Kao na nebu: Bespoštedna vjera u glumca

Život na sjeveru u suvremenoj književnosti i kinematografiji odavno se odmaknuo od stereotipizacije hladnoće i udaljenosti. I prije fenomena Stiega Larssona Švedska je preko Henninga Mankella postavljena na književnu, kazališnu i filmsku mapu kao uzbudljiva, aktivistička i kvalitetna umjetnička sredina. Mlađe generacije norveškoga intimističkog realizma u koji pripadaju pisci Knausgård i Tiller domaće su i međunarodne zvijezde koje u vrijeme posvemašnje brzine opsežno rekonstruiranju vlastitu stvarnost zazivajući blizinu iskrenom, pomalo bolnom samorefleksijom i kritikom.

Za razliku od duboko pesimističnih švedskih redatelja poput Roya Anderssona i Rubena Östlunda s kojima je hrvatska publika upoznata,  nešto drukčije ostvarenje Kayja Pollaka Kao na nebu nije ušlo u domaću kinodistribuciju iako je 2005. film bio nominiran za Oskara te je jedan od najgledanijih filmova u Skandinaviji i na njemačkome govornom području. Toplina uspješnice jest u suptilnim dijalozima koji pogađaju gledatelje. Svatko se od nas može poistovjetiti s iskazanim. Različiti smo u vlastitoj usamljenosti.

Scenska preradba Renea Medvešeka u Gavelli prostorno-vremenski i zaokruženo prati film, no ne uspijeva do kraja dotaknuti gledatelja glasom u kojem bi se trebala očitovati sva ljekovitost i važnost umjetnosti za nas i naše živote kako će često dometnuti protagonist Daniel Daréus (standardno izvrsni Ozren Grabarić). No, ono što je ipak čini velikom jest Gavellin ovosezonski kontinuitet rađenja provjerenih, pouzdanih i kvalitetnih predstava koje će zadržati i moguće steći novu, mlađu kazališnu publiku. Kontinuitetu pridonosi ansambl iz kojeg je Medvešek izvukao maksimum. Svaka je uloga, bez obzira na to koliko malena bila, precizno i detaljno razrađena.

Kao na nebu

Stereotipni zaplet o pojedincu koji dolazi u manju sredinu te se tako stvara dramski sukob u Pollakovoj je inačici nijansirana studija ljudske potrebe za ljubavlju i povjerenjem koju je nemoguće izreći kada je pojedinac ne osjeća ni prema samome sebi. U Medvešekovoj i Mihanovićevoj preradbi nemogućnost izraza ponajviše je vidljiva i ilustrirano prikazana u protagonistu Daréusu koji je plošno i u antitezi iskazuje Leni. Dolaskom, odnosno povratkom u rodno mjesto, mijenjajući sebe dirigent ujedno mijenja zajednicu čime se pokazuju negativne i pozitivne strane funkcioniranja u toj zajednici, od negiranja do zaštite pojedinca.

U seoskome zboru kojeg preuzima nakon srčanog udara, pronalazi čitav mikrokozmos univerzalnih ljudskih odnosa i potreba. Njihove su nijanse ponajprije vidljive u glumačkoj igri čitava ansambla i humoru, a ne u nesavršenosti glasova ”prikrivenima” snimkama i sudjelovanjem mješovitoga zbora Capella Odak. Izvrsne se uloge tako grade u parovima i zajedništvu mnogoglasja. Tvrdoglavi svećenik (Darko Milas) ne može biti iskren i seksualno voljeti suprugu (Slavica Knežević), Conny (u ovoj izvedbi Rene Medvešek, inače Hrvoje Klobučar) zlostavlja suprugu Gabriellu (Dijana Vidušin), Holmfrid (Siniša Ružić) i Tore (Igor Kovač) vječno bivaju isključeni, dok je stidljivost i potreba za ljubavlju detaljno razrađena u ulogama Antonije Stanišić-Šperande i Nenada Cvetka.

Emocije između Daréusa i Lene (Martina Čvek) izgubljene su u riječima. Najviše se osjećaju u usputnim dodirima na zabavi u župskoj dvorani koji bi predstavi dali dodatnu mekoću i suptilnost te se tako trajnije nastanili u gledateljskoj memoriji. Međuodnosi su dani u obrisima i scenskom pokretu Pravdana Devlahovića, protestantski oskudnoj scenografiji Tanje Lacko i nenametljivoj kostimografiji Hane Letice. Ekspresivnije se iskazuju u liku Inger (Slavica Knežević) i mutnoga trgovca Arnea (Sven Šestak) – na rubu slomljenosti, manije i potrebe.

Kao na nebu

S jedne su strane glasovi koje nose Medvešekovi likovi individualizirani u mnogoglasju, a s druge pomalo distancirani jedni od drugih. Čini se kao da im nedostaje mrvicu daha i topline kako bi pokazali da jedan pomalo staromodni medij poput kazališta itekako živi s publikom koja željno iščekuje titranje glasa u prostoru – gdje su sadržani svi strahovi i nade modernoga čovjeka. No, i taj je nedostatak zanemariv ako se uzme u obzir Medvešekova vjera u glumca i njegovu apsolutnu predanost koja poput zborovođe Daréusa ne traži urlanje i pokazivanje nadmoći, nego zajednički put do velike predstave.

           Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...