Kako to rade Česi – Ako kultura opstane, nacija će preživjeti

Naučimo ponešto od češke kulturne scene umjesto da samo čekamo češke turiste.

Već dugo internetom kruži anegdota u kojoj Winston Churchill, kada ga traže da smanji potporu kulturi, odgovora: „A zašto smo se onda borili?“ Riječ je o lažnim vijestima, no britanski političar je doista podržavao umjetnost. Naime, 30. travnja 1938. godine u napomenama o Kraljevskoj akademiji izjavio je sljedeće: „Umjetnosti su bitne za cjelokupni život nacije. Država duguje sebi da ih održava i podupire.“ Po pitanju opstojnosti kulture, puno mi je ipak draža i bliža ova misao, koju sam prvi put pročitala prije petnaestak godina na pročelju praškoga muzeja Kampa: „Ako kultura opstane, nacija će preživjeti.“  („Přežije-li kultura, přežije národ.“). Njezin je autor Jan Mládek, ekonomist i kolekcionar, koji je sa suprugom Medom Mládek, oformio jednu od najznačajnijih zbirki češke i srednjoeuropske umjetnosti 20. stoljeća, u kojoj se nalaze i djela hrvatskih autora, Branka Ružića, Ivana Kožarića i drugih.

Češka je kultura nebrojeno puta dijelila sudbinu nacije, a umjetnici su se zalagali za opstanak društva: od Jaroslava Hašeka koji je preko Dobroga vojaka Švejka dočarao besmisao rata i ismijao militarizam, preko Kafke koji je naznačio ono što će uslijediti s pojavama totalitarnih režima, zatim Karela Čapeka koji je uoči Drugoga svjetskoga rata bezuspješno upozoravao Europu na opasnost nacizma, te Milana Kundere koji progovara o sudbini intelektualaca i kulture u komunističkom totalitarizmu, pa sve do Václava Havela, prvoga predsjednika Češke nakon raspada Čehoslovačke, jednoga od najvećih svjetskih političara, bivšega disidenta i književnika.

Stoga je korisno u trenutku kada je hrvatska, kao i svjetska, kulturna scena ugrožena nemogućnošću djelovanja zbog pandemije i financijskom krizom koja prijeti sudbini mnogih programa kao i samoj egzistenciji prekarnih radnika, promotriti kako se Česi nose sa situacijom.

David Hrbek, voditelj pedagoškoga programa u veoma agilnom Muzeju umjetnosti u Olomoucu, opisuje kako je stanje nakon (prvoga) vala Covida-19 prilično zbunjujuće. Odluke Vlade o relativno brzom popuštanju mjera u kontekstu još uvijek važećih ograničenja, čine se nelogičnima i kontradiktornima. U ovakvim je okolnostima vrlo teško orijentirati se i planirati, što je iznimno nepovoljno za nezavisnu kulturnu scenu. Još je vrlo rano procijeniti, govori Hrbek, kako će se Vlada i  češka kulturna zajednica nositi s posljedicama pandemije, ali već je barem dva mjeseca jasno da Vlada djeluje bez plana, konfuzno, te ​​ponekad zloupotrebljava krizu za vlastitu predizbornu kampanju. Situacija je ozbiljna za sve koji djeluju na polju kulture – bilo kao zaposlenici državnih kulturnih institucija ili kao slobodni umjetnici.

Zbog ograničenoga broja publike mnoga kazališta nalaze se u nedoumici je li im je isplativo nastaviti s programima. „Što se tiče financiranja kulture, sve je još nejasno, za sada smo u neugodnom iščekivanju“, nastavlja Hrbek, tumačeći kako su u kazalištima i u drugim institucijama, glumci i ostali umjetnici šivali ​​maske za liječnike i medicinsko osoblje i za sve druge kojima trebaju. Umjetnici su besplatno nastupali preko interneta, glazbenici su se vozili ispred domova starijih i svirali jedan sat u improviziranim uvjetima. Muzeji i galerije prenijeli su svoje izložbe na društvene mreže uz objašnjenja kustosa kao i aktivnosti za djecu i čitavu obitelj.

Nakon odluke Vlade da se festivali ne mogu održavati dogodile su se velike promjene. Najveći, prestižni festival Boje Ostrave objavio je da se ove godine neće održati, a manji su festivali odgođeni za jesen. U protekla dva mjeseca organizatori festivala i drugih događanja, između kojih inače vlada konkurencija, okupili su se i osmislili platformu na kojoj će preživjeti zajedno, jer razumiju da će dobiti (ako i uopće) malu potporu države. Srednje velika kazališta koja subvencionira država nude svoje pozornice malim kazališnim kućama.

„U ovoj kritičnoj situaciji stvorila se neviđena solidarnost i kohezija umjetnika, koje takozvane političke elite (uključujući predsjednika Miloša Zemana) smatraju komičarima“, navodi Hrbek ističući da većini čeških političara kultura ne treba.

No, neki političari ipak shvaćaju kako kultura itekako ima važnost. Primjerice, vijećnica za kulturu grada Praga Hana Třeštíková i portal za ulaznice GoOut stvorili su nacionalni projekt za podršku kazalištima, koncertnim dvoranama, klubovima i umjetnicima. Ideja je nastala nakon govora predsjednika Miloša Zemana u kojem je nepravedno kritizirao češke umjetnike. Publika je uplaćivala novac za nepostojeće koncerte i predstave. Od 1. travnja do 1. svibnja, kada se održalo „događanje“, mogle su se kupiti ulaznice za „Ples o ničemu“, „Izložbu o ničemu“, „Party o ničemu“…  Prvi svibnja je inače češki Dan zaljubljenih pa se odabirom tog datuma htjelo pokazati koliko Česi vole svoje umjetnike. Dan zaljubljenih (Svátek zamilovaných) se inače održava u spomen na najvećeg češkog pjesnika Karela Hyneka Máchu i njegovu poemu Maj, što ga za razliku od komercijalnoga Valentinova ponovno veže uz – kulturu.

„Umjetnici diljem Češke Republike bore se s krizom uzrokovanom korona virusnom“, izjavila je Třeštíková, dodavši: „Mnogi od njih aktivno pomažu svojim zajednicama, iako im je vlastiti prihod iz dana u dan na nuli.“ Manifestacija je bila prvenstveno namijenjena privatnim, to jest nezavisnim institucijama. Daniel Hrbek, ravnatelj praškoga Švandinog kazališta, pojasnio je da se institucije poput njegove nisu pridružile projektu, jer velik dio njihova proračuna dolazi iz gradskih blagajni, pa im je stoga lakše preživjeti teško razdoblje. „Prikupljen novac potreban je nezavisnoj kulturi, s kojom želimo biti solidarni“, rekao je Hrbek. Akcijom su osigurana sredstva za umjetnika, ton majstore, scenske i druge radnike.

Svi ovi primjeri ukazuju na nužnost solidarnosti i povezanosti institucionalne i nezavisne scene. Partikularni pristup i podijeljenost, koja se često očituje u podjelu na „uhljebe“ i one ostale, zaista ne služe nikome. Trebali bismo se svakako (bolje) upoznati s češkom kulturnom scenom i njezinim načinom funkcioniranja u ovom „novom (ne)normalnom svijetu“, a manje upirati nadu (samo) u češke turiste. Iako su oni i više nego dobrodošli! Napokon, trebali bi shvatiti da bez kulture nećemo i ne možemo preživjeti kao društvo!

 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More