Marko Kallay: Mali narodi moraju raditi na recepciji suvremenih trendova

Marko Kallay kolekcionarski ukus je brusio, i to učenjem, bavljenjem kolekcijom, pokušajima akvizicija i neuspjesima.

Premda je tržište umjetnina, a s njime i kolekcionarstvo u Hrvatskoj podosta pravno neuređen sustav, još uvijek nas “izvlače” ljepote baštine i prirode kojima među brojnim poznatim osobama nije odoljela ni poznata kolekcionarka Francesca von Habsburg. Ona se u drugoj polovici devedesetih nastanila na otok Lopud nedaleko Dubrovnika. Njezina fondacija Thyssen-Bornemisza Art Contemporary (TBA21) prije nekoliko dana upravo na Lopudu za javnost je ponovo otvorila Your black horizon Art Pavilion, interdisciplinaran umjetnički projekt koji potpisuju umjetnik Olafur Eliasson i arhitekt David Adjaye. Premda pozitivan i entuzijastičan, ovaj primjer iznimka je koja dodaje samo malo boje u sivi san. Istovremeno, na domaćoj sceni postoje rijetki, ali uporni kolekcionari koji ulažu u umjetnost i vlastito obrazovanje o njoj. Dokaz tome je izložba Zbirka Kallay – Genija nema koja je postavljena početkom ove godine u zagrebačkoj Modernoj galeriji. Na izložbi je predstavljena kompleksna zbirka hrvatskog kolekcionara – Zbirka Kallay (KALLAYCollection).

Tom prilikom izloženo je više od stotinu i pedeset ostvarenja umjetnika iz razdoblja hrvatske likovne moderne, kao i radovi koji pripadaju međunarodnoj avangardnoj i suvremenoj umjetnosti. U izboru se primjerice našlo antologijsko ostvarenje Ljube Babića, slika Crna zastava (1916.), koja će se zahvaljujući ljubaznosti kolekcionara Marka Kallaya moći pogledati u stalnom postavu muzeja sve do 2020. godine. Kustos izložbe bio je povjesničar umjetnosti i likovni kritičar, Igor Zidić, dok su suvremenu dionicu kritički prikazali povjesničari umjetnosti Ješa Denegri i Ivana Janković. Ovaj je značajan projekt zajedno sa spomenutim lopudskim primjerom bio povod da stavimo fokusu na temu kolekcionarstva. S Markom Kallayem porazgovarali smo o izazovima kolekcionarstva u Hrvatskoj. 

Marko Kallay

Kako ste brusili i razvijali svoj kolekcionarski ukus, koja je strategija sabiranja tako opsežne i kompleksne zbirke? 

Drago mi je vidjeti u Vašem pitanju da prepoznajete da iza opsežne i kompleksne kolekcije – KALLAYCollection – postoji kolekcionarska paradigma, a koju Vi nazivate u konkretnom slučaju „kolekcionarskim ukusom“. U tom kontekstu je, naravno, teško govoriti o ukusu, a sve jer mi to zvuči tako osobno. Zato i jesam u odgovoru na ovo pitanje koristio riječ „paradigma“, a koja je gotovo bezlična, ali s druge strane sugerira smisleni sustav kao podlogu za moje djelovanje. Mene bi osobno vrlo zanimalo kako Vi i drugi posjetitelji nedavno završene izložbe KALLAYCollection u Modernoj galeriji u Zagrebu doživljavate samu kolekciju, odnosno kako biste opisali paradigmu kolekcioniranja koja je, nadam se, bila barem malo vidljiva posjetiteljima. Čini mi se da svatko od nas gleda svojim očima na tu i takvu kolekciju i da ju svatko od nas drugačije doživljava i tumači – to je, prema mojem laičkom shvaćanju – upravo i sama bit umjetnosti – potpuna sloboda osobne interpretacije. 

Dimitrije Bašićević-Mangelos, Genija nema m.8, 1971.-1977.

Konkretnije – godine kolekcioniranja dovele su do kolekcije koja je prikazana javnosti. Namjerno koristim izraz kolekcioniranje i kolekcija jer korijen riječi dolazi iz latinskog glagola “colligo” koji u prijevodu znači “biram”. Ovaj glagol podrazumijeva prema mojem shvaćanju svjesnu radnju pojedinca koja je usmjerena na odabir nečega – konkretno umjetničkog djela – od većeg broja ponuđenih mogućnosti. Čini mi se da ovaj pojam – kolekcija – u sebi sadrži upravo i taj voljni element kolekcionara koji se u konačnici manifestira kolekcijom – a ne nasumičnim zbirom slučajnih predmeta već određenim brojem svjesno izabranih umjetničkih djela koje povezuje upravo kolekcionarska paradigma. Rado bih podijelio s Vama i razmišljanje o hrvatskoj riječi „zbirka“ koja me podsjeća na zbir slučajno prikupljenih predmeta bez kohezivnog faktora koji se očituje upravo u navedenom voljnom elementu kolekcionara. 

Kao što ste i sami rekli, „kolekcionarski ukus“ se je brusio, i to učenjem, bavljenjem kolekcijom, pokušajima akvizicija i neuspjesima. Kao i uvijek kada nešto poduzimate uspjeh je posljedica brojnih malih neuspjeha i nešto većih uspjeha, a sve pod pretpostavkom da nikada ne odustanete. 

Nadam se da su posjetitelji izložbe mogli razaznati dvije linije umjetnosti, i to onaj modernistički i onaj konceptualni. Prema prof. Denegriju, a koji je pisao uvodno slovo kataloga za izložbu, radi se prvom takvom predstavljanju umjetnosti dva različita, ali ujedno i paralelna pravca u umjetnosti ovih prostora. Ako je ovo prepoznato barem malo od strane umjetničke i šire javnosti onda je svrha izložbe ispunjena. 

 Zašto ste se odlučili na praćenje umjetnosti vezene uz teritorij bivše Austro-Ugarske? 

U ovom trenutku KALLAYCollection ima radove iz tog geografskog područja, no to je posljedica, prije svega, dostupnosti umjetničkih djela odnosno umjetničkih utjecaja o kojima svjedoče ovi prostori. Vjerujem da će KALLAYCollection u budućnosti širiti svoj fundus neovisno o geografskim odrednicama. 

Nikako nisam želio ograničiti kolekciju na prostor naše domovine ili prostor bivše Jugoslavije ili prostor bivše austro-ugarske monarhije. Uvrštavanjem stranih autora želio sam postići da KALLAYCollection bude internacionalna. 

Zašto internacionalna? Mnogi, odnosno gotovo svi hrvatski kolekcionari najviše sakupljaju hrvatske autore? 

Držim da mali narod, kao hrvatski narod, a koji prema svim pokazateljima (iako ima konačno svoju državu, pa tako, valjda i neku svoju kulturnu politiku) izumire – mora radi svojeg opstanka i prosperiteta biti otvoren prema svijetu. Kroatocentričan pristup kolekcioniranja, ali i u svim drugim područjima života, jest u suprotnosti sa svime što osjećam da treba poduzeti kako bi ljudi s ovog prostora imali priliku za preživljavanje i napredak. Mali narodi moraju mudro i sustavno raditi na recepciji svih suvremenim i naprednih trendova kako bi se ne samo prilagođavali okruženju već i bili avangarda društvenih, gospodarskih i političkih promjena. Ukratko, trebamo prestati biti objekt na kojemu se zrcale promjene koje toliko utječu na sve nas kako bismo postali subjekt koji proaktivno recipira i modelira promjene za naše potrebe. Upravo je taj iskorak iz uskog nacionalnog okvira pokušaj da u našu svijest ugradim potrebu da sebe promatramo u širem – regionalnom, mediteranskom, europskom, svjetskom – kontekstu.  

Marijan Trepše, Žena u interijeru, oko 1928.

Uvijek me fascinira da na ovim prostorima, primjerice, u nogometu, dakle sportu uopće, sanjamo o tome da postanemo svjetski prvaci, da osvajamo olimpijske medalje. Sportska zajednica našeg društva živi i radi prema svjetskim kriterijima. Zašto se onda u znanosti, školstvu, pa tako i u umjetnosti zadovoljavamo osrednjim? Kada bismo bili dovoljno iskreni sami sa sobom onda bismo znali da se radi o osrednjem, a što bi bila realna podloga da se iz osrednjosti pokuša napraviti iskorak prema izvrsnosti. Ono što pak više zabrinjava jest uvjerenje da je osrednjost vrhunski domet pa tako živeći laž nitko niti nema potrebe raditi na tome da prekine s osrednjosti i krene prema izvrsnosti. Kada kažem izvrsnosti tada mislim na svjetske vrhove.  

Primjera radi, često ne razumijem zašto mi sami sebe ograničavamo u svojatanju svjetskih uspjeha naših sunarodnjaka odnosno ljudi s ovih prostora kada je njihov uspjeh jednako važan i za naš svaki daljnji razvoj i uspjeh kojemu težimo. Mislim da smo na ovim prostorima previše dugo živjeti s fokusom na sebe i svoje usko okruženje i da prečesto dionici društvenih promjena nemaju dovoljno širok pogled i shvaćanje šire slike, a što je, naravno, nužno za svaki razvoj i progres. Uz sve to mnogi koji bi trebali biti lučonoše napretka imaju ozbiljan deficit bazične stručnosti.  

KALLAYCollection ima ambiciju biti svjetski relevantna – kako ćemo to postići niti sam u ovom trenutku ne znam, no sigurno znam da se nećemo zadovoljiti postignutim. Baš zato učimo i mijenjamo se, prihvaćamo kritike i prijedloge. Ovaj period prije, a posebice za vrijeme i nakon održane izložbe, jest period interakcije koja nas motivira da ne stanemo nego da idemo dalje.  

Kako biste definirali tržište umjetnina, u strogom smislu riječi, odnosno u usporedbi s drugim sredinama?  

Tržište umjetnina postoji iako se tu i tamo može čuti ili pročitati da isto ne postoji ili da je zamrlo. Umjetninama se oduvijek tržilo i njima će se, vrlo vjerojatno tržiti u budućnosti. Problem jest, i to za sve koji su dionici tog tržišta – npr. kolekcionari, nasljednici, investitori, galeristi, posrednici, povjesničari umjetnosti i dr. – da isto tržište nije pravno uređeno. Tekar manji dio umjetnina pronalazi svoj put do kolekcionara preko reguliranog dijela tržišta, i to preko aukcijskih kuća i galerija. Mislim da je u interesu svih navedenih, ali i Države, da se to i takvo tržište pravno uredi. Mislim da je nužna zakonodavna intervencija Države kako bi se u isto tržište unijela pravna sigurnost, i to kako glede autentičnosti i provenijencije umjetnina, tako i transparentnosti financijskih tijekova kada se radi o umjetninama. Tada bi kolekcioniranje postalo bitno poželjnije i za investitore koji bi zasigurno unijeli i dodatnu živost na tržište.  

Koje su se promjene na njemu događale otkako se Vi bavite kolekcionarstvom? 

Čini mi se da od 2008./2009. godine, a što koincidira s prvim naznakama gospodarske krize u Republici Hrvatskoj, tržište bitno lakše prodaje i kupuje vrhunska umjetnička djela. Ostale umjetnine puno teže pronalaze nove kupce. Isto tako određene pravosudne afere doprinijele su na određeni način stigmatizaciji kolekcionarstva, i to, prema mojem mišljenju, posve nezasluženo. Uz sve navedeno svjedočimo i zatvaranju nekih renomiranih i važnih galerija u Gradu Zagrebu, a to ima za posljedicu sve veću usmjerenost kako na sivo/neregulirano tržište tako i na aukcijske kuće koje su protuteža sivom/nereguliranom tržištu.  

Josip Vaništa, Crna linija, 1964.

Kako ocjenjujete suradnju kolekcionara s muzejskim institucijama? 

Mislim da bi pitanje trebalo postaviti obrnutim redom – kakva je suradnja muzejskih institucija s kolekcionarima. Uz iznimke, većina kolekcionara rado posuđuje svoja umjetnička djela muzejima i galerijama radi priređivanja izložbi. Nisam siguran da baš sve osobe koje vode muzejske institucije, odnosno jesu autori pojedinih izložbi, brinu oko toga da se za izložbe pribave najbolja i najreprezentativnija djela, da se na prikladan način komunicira s kolekcionarima odnosno cijeni doprinos kolekcionara u prikupljanju umjetničkih djela i omogućavanje da se ona predstave široj umjetničkoj javnosti. 

Posebno  mi je drago kada kolekcionari sami odnosno u suradnji s nekom od muzejskih institucija predstavljaju svoje kolekcije. Potrebno je znati da tada najveći organizacijski i financijski teret tih i takvih izložbi snose sami kolekcionari. Mislim da takvo nešto treba posebno cijeniti. U tom smislu mogu samo superlativima govoriti o izložbama zbirke Hanžeković ili one Davora Vugrinca. Naravno, bez suradnje s muzejskim institucijama ne bi bilo moguće ostvariti navedene projekte. Mislim, a sve u smislu gore navedenoga, da je potreban bitan iskorak u promišljanju hrvatske kulture. Naravno, takav iskorak traži ne samo promjenu unutar samih institucija već i mijenjanje cijele paradigme kulturnog rada koji je zastario i koji ne odgovara vremenu koje živimo i u kojemu ćemo živjeti.  

 Kakvo je Vaše iskustvo vezano za organizaciju izložbe KALLAYCollection u Modernoj galeriji? 

Kada smo dogovarali ovaj projekt nisam uopće mogao znati odnosno pojmiti u što se upuštam. Organizacija je bila tehnički i financijski vrlo zahtjevna, ali smo zajedničkim snagama, vjerujem, uspješno odradili sve potrebno da se izložba postavi, otvori, održi i raspremi. 

Ovom prilikom velika zahvala još jednom ravnateljici Biserki Rauter-Plančić i prof. Igoru Zidiću na zajedničkom projektu. Bez njihovog dragocjenog i presudnog doprinosa sama izložba nikada ne bi bila moguća. 

Boris Demur, Tako…, 1974.

Kako tumačite da Igor Zidić nije pisao o konceptualnom dijelu KALLAYCollection? 

Pitanje je i više nego li na mjestu. Tko bi uopće bio veći stručni autoritet da piše, primjerice, o radovima Julija Knifera osim prof. Zidića? Pa prof. Zidić je osoba koja je Kniferove radove prva prepoznala kao vrhunska umjetnička dostignuća i izravno kumovala pojmu „meandra“. Pojmu koji tako izravno označava i definira rad Julija Knifera. Žao mi je istinski da prof. Zidić radi nedostatka vremena, ali i njegove bolesti, nije mogao dati i svoj pogled na konceptualni dio kolekcije. Siguran sam da ćemo taj nedostatak ispraviti u vremenu koje dolazi. 

Zašto KALLAYCollection nije bila izložena u Umjetničkom paviljonu kao i spomenute kolekcije? 

Zato što je za izlaganje KALLAYCollection trebalo imati umjetničkog afiniteta i hrabrosti kao i odgovarajući prostor koji bi omogućio predstavljanje dvije linije umjetnosti sukladno teorijskim postavkama Jerka Denegrija. Sve je to bilo moguće ostvariti u tom trenutku jedino u Modernoj galeriji. 

Jeste li u kontaktu sa stranim institucijama, to jest da li su zemlje čiji su autori zastupljeni u Vašoj kolekciji zainteresirane za razmjene, proučavanje i slično? 

Određeni kontakti postoje, a u vremenu koje dolazi ćemo vidjeti hoće li se koji od projekata ostvariti. Nisam siguran da bih se u neke od tih i takvih projekata usudio upustiti bez bitne podrške Države. 

U prethodnim ste intervjuima isticali da je ova izložba prekretnica, da ćete pročistiti zbirku i promisliti u kojem smjeru dalje ići. Možete li to malo pojasniti?  

Postoje dogovori da KALLAYCollection bude predstavljena u Zadru sljedeće godine, i to u novoobnovljenoj Kneževoj plači. Pozvani ste na otvaranje, vjerujem, u travnju 2019. godine, pa ćete imati i sami priliku svjedočiti o pomacima u našem kolekcioniranju. Ništa o tome neću posebno govoriti sada, a sve kako bi mogli tada predstaviti neka iznenađenja. 

S kojim se izazovima susrećete pri skrbljenju o tako velikoj zbirci? Posebice kada govorimo o uvjetima čuvanja, restauraciji i sl.? 

U pripremi zadnje izložbe restauracija pojedinih djela je bila nužna, ali i zahtjevna. Posebno me veseli da je uz financijsku pomoć Ministarstva kulture ostvarena potpuna restauracija Crne zastave Ljube Babića. 

Kada spominjete Crnu zastavu Ljube Babića moram pitati da li je ta slika san svakog kolekcionara? 

Većina kolekcionara priznaje kako javno tako i privatno da im je Crna zastava nedosanjani san. 

A što je s onima koji ne sanjaju tu sliku u svojoj kolekciji? 

Zar uopće ima takvih?

Postoje neke dvojbe zašto je akademik Vaništa prodao upravo Vama Crnu zastavu. Vi tvrdite da je on želio dobro udomiti sliku Ljube Babića dok je u jednom od nedavnih novinskih članaka napisano da je glavni motiv akademika Vanište bio dobro unovčiti sliku od osobe koja ima, uglavnom, samo novac. 

Nemam običaj komentirati financijske aspekte svojih akvizicija, no moram reći da je u vrijeme kada je akademik Vaništa odlučivao o prodaji Crne zastave znao da kod nekih kolekcionara, zasigurno, može postići bitno veći iznos kupoprodajne cijene. Pa ipak, odlučio je udomiti sliku u mojoj obitelji, i to za iznos koji je nama tada bio jedino financijski moguć i izdrživ. Zašto, ako je novac bio jedini motiv za prodaju, slika nije prodana najboljem ponuđaču za bitno veću cijenu od one koja je u konačnici dogovorena? O ostalim detaljima ne želim govoriti niti sada niti u budućnosti. Svatko ima pravo na svoju interpretaciju događaja iz prošlosti. No, svaki puta me posebno fascinira s kojom lakoćom pojedinci sude o ljudima i događajima, a da pri tome ne odrade niti osnove novinarskog posla. 

 Na što konkretno mislite? 

Recimo, jedan kratki telefonski razgovor sa mnom bi zasigurno puno toga razjasnio. No, kao što rekoh svatko ima pravo na svoju interpretaciju kako umjetničkog djela tako i svega drugoga što nas okružuje. 

U kojoj je mjeri u Vašoj zbirci zastupljena dokumentacija o pojedinim djelima, autorima, koja je dragocjen izbor istraživanjima?  

Iskreno moram priznati da smo u pripremi same izložbe na određeni način zanemarili dio KALLAYCollection u dijelu moderne i postmoderne, i to pogotovo glede prateće dokumentacije i materijala. To je bila i jedna o primjedbi koje su došle i do mene osobno. Potrudit ćemo se da se taj nedostatak ispravi u Zadru. Moram reći da u posljednje vrijeme nije jednostavno doći do dokumentacije koja dodatno rasvjetljava pojedina umjetnička djela odnosno do dokumentacije koja i sama na određeni način predstavlja umjetničko djelo – kao primjerice kod GORGONE.  

Omer Mujadžić, Pralje, 1930.

Kako do nje dolazite? 

Slično kao i do umjetničkih djela. Stalnom potragom i, često, uz puno sreće. 

Vaša je zbirka uistinu kompleksna i heterogena, u smislu širokoga vremenskog i prostornog raspona. Teško je izdvojiti jednog umjetnika ili grupu, no zanimljivo je bilo, u kontekstu ostaloga, naići na ostvarenje Andrije Maurovića. Koliko je općenito strip zastupljen kod Vas? 

Maurović je za sada jedini autor stripa koji je zastupljen, ali radim na nabavci nekih radova od Harolda Fostera. Odrastao sam na Princu Valijantu i nadam se da ću uskoro imati i njegovu originalnu strip tablu. 

Nemate niti jedan rad Vlaha Bukovca. Zašto? 

Kolekcioniranje nema nikakve sličnosti s odlaskom u nabavku u supermarket. Umjetnička djela nisu dostupna na policama, i to u svakom trenutku za svakoga tko ima dovoljno novaca. Kada dođe vrijeme i KALLAYCollection će imati svojeg pravog Bukovca. Kada se to dogodi bit ćete obaviješteni o tome. 

Kolekcije se postupno predstavljaju publici posredstvom pojedinačnih posudbi na izložbama, ili cjelovitim predstavljanjima kakav je bio slučaj s Vašom izložbom u Modernoj galeriji. Kako vidite u budućnosti ulogu i poziciju Vaše zbirke u tom smislu? 

Kao što rekoh, nakon Moderne galerije izložba putuje sljedeće godine u Zadar. Svaka nova organizacija izložbe postavlja nove i sve više kriterije za prezentaciju kolekcije. Dokle god ćemo izlagati KALLAYCollection do tada ćemo raditi i na razvoju same kolekcije. 

Posebno mi je drago da Crna zastava Ljube Babića boravi u Modernoj galeriji u okviru stalnog postava kroz sljedeće 2 godine. Bilo bi mi drago da tako udomimo i npr. Kniferov triptih ili Vaništin diptih u Muzeju suvremene umjetnosti. 

Ignjat Job, Pijanci II, 1934.

Govoreći o privatnim zbirkama možemo li spominjati marketinški aspekt? Ako on postoji, kako ga Vi razvijate? 

Radimo na web stranici i facebook promociji KALLAYCollection. Baš me zanima kamo će nas sve to odvesti. 

Zanimljiva je Vaša misao koju ste izrekli u jednom drugom intervjuu, kako su „kolekcionari privremeni udomitelji nekih važnih umjetnina.“ Zapravo kroz promjene vlasništva u povijesti umjetnosti pratimo razvoj ukusa društva i pojedinaca, pratimo i povijest tog društva. A možemo bilježiti i dinamične odnose između javnih i privatnih kolekcija. Jeste li imali možda još koji aspekt na umu? 

Mislim da svaki odgovorni član zajednice ima obvezu činiti dobre stvari. Čini mi se da je kod kolekcioniranja jako važno prepoznati obvezu kolekcionara da umjetnička djela koja su važna za kulturni identitet nacije učine, koliko je to najviše moguće, dostupnima. U tom smislu, između ostaloga, razumijevam pojam „udomljavanja“. Taj pojam, a koji je koristio akademik Vaništa, suprotstavljam filozofiji posjedovanja. Udomljavanje podrazumijeva domaćinski odnos prema – u konkretnom slučaju – slici na njezinom putu u vječnost. Mi smo samo privremeni čuvari našeg zajedničkog nacionalnog blaga. Kada pogledate plejadu dosadašnjih vlasnika Crne zastave jasno Vam je da je samo pitanje vremena kada će ta slika, kao i sva ostala umjetnička djela iz KALLAYCollection, biti udomljena kod nekog sljedećeg udomitelja.  

Vaša zaključna poruka? 

Mali smo narod koji živi u svijetu koje ne poznaje granice. Da bismo sačuvali svoj identitet moramo biti potpuno otvoreni kako bismo odmah preuzeli sva svjetska dostignuća i ista odmah na pametan i odgovarajući način implementirali u našu stvarnost. Tako nećemo zaostajati u razvoju i mladi ljudi će moći ostvarivati svoje ambicije i snove na ovim prostorima. Ja ustrajno radim na tome da mijenjam sebe u svakom pogledu, iako je to često jako teško – starog konja je teško naučiti plesati – ali to činim jer ne želim biti kočnica razvoja mladih i ambicioznih ljudi koje me okružuju.  

 Barbara Vujanović 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...