U kakve se to spodobe pretvaramo?

Dijabolični likovi, kreature nateklih, kvrgavih lica, lete poput anđela pod okruglim, svijetlim svodom – to je prvi prizor koji će zateći posjetitelja izložbe Mi Hrvati: The Final Solution kipara Marina Marinića u HDLU-u.

Samo, malo je toga anđeoskog u ovim skulpturama: krila su im ustvari kržljave, lepezaste izrasline na ramenima koje podsjećaju na čudovišnog šišmiš-mačora iz filma Frankenweenie Tima Burtona; u rukama su im palice, na glavi su im kape nalik onim policijskima – samo što je umjesto hrvatskog grba dlan s ispruženim srednjim prstom. U prostoru galerije Bačva u Džamiji, te lebdeće skulpture svojim položajem groteskno imitiraju gracilni ples balerina, okružujući središnju, impozantnu statuu. Na postolju, sa svih četiriju strana, reljef je glave lava razjapljenih čeljusti, čiji nijemi krik priziva pomisao na agoniju, prije negoli na samozadovoljnu, trijumfalnu riku kralja životinja. Na postolju je pali anđeo; još jedna ružna i izobličena spodoba, tijela iskrivljena pod teretom glubusa što ga balansira na dlanu ispružene ruke, podignute visoko, kao konobar koji nosi tacnu s kriglama visoko iznad glava u prenapučenoj krčmi. Drugom rukom taj anđeo s roščićima na kvrgavome čelu obuzdava krilatog zmaja sapetog lancima. Prizor bridi na nekom prigušenom jezom: sve je tu između humora i patnje, između groteske i iskonske, duboke boli.

U sažetom opisu izložbe, HDLU u prvi plan stavlja to da Marinić ovim radovima “želi djelovati na ljude s potencijalom koji su izgubili volju za borbom za osobni i opći napredak i protiv neučinkovitosti institucija koje bi im trebale služiti”. Opravdanje tog opisa nalazi se gore, u galeriji Prošireni mediji, iznad onog globusa i letećih Frankeenweenija: tamo se nalazi Marinićev križni put, mudro postavljen kao posljednja etapa izložbe, njezina vrišteća kulminacija i zaključak. No, putem do križnog puta, valja proći kroz još soba. Mnoge od njih podsjećaju na krugove u čistilištu.

Neki državnik (možda) izvaljen je na spomeničkom postolju koje je ustvari fotelja. Netom si je raznio glavu – ruka mu je klonula, u njoj je pištolj, a iz tjemena mu se po naslonu fotelje raznio mozak. Na postolju je urezbaren hrvatski grb, a samoubojicu okružuje pet bijelih anđela čuvara, ustvari kršnih, brkatih momaka s naočalama, koji nalikuju na izbacivače.

Svijet koji Marinić ovdje prikazuje ustvari je uznemirujuća anti-utopija. Tu je skupina Maora u nekom makabričnom, hipnotičkom plesu; domoroci plaze jezike i trijumfalno podižu ruke, no pogledi su im prazni i zato izgledaju kao zombiji u pohodu na svježu krv. Potom, tu je soba za obdukciju: na dva su stola tijela prekrivena platnom, s trećeg se podiže jedan mrtvac. Ima tu puno tjeskobe i jeze; atmosfera će na trenutke podsjetiti na onu po kojoj je prepoznatljiva grupa Biafra.

Rad Svetac i ratnik prikazuje generala i kardinala koji stoje sučelice jedan drugome. To je alegorija sudara svjetova, jedna od mnogih ovoj izložbi. Ratnik je Ante Gotovina; on bezizražajna lica gleda na kardinala koji je desnu ruku ispružio u pozivu na samilost. Oštre bore iznad Gotovininih očiju možda sugeriraju nepovjerenje, cinizam i sumnjičavost prema tom pozivu.

I onda, napokon, Marinićev Križni put. Ikonografija Isusove muke razrađena strukturalno je razrađena po pe-esu: sve je tu, od pada pod križem preko Veronikina rupca pa do pribijanja na križ – samo, Marinićev je prikaz sporednih likova neobično živ, lišen svake patetike, često je groteska dotjerana do ruba. Lica u rulji koja Isusu otežava poniženje i agoniju nošenja križa nakaze su iz crne kronike, ljudi koji se naslađuju tuđom boli i podmazuju mehanizme spektakularizacije tuđe muke – poput tipa s kamerom koji u maniri halapljivog paparazza fotografira netom raspetog Krista, a kraj njegova izmrcvarenog tijela poziraju mučitelji. (Motiv podsjeća na slučajeve u kojima su se američki vojnici fotografirali “za uspomenu“ s tijelima ubijenih u Afganistanu i Iraku.)

Izuzetno dojmljiva i hrabra (mislim na megalomanski koncept izložbe, ali i na umjetnikovu fanatičnu dosljednost u nakani da čitav naramak velikih društvenih i duhovnih tema “prizemlji“ uobliči i izobliči dobrim starim figurativnim kiparskim radom), izložba Marina Marinića je važna i za hrvatsko društvo kojemu podmeće ogledalo pod nos, prisiljavajući nas da vidimo u kakve se spodobe pretvaramo u općem odsustvu samilosti i empatije. Važna je i za domaću likovnost koja je predugo zazirala od figurativnosti, da bi unazad nekoliko godina počela figurativnost pozdravljati kao površan trend. Marinić ne želi imati ništa s trendovima, njegov odnos prema figurativnosti je dubok, strastven, odgovoran i dostojanstven.

Izložba ostaje otvorena do 28. veljače.

Maja Hrgović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...