Kao na nebu: Bespoštedna vjera u glumca

Život na sjeveru u suvremenoj književnosti i kinematografiji odavno se odmaknuo od stereotipizacije hladnoće i udaljenosti. I prije fenomena Stiega Larssona Švedska je preko Henninga Mankella postavljena na književnu, kazališnu i filmsku mapu kao uzbudljiva, aktivistička i kvalitetna umjetnička sredina. Mlađe generacije norveškoga intimističkog realizma u koji pripadaju pisci Knausgård i Tiller domaće su i međunarodne zvijezde koje u vrijeme posvemašnje brzine opsežno rekonstruiranju vlastitu stvarnost zazivajući blizinu iskrenom, pomalo bolnom samorefleksijom i kritikom.

Za razliku od duboko pesimističnih švedskih redatelja poput Roya Anderssona i Rubena Östlunda s kojima je hrvatska publika upoznata,  nešto drukčije ostvarenje Kayja Pollaka Kao na nebu nije ušlo u domaću kinodistribuciju iako je 2005. film bio nominiran za Oskara te je jedan od najgledanijih filmova u Skandinaviji i na njemačkome govornom području. Toplina uspješnice jest u suptilnim dijalozima koji pogađaju gledatelje. Svatko se od nas može poistovjetiti s iskazanim. Različiti smo u vlastitoj usamljenosti.

Scenska preradba Renea Medvešeka u Gavelli prostorno-vremenski i zaokruženo prati film, no ne uspijeva do kraja dotaknuti gledatelja glasom u kojem bi se trebala očitovati sva ljekovitost i važnost umjetnosti za nas i naše živote kako će često dometnuti protagonist Daniel Daréus (standardno izvrsni Ozren Grabarić). No, ono što je ipak čini velikom jest Gavellin ovosezonski kontinuitet rađenja provjerenih, pouzdanih i kvalitetnih predstava koje će zadržati i moguće steći novu, mlađu kazališnu publiku. Kontinuitetu pridonosi ansambl iz kojeg je Medvešek izvukao maksimum. Svaka je uloga, bez obzira na to koliko malena bila, precizno i detaljno razrađena.

Kao na nebu

Stereotipni zaplet o pojedincu koji dolazi u manju sredinu te se tako stvara dramski sukob u Pollakovoj je inačici nijansirana studija ljudske potrebe za ljubavlju i povjerenjem koju je nemoguće izreći kada je pojedinac ne osjeća ni prema samome sebi. U Medvešekovoj i Mihanovićevoj preradbi nemogućnost izraza ponajviše je vidljiva i ilustrirano prikazana u protagonistu Daréusu koji je plošno i u antitezi iskazuje Leni. Dolaskom, odnosno povratkom u rodno mjesto, mijenjajući sebe dirigent ujedno mijenja zajednicu čime se pokazuju negativne i pozitivne strane funkcioniranja u toj zajednici, od negiranja do zaštite pojedinca.

U seoskome zboru kojeg preuzima nakon srčanog udara, pronalazi čitav mikrokozmos univerzalnih ljudskih odnosa i potreba. Njihove su nijanse ponajprije vidljive u glumačkoj igri čitava ansambla i humoru, a ne u nesavršenosti glasova ”prikrivenima” snimkama i sudjelovanjem mješovitoga zbora Capella Odak. Izvrsne se uloge tako grade u parovima i zajedništvu mnogoglasja. Tvrdoglavi svećenik (Darko Milas) ne može biti iskren i seksualno voljeti suprugu (Slavica Knežević), Conny (u ovoj izvedbi Rene Medvešek, inače Hrvoje Klobučar) zlostavlja suprugu Gabriellu (Dijana Vidušin), Holmfrid (Siniša Ružić) i Tore (Igor Kovač) vječno bivaju isključeni, dok je stidljivost i potreba za ljubavlju detaljno razrađena u ulogama Antonije Stanišić-Šperande i Nenada Cvetka.

Emocije između Daréusa i Lene (Martina Čvek) izgubljene su u riječima. Najviše se osjećaju u usputnim dodirima na zabavi u župskoj dvorani koji bi predstavi dali dodatnu mekoću i suptilnost te se tako trajnije nastanili u gledateljskoj memoriji. Međuodnosi su dani u obrisima i scenskom pokretu Pravdana Devlahovića, protestantski oskudnoj scenografiji Tanje Lacko i nenametljivoj kostimografiji Hane Letice. Ekspresivnije se iskazuju u liku Inger (Slavica Knežević) i mutnoga trgovca Arnea (Sven Šestak) – na rubu slomljenosti, manije i potrebe.

Kao na nebu

S jedne su strane glasovi koje nose Medvešekovi likovi individualizirani u mnogoglasju, a s druge pomalo distancirani jedni od drugih. Čini se kao da im nedostaje mrvicu daha i topline kako bi pokazali da jedan pomalo staromodni medij poput kazališta itekako živi s publikom koja željno iščekuje titranje glasa u prostoru – gdje su sadržani svi strahovi i nade modernoga čovjeka. No, i taj je nedostatak zanemariv ako se uzme u obzir Medvešekova vjera u glumca i njegovu apsolutnu predanost koja poput zborovođe Daréusa ne traži urlanje i pokazivanje nadmoći, nego zajednički put do velike predstave.

           Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More