Kako postati hipster

bio keksiPrije sam nešto načuo o INmjuzik festivalu, ali nisam to nešto posebno zarezivao, čak sam ga pomiješao s onim nekim festivalom u Novom Sadu.

Općenito ne volim festivale. Previše je tu ljudi, guši se individualnost, nitko ne može doći nešto posebno do izražaja, festivali su kao politički mitinzi, takva su bila moja razmišljanja. Onda mi je ove godine Stiven Viduka preko svojih pivskih sponzora nabavio kartu pa sam otišao vidjet što je taj INmjuzik. Doživio sam tamo svojevrsno otrežnjenje, u svoj toj masi shvatio da su pank, hevi metal i rok zapravo mrtvi, da toga još možda ima samo u Varaždinu, Čakovcu, Donjem Miholjcu, kod mene u Đakovu, a da je u Zagrebu zavladala jedna sasvim nova skupina – hipsteri. Čuo sam već prije za njih, po Filozofskom se govorilo da su Sven Popović i Sara Renar hipsteri, ali meni se to činila kao neka maglovita, udaljena pojava, nešto kao Crna ruža krajem osamdesetih. Novine su pisale da postoji ta sekta samoubojica, da ih predvodi Željko Malnar, ali nitko nikad nije vidio tu sektu.

E, pa sad sam ih na Jarunu itekako vidio, te hipstere… Bila ih je čitava legija. Onako na prvu vidio sam da im je glavno obilježje da po travi sjede u krugu i piju raznovrsna pića iz vrećice. Dosta uz piće hrskaju i neke bio kekse. Na ulazu redar jednoj ženskoj predstavnici hipstera nije dopustio da unese unutra kutiju tih bio keksa. I ona se nije nešto posebno pobunila, samo je frendovima tugaljivo skuliranim glasom govorila kako joj nisu dozvolili da unese te kekse, frendovi su samo ispuštali otegnuto „ajoooj“. Poslije sam shvatio da je to skulirano žalovanje jedno od glavnih odlika hipstera i da za to čak imaju naziv: emo.

Ne mogu reći da me sve to nije ponijelo. Bilo je jasno da se tu radi o novom pokretu koji će uskoro, ako već i nije, ući u sve društvene strukture, kao nekad hipici. Lagano me deprimiralo što sam se sa svojom uredno začešljanom kokoticom i njujorker jaknom osjećao kao onaj vojnik u filmu Kosa koji se pred odlazak u Vijetnam spojio sa skupinom raspjevanih hipika. Ali najgore mi je bilo što sam imao osjećaj da se po odijevanju uopće pretjerano ne razlikujem od tih hipstera, čak sam kao i oni imao alkoholičarsku petodnevnu bradu. Isto sam kao i oni imao te bezvezne neusklađene hlače i jaknu, svijetlo zeleni pulover. Dakle, nisam se od njih razlikovao onako kako su se nekad obični građani razlikovali od hipika, a opet sam osjećao tu dubinsku razliku i to me klalo, uvaljivalo mi komplekse, kako je pjevao Đoni.

Nabrijan na INmjuzik, odlučio sam se drugi dan bolje prilagoditi, ući u tu hipstersku spiku i onda istinski uživati u INmjuziku, sjediti s ostalim hipsterima u krugu, piti vino, pivo i hrskati te bio kekse.

Kod mene se u ruiniranoj zgradi u Plitvičkoj nedavno u stan na prvom katu doselio tip koji je bio hipster. Vozio se stalno na poni biciklu i imao onaj neki tipični hipsterski šeširić. Jednom mi je zakucao na vrata i pitao me imam li nekakvu smjesu za pravljenje sejtana. Blijedo sam ga pogledo kao da mi je šejtan na vratima. Odlučio sam sad ja njemu zakucat, pitat ga da mi dade upute što točno trebaš napravit sa sobom da bi postao hipster.

Jednom prije sam tako zbog jedne ženske u Đakovu htio postat metalac. Isto sam tako zamolio jednog metalca Hrustija da me uputi što točno trebam napravit. Za početak mi je pomogao da na leđa od traper jakne prikrpim zakrpu od Slejera i markerom ispišem Slejer iznad zakrpe. To je bilo lako.

Taj hipster s prvog kata jako me ljubazno primio. Sad smo se tek prvi put i upoznali, Stjepko mu je bilo ime. Kad sam ga dosta zdravoseljački pitao što trebam napravit za bit hipster, osmijehnuo mi se. Ali ne na neki preziran način koji bi me povrijedio, nego nekako blago, kao djetetu.

– Nemaš tu neki poseban recept, u tome i je čar svega toga – odvratio je.

– To je, znači, razlika kao između sviranja violine i gitare. Na gitari imaš označena polja i ne možeš fulat ton, a ispod violinskih žica nemaš označena ta polja nego moraš sam napipavat…

– Tako nekako – osmijehnuo se.

– Samo da to nije kao šminkeri nekad… Za to si morao imat obiteljske predispozicije, bit iz centra Zagreba…

– Ma, nije ti to tako. Hipster možeš bit od svuda, iz Slavonskog broda, Bistrice, Zlatara… Ja sam na primjer iz Zlatara.

– Vidiš… Na tebi se to nikad ne bi reklo, baš si mi djelovao kao tu neki urban tip iz Zagreba.

– Važno je da ne briješ na to otkud si… Da to ne naglašavaš.

– Da, zato Zadruga ne može bit hipsterski bend. I zato su se jučer na INmjuziku na malom stejđu oko njih kao vampiri okupili samo neki prahistorijski rokeri, kao Stiv i ja. I neki rabijatniji klinci kojima su očevi brijali na Zadrugu, pa su došli iz nekog respekta prema tim svojim očevima. A jedan frend Sandić, kad sam mu supijan rekao da su mi svi ti bendovi na INmjuziku teška pederana i da se jedva čekam razvalit na Zadrugu, odvratio mi je da spadam baš u tu neku usku, izumrlu skupinu koja brije na samodestrukciju i te samodestruktivne bendove… I dok je pjevao, Krešo iz Zadruge je, vidjelo se, baš osjećao da ga to brijanje na regionalnost, to iskreno furanje na Zagorje čini nekako anahronim u svoj toj atmosferi INmjuzika. Zvučao je kao da usred tehno partija recitira balade Petrice Kerempuha… I onda je još počeo vitlati onom motornom pilom po zraku kao da njome rašomonski želi sasjeći demone novog doba koji ga žele povući s pozornice – kratko sam rekao.

– Ma da, pa di ćeš na Zadrugu brijat…

– Ma samo mi malo treba da se dignem na te emo bendove… Slušao sam jučer tog Paola Nutelija. I on ima taj neki rokerski štih ali ga je nekako podredio pederani… Odnosno toj nekoj osjećajnosti koja i muškarcu dopušta da pokazuje sve one osjećaje koje i žena… Mislim da bih ja to mogao, jer imam u sebi naglašenu tu žensku stranu, ali sam previše ciničan, samodestruktivan jer sam odrastao u krutoj, patrijahalnoj sredini koje se ne mogu osloboditi čak ni kad je ironiziram, ona je u meni, kao i tuđmanizam u Raspudiću… Nego, koje su političke preokupacije hipsteri? Sigurno nisu esdepovci jer sam na Zadruzi pored sebe vidio zakletog esdepovca Prlendera… Esdepovci isto briju na Zadrugu, Majke…

Stjepko se na to pitanje samo zagonetno osmijehnuo.

– Živi zid? – pokušao sam.

– Ma, daj…

Osjetio sam da ga smaram pa sam se prebacio na ono zbog čega sam došao.

– Htio bih se za danas za INmjuzik obući kao hipster – rekao sam. – Vidim da imam na sebi sličnu odjeću kao i ti, ali tebi nekako bolje sve to stoji…

– Ti si pisac koliko znam, jel da… Književna grupi si ti?

Kimnuo sam. Već sam navikao biti prepoznat u određenim krugovima, dopro sam svojom prozom do određenih ljudi.

– Pa to s oblačenjem ti je kao s pisanjem… Ja recimo tvoje pisanje ne volim, preolako je nabacano na papir… Samo lopatom nabacuješ ono što ti se događa. Ja na primjer puno više volim ovu knjigu od Svena Popovića…

– Pa i njegova je knjiga totalno autobiografska…

– E, tu ti je ta razlika koja će ti objasnit i to s tvojom odjećom. Svenova proza je autobiografska, isto djeluje raspršeno, nemarno, fagmentarno nabačena… Ali uopće nije. Svaka je tamo rečenica na rečenicu zapravo brižljivo slagana, ali tako da djeluje kao da je nemarno nabačena… Eto, tako ti je i s odjećom. To što kod hipstera samo djeluje nemarno, neuredno, neusklađeno, kod tebe zbilja i jest tako…

Zbunio sam se.

– Pa ko je tu onda fejker… Zadruga ili Paolo Nuteli?

– Razmišljaj… Pa prodiskutiraj na travnjaku s ostalima o tome… Odlika hipstera je i da o svemu diskutiraju, sve propitaju. Da od starih retro stvari preuzmu sve što valja i nadograde nečim novim, svojim. Novom emocijom.

– Nije ni čudo da je i filozof Srećko Horvat postao hipster. Jučer sam ga vidio kako isto u krugu sjedi na travi sa Sandićem i još nekima i raspravlja neki kurac – umorno ću.

Smorile su me te Stjepkove upute. Fakat je puno lakše bilo postat metalac, pustiš fudbu, pribiješ koju zakovicu i to je to…

Sva sreća da je vani lijevala kiša. A čuo sam da kad je kiša, na INmjuziku dijele na ulazu kabanice. S tim kabanicama ćemo na koncertima ionako svi biti isti. Isto odjeveni kao Mao Ce Tungovci ili kju kluks klanovci.

Književna Groupie

*Naručite svoj primjerak hit knjige Pavla Svirca, Književne Groupie 2: Strovaljivanje na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“ po akcijskoj cijeni od 69 kuna.

**Komplet koji čine oba nastavka Književne Groupie kupite, uz besplatnu dostavu u Zagrebu i Splitu, za samo 130 kuna.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More