Kako sam se skrhao pred čitanje u zatvoru

Gerard GenetteBilo je užasno, krenuli smo u Lepoglavu autom. Debilno sam se polakomio za tristo kuna koliko Udruga plaća za to čitanje.

Na autocesti me uhvatila panika; kako ću čitati pred zatvorenicima, ja, pripadnik družine najgorih papaka u državi – hrvatskih pisaca i pjesnika. Kako da kao pripadnik takvih papčina izađem pred petero, šestero zatvorenika koje će jedva skupiti po ćelijama da nas dođu slušati, kako ću ja pred njima čitati svoju idiotsku prozu, istu onakvu kurcasto-nikakvu kakvu piše još tristotinjak meni sličnih papaka po Hrvatskoj, predvođenih sa dva najveća papka čija je imena sramotno i ispisivati. Zar da uz taj jad još poslužim i kao sprdnja zatvorenicima, kao što smo se nekad mi u prvomajskoj srednjoj sprdali sa studenticama koje su nam morale dolaziti držati pokusne satove iz hrvatskog.

Ako smo već tolike nikom zanimljive papčine, bolje da se držimo buđavih knjižnica i da čitamo pred pognutim penzićima koji se ionako više nikome ne mogu smijati jer se njima, bučno i zaglušujuće, u oba uha, smije smrt. Već sam imao prilike čuti kako se i najobičnije knjižničarke podsmjehuju piscima koji sa svojim krepilnim knjigama dolaze čitati u knjižnice. A kako li se onda tek sprdaju zatvorenici, ti grubi, uglavnom beskrupulozni momci bez dlake na jeziku, grozničavo sam razmišljao vozeći se na stražnjem sjedištu autocestom.

Zamolio sam organizatora da zaustavi kola, odmah. Vraćam 300 kuna. Zakočili su. Otvorio sam vrata, izašao na pustu cestu. Dobro sam se osjećao, kao netko tko je za dlaku izbjegao tešku nesreću, poniženje. Pješke sam se vratio u Zagreb i doma čitao Genetov roman Gospa od cvijeća u kojem je sve vrvilo od zatvorske pederastije.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...