicom različitosti i disperziranosti nekog novog slušateljstva.

Blue Moon Damira Karakaša jest priča o jednoj generaciji, obilježenoj Kulušićem i nadolazećim ratom, no ona nije opterećena stereotipima, mitomanijama i grandioznošću kolektiva. U sažetom se, eliptičnom jeziku rastvaraju protagonistove neostvarene ambicije isprepletene s međugeneracijskim odnosima djeda, oca i sina obilježenima toplinom i surovosti. Crnogorski redatelj Boris Liješević s Karakašem i Dinom Vukelić u Kerempuhu gradi odmjerenu dramu stalnih vremenskih skokova, humornih epizoda i svojevrsnih mikrostudija mentaliteta – od provoda do sprovoda.

Scena je ogoljena (Igor Pauška), rekviziti dolaze s izmjenama te se najveći prostor otvara glumačkoj suigri. Predstava najbolje funkcionira u kraćim humornim epizodama poput djedova sprovoda ili predigre s kokoticom, dok u trenutcima dubine zakazuje te ne uspijevamo do kraja proniknuti u Čarlijevu tragičnost i promašenost, njegovu želju da ”postigne nešto” i ”negdje pripada”. Čarliju Rakana Rushaidata nedostaje nešto nijansirane uvjerljivosti i silovitosti da bismo do kraja povjerovali u ličku rockabilly iluziju praćenu glazbom Jurice Pađena. Filip Detelić izniman je kao prijatelj Džimi koji će kao i mnogi Srbi nakon rata mijenjati ime. Mirela Videk Hranjec u licu Eli čvrsto i uvjerljivo balansira između komike i tragike. Gotovo usputnu ulogu svećenika fantastično izgrađuje Marko Makovičić. Lica oca (Jerko Marčić), djeda (Vilim Matula) i majke (Branka Trlin) na rubu su karikaturalnosti.

O Blue Moonu se svojedobno 2014. pisalo mnogo. Dok su neki tražili autobiografske elemente u prozi, Miljenko Jergović je smatrao kako je najvažnija tema romana, da se Srbima nešto dogodilo tijekom i nakon rata, u svim tim pisanjima prešućena. Na stranu nacionalnosti i ”bespuća povijesne zbiljnosti”, ono što Karakaš nesumnjivo provodi u svim svojim romanima jest istinska empatija i razumijevanje za svoje likove. Prihvaća ih i provlači kroz prizmu različitih iskustava nerijetko suprotstavljajući seljačku sirovost poetskim slikama. Izvedbeno je Blue Moon u traženju zabavljačkih potencijala postupno gubio na slojevitosti i dubini. Na kraju je rezultat solidna, a ne iznimna predstava koju priželjkujemo kada je riječ o domaćim piscima.

           Anđela Vidović

Foto: Kazalište Kerempuh

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...