Kamilica i gorka kava u Gavelli

mali mi je ovaj grobDanilo, voliš li ti Srbiju? Trebaš Srbiji, trebaš nama! U Zagrebu samo srpsko gori, Gavrilo! Ti si zaboravio tko si! Ja sam sve uradio sam, za više dobro. Izjašnjavam se kao nacionalist i Jugosloven.

Gavelline večeri nastavljaju se u znaku europskoga obilježavanja stogodišnjice Prvog svjetskog rata s predstavom Mali mi je ovaj grob u koprodukciji bosanskohercegovačkih kazališta. Srpska dramska spisateljica Biljana Srbljanović čije sam glasove posudila u uvodnim rečenicama potvrđuje se kao protivnica srpskoga nacionalizma iznoseći vlastitu interpretaciju sarajevskoga atentata 28. lipnja 1914., koji će više provocirati bosanskohercegovačku i srpsku, negoli hrvatsku javnost.

U predstavi se pokušava dati odgovor na pitanje tko je zapravo bio Gavrilo Princip, koji su ga mladenački ideali kaznili i zašto je njegov odabir povijesno važan. Vladajuće se strukture u današnjoj Bosni i Hercegovini te Srbiji natječu u mijenjaju zajedničke prošlosti, a priča o Gavrilu samo je jedna u nizu manipulacija i igranja s ljudskim emocijama. Upravo manipulaciju Srbljanović stavlja u središte drame. Gavrilo (Milan Marić) i partneri u zločinu (Marko Janketić i Ermin Bravo) su naivni dječarci i idealisti kojima marionetski upravlja đavolji, proračunati Apis (Svetozar Cvetković). Apis u sugestivnoj Cvetkovićevoj interpretaciji simbolizira boljke srpskoga društva kojim i dalje upravljaju moćnici iz nekadašnjih obavještajnih službi. Kažnjavanje Apisa smrću ništa ne mijenja, a to sugerira Đinđićev glas iz zvučnika i popratna pjesma.

U prikazivanju pobune kao naivne Srbljanović se opredjeljuje za historiografsku interpretaciju Gavrila kao žrtve indoktrinacije moćnika te time pokušava dati trezven pogled na povijesne činjenice u kojima je ideologija, kao ona ispred svih, naivan i uzaludan trud. Scenografija pomičnih kreveta Dragutina Broza i glazba Draška Adžića prate dinamičnu režiju Dine Mustafića, no to nije dovoljno da živo tijelo povijesnih zbivanja u bosanskohercegovačkoj i srpskoj povijesti dobije meso. Povijest je tu lijepo scenski upakirana uz pokoji ”šokantan” prizor kidanja mesa i tragova krvi, no o njoj se zapravo malo promišlja.

Jedine nepresušne teme razgovora u bivšoj Jugoslaviji povezane su s političkom povijesti. S jedne su strane heroji, a s druge strane granice zločinci, a malo se prostora ostavlja za one koji se ne žele opredijeliti. Priča o Gavrilu Principu nikada neće biti ispričana do kraja jer je nose mnogi glasovi, stoga je šteta što je glas Biljane Srbljanović stao na izvikivanju parola. Nedostajalo mu je hrabrosti da dijalozima pokaže originalnije viđenje povijesno presudnoga atentata.

neoplantaSrbija Srbima, koljimo Mađare! Fuck Israel! No islam! Što je gore, biti peder ili biti Mađar?! Za dvadeset godina izvodit ćemo predstave na mađarskome jeziku, a nitko više neće ni govoriti mađarski, bit ćemo egzotika! Zar te nije briga? Autorski projekt Neoplanta mađarskoga redatelja iz Novoga Sada, Andrása Urbána, nastao prema istoimenu romanu Lászla Végela, u mnogočemu podsjeća na rad Olivera Frljića jer je riječ o agresivnome, tjelesnom, bučnom teatru koji nastoji propitati bolna mjesta prošlosti i sadašnjosti prepoznatljivim vizualnim i simboličnim scenskim jezikom.

Smještena na pozornicu na pozornici, scena sadrži dugačak stol za koji sjeda desetero glumaca obučenih u crne vojničke odore. Urbán predstavu gradi na glasovima i kolektivu koji će propitivati laž na kojoj je građena povijest Novoga Sada od 1748. naovamo. Mjesto memorije je u kolektivnom pamćenju idilična multikulturalna sredina koju je Marija Terezija prozvala Neoplantom, stoga predstava počinje mirnim izlaganjem povijesti grada koja će s vremenskim odmicanjem u pripovijedanju postati nasilna, seksualna, lažna i mrziteljska sredina u kojoj je nemoguće opstati i koju je nemoguće gledati.

U pozadini dramskoga teksta u kojem se javlja sukob između dvije interpretacije grada, multikulturalne i jednonacionalno okrutne, jest nemogućnost ostvarivanja vlastitoga identiteta unutar zajednice koja samo prividno prihvaća različitosti, a zapravo ih kroz povijest kažnjava grobljima. Problem je očigledan u svim političkim okvirima, od Austro-Ugarske do Europske unije što će jedan glas jasno i izreći – Povijest Europe je samo jedna povijest manjina. Biti Mađar u Vojvodini znači biti bezdoman jer te ne žele Mađari u Mađarskoj, a u Srbiji, ovisno o povijesnim previranjima, postaješ marioneta ili višak.

Estetički prostor koji gradi Urbán temelji se kolektivu, glazbi, buci, mržnji, seksu, alkoholu, pljuvanju i nasilju. Prisutni su tu jeftini i bučni trikovi poput pamfletističke dernjave, nošenja zastava, oblačenja Marije Terezije u haljinu načinjenu od stotinu eura… Sperma i krv su posvuda. Takva kritika novosadskoga lažnog multikulturalizma sliči igri modernističkim postupcima na pozornici, no bez obzira na to, priča je uvjerljiva i zanimljiva. Otvara se mnogoznačnost interpretacija u iznošenju mnogih i proturječnih glasova dok se pritom ne zanemaruje složenost društvenih i političkih zbivanja te pojedinačni i kolektivni udio u njima.

Bosanskohercegovačko i  gostovanje Novosadskoga pozorišta (Újvidéki színház) na 29. Gavellinim večerima u skladu su s europskom godinom obilježavanja stogodišnjice Rata i trogodišnjim projektom UTE-a (Union des Théâtres de l’Europe), Conflict Zones u kojem se istražuju sukobi koji oblikuju naša okruženja i misli nakon 1914.. Kulturnom razmjenom i dijalogom, pokušat će se detektirati današnji sukobe kako se povijest ne bi ponovila. Umjetnik ne smije biti tih i izoliran promatrač društvenih zbivanja, njegova je dužnost promišljanje današnjice. Hrvatska kazališta promišljanju stogodišnjicu Rata postavljanjem Krleže, no pritom se zanemaruju dnevnički zapisi koji ponajbolje svjedoče o mladome Krleži, njegovu unutrašnjem est/etičkome sukobu i slomu ideala nakon iskustva domobranske Golgote i Galicije.

Referirajući se na aktualne i konkretne povijesno-društveno silnice, Mali mi je ovaj grob i Neoplanta, slične su tematsko-idejne slojeve potpuno drukčije izrazile. Dramski tekst Biljane Srbljanović dopadljiv je na scenskoj razini, no nedostaje mu dubine i hrabrosti u izgovorenome. Urbánova Neoplanta je radikalan i nasilan postmodernistički teatar koji ne ostavlja ravnodušnim i jasno izražava vlastitu ideju. Riječ je predstavama koje bi se mogle jednostavno opisati toplim napitcima – kamilica i gorka kava.

       Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More