Svaki ciklus promidžbe novog albuma Kanyea Westa pretvori se u medijski cirkus pod utjecajem njegova ega i vrlo dubioznog shvaćanja stvarnosti. Recentniji niz projekata koji je West najavio na proljeće, a realizirao mahom tijekom lipnja, izazvao je mnoge reakcije – najmanje zbog njegove glazbe i glazbe izvođača njegove izdavačke kuće G.O.O.D. Music.
Niz od pet albuma koje je West snimio, odnosno producirao na imanju u Jackson Holeu u Wyomingu zasjenjen je njegovim nepredvidljivim ponašanjem i eskapadama na Twitteru. Iako je njegovu sumnjivu novopronađenu ljubav prema Donaldu Trumpu i sloganu Make America Great Again lako pripisati labilnom psihičkom stanju, izjave kako je ”ropstvo bilo izbor” dolile su ulje na vatru ne samo njegovoj ogromnoj, ionako iziritiranoj fanovskoj bazi, nego su pokazale i koliko čovjek koji se u formativnim danima karijere proslavio izjavom :”George Bush ne mari za Afroamerikance” ovih dana izlane prvu stvar za koju mu se čini da će biti dobar naslov u medijima.
Naravno, nije trebalo dugo da ga konzervativci predvođeni samim Trumpom odjednom prihvate jer ako ga liberali ribaju, onda im je sigurno dobar. Samoproglašeni ”Free Thinker” West je u svojim nekritičkim istupima referencirao sve od mlade afroameričke alt right zvijezde Candace Owens do dokumentarista Adama Curtisa i najnovijeg filma iz serije o Deadpoolu. Upitan o konkretnim aspektima Trumpove politike ostao bi zbunjen, jasno otkrivajući mane svoje promotivne strategije. Nepromišljenim skretanjem pažnje suprotstavljanjem i nabrajanjem referenci bez ikakvog razumijevanja, West je potvrdio vlastito izrazito površno shvaćanje društvenih prilika i opće kulture, kao i to da ionako ne mari za ništa doli vlastitog ”genija”.
Glazba je platila ceh i u kvalitativnom smislu jer je autorova hirovitost urodila kvalitetom izrazito neujednačenim materijalima, od kojih neki zvuče kao da se na njima radilo mjesecima, a drugi pak kao produkt nekoliko radnih sati.
Kad se sve zbroji, serija albuma iz Wyominga ni u kreativnom ni u komercijalnom smislu nije potpuni pobačaj, ali jasno pokazuje da ako se jednom od najzanimljivijih i najproduktivnijih glazbenika XXI. stoljeća nastave po glavi motati planovi o skupim dizajnerskim tenisicama i dnevna politika koju ionako očigledno ne razumije, niti je želi razumjeti, onda će i ta neujednačenost, koja se lako može shvatiti kao nemar, postati više pravilo, nego iznimka.
Pusha T , ”Daytona”
Premda sadrži tek sedam stvari u dvadeset jednoj minuti, treći samostalni album Pusha T-ja neočekivano je raskošan i sadržajan komad gangsta rapa. U cijelosti produkcija Kanyea Westa, ”Daytona” odražava kemiju između producenta i MC-ja kakvu je West imao s primjerice Jay-Z-jem na legendarnom ”The Blueprint”. Oslanjajući se mahom na samplove kojima West po običaju majstorski manipulira unutar istodobno modernih i izvanvremenskih beatova te gustu tekstualnost zbog koje Pusha T ”strši među ružičastom kosom” mlađih repera, kako sam kaže u jednom od stihova, duo svaku pjesmu tretira kao mini ep.
Zbog takva je pristupa ”Daytona” album na kojem nema ni sekunde praznog hoda. U najboljim trenutcima poput ”If You Know You Know”, ”Hard Piano” ili ”Santeria”, Pusha T doseže ne samo vlastite vrhunce iz vremena neprežaljenih Clipse, nego i majstore gangsterskog hip-hop pripovijedanja kao što su Ghostface ili Raekwon. Tvrdoglavo se odbijajući naslanjati na trendove Pusha T i West su, paradoksalno, napravili jedno od dojmljivijih i pamtljivijih hip-hop ostvarenja godine.
Kanye West, ”Ye”
O njegovom ogromnom, neukrotivom egu napisani su nepregledni paragrafi teksta, no ništa o njemu ne govori toliko slikovito kao njegov osmi, kaotični album ”Ye”. Pomalo je i poetska pravda da baš to samostalno ostvarenje bude najslabiji od projekata iz Wyominga. Pokušavajući obuzdati svoj dobro poznati perfekcionizam, West je upao u zamku snimivši kompletan album u dva tjedna, trpajući u njega sve što mu je palo na pamet u promotivnim istupima kojih mjesec i pol dana ranije.
No, kao što u svim tim nasumičnim jadikovkama nije ispao ni izdaleka tako pametan i zanimljiv kakvim se očigledno smatra, tako je i ”Ye” album opterećen nekoherentnim tekstovima i nedovršenim pjesmama. Njegove dvadeset tri minute djeluju puno duže nego što zapravo jesu, a to je možda manje čudno ako se uzme u obzir naporna priroda autora. Dok je prethodnik ”Life of Pablo” u svojim brojnim revizijama nakon objavljivanja pružao fascinantni uvid u kreativni proces, ”Ye” u svojem nabacanom kupusu pruža tek tračak talenta koji je West posijao u prethodnim ostvarenjima.
Uostalom, najbolji trenutak ionako predstavlja poletna ”Ghost Town” u kojoj je šou majstorskim refrenom ukrala mlada 070 Shake pa se njezino potpisivanje za G.O.O.D. music čini jednim od Kanyeovih pametnijih poteza u posljednje vrijeme. Neukusno banaliziranje i glorificiranje bipolarnog poremećaja na omotu, ali i samom albumu jasno pokazuje da je West u svojoj četrdesetoj više nego voljan naći bilo kakvo opravdanje za svoje ponašanje. Nekad je bio genij, pa bog, pa luđak, sad je bipolaran, a zapravo je samo obični šupak.
Kanye West/Kid Cudi, ”Kids See Ghosts”
Nakon kaotičnog, nedovršenog ”Yea”, od Westove suradnje s Kid Cudijem, još jednom ponosno nestabilnom personom, nije se moglo očekivati previše dobrog. Napokon, Cudijev se relativno nedavni album ”Speedin’ Bullet 2 Heaven” sastojao od sat vremena loših grunge rifova i skečeva na tragu Beavisa i Butt-Heada. Ipak, ta potvrda dugogodišnje suradnje koja je počela na emo rap prototipu ”808s & Heartbreak” donosi neočekivano fokusirana izdanja obojice izvođača i predstavlja najambicioznije i najzanimljivije ostvarenje iz te serije mini-albuma.
Koncipiran prema najširim crossover afinitetima obojice, ”Kids See Ghosts” psihodelični je hip-hop/pop/rock hibrid koji zapravo odlično funkcionira. Pjesme su umočene u moderniziranu estetiku šezdesetih kojom dominiraju moćno producirani bubnjevi i hipnotička, emotivno nabijena atmosfera. Vokalno, West ovdje većinski prepušta stvari Cudiju, ali kad se pojavi, smisleni je nego na ”Yeu” pa ispali i neočekivano ranjive stihove poput What an awesome thing, engulfed in shame/I want all the rain, I want all the pain/I want all the smoke, I want all the blame.
Cijeli je album lišen te nepotrebno konfrontacijske crte koja čini ”Ye” neugodnim slušanjem i istodobno predstavlja promišljeno i mistično ostvarenje čija se pažljivo konstruirana zvučna slika odvaja od spontanije prirode ostatka projekata iz ovog ciklusa, i neprestano otkriva nove detalje u ponovnim slušanjima. ”Kids See Ghosts” odličan je debi te ostaje nada da nije u pitanju samo jednokratni projekt dvaju osebujnih izvođača.
Nas, ”Nasir”
Dvanaesti Nasov album odlična je ilustracija oscilirajuće kvalitete tog ciklusa Kanyeovih projekata. Ispunivši želju da producira Nasov album, Kanye je upao u zamku stilskog kiča kakav je dominirao hip-hopom kasnih devedesetih, istog onog koji ugušio Nasa nakon epohalnog prvijenca ”Illmatic”. Takva odluka povremeno urodi efektnim pretjerivanjem poput onog u uvodnoj ”Not For Radio” u kojoj preko samplea teme Basila Poledourisa iz ”Lova na Crveni Oktobar” Nas naizgled parodirajući Kanyeove nedavne izjave, iznosi niz teorija zavjere o alternativnoj povijesti crne Amerike.
Daleko češće sve rezultira nepotrebnim komadima hvalisanja i mizoginije kao u ”Simple Things” i ”Bonjour”, u kojima se jasno pokazuje koliko je Nasova selektivna ”prosvijetljenost” produkt nekog drugog vremena i kako mu je vrijeme za penziju. Svijetla točka albuma je pak iznimno efektna ”Cops Shot The Kid” u kojoj neprekidno ponavljanje naslovne fraze predstavlja daleko snažniji izraz emotivnog stanja izazvanog rasnim tenzijama, nego nizovi rečenica izrečenih na ostatku albuma.
Teyana Taylor, ”K.T.S.E.”
Peti i posljednji u nizu Wyoming albuma, ”K.T.S.E.” Teyene Taylor (kratica za ”Keep That Same Energy”), najmanje je oglašavan. To je sasvim razumljivo jer je i najmanje kontroverzan, ali ujedno je i velika šteta, jer je drugi studijski uradak te talentirane pjevačice jako dobra moderna pop-ploča koja uspješno spaja stariji i noviji RnB, house i soul u kvalitetno skrojenu cjelinu.
Osim toga, K.T.S.E. je i dokaz da Kanye i dalje može napraviti album lišen dosjetki, propovijedanja, provokacija i prazne filozofije. Nakon tolikih promotivnih akrobacija i ispraznih izjava, ostaje samo pitanje je li to dovoljno za budućnost.
Karlo Rafaneli