Kako napasti knjigu koju nisi pročitao

Ljutita ZenaDa na napade u medijima ne treba odgovarati tvrde mi neki iskusni tipovi, jer tko zna što se sve iz toga može izroditi.

Čak i kad si kolateralna žrtva (a te su najveće) i pravi cilj napada je netko drugi, čak i onda boljeti je šutjeti, jer „sve je to uvezano i povezano“. Ali da, lako je njima govoriti, kao što bi i meni bilo lako šutjeti da sam neka afirmirana i svima poznata persona, kao na primjer Jagna Pogačnik, kojoj se ne treba nadmudrivati po portalima. No kao „nedavna književna debitantica“ koju Arteist koliko znam dosad nije spominjao i o kojoj su čitatelji tog portala možda tek načuli, ne mogu si dopustiti takvu komociju – pogotovo kad je priča neutemeljena i kad dolazi iz jednih tko zna čime ogorčenih usta.

Dakle, jesam! Dobila sam tu bespovratnu stimulaciju za moj roman Nije ovo Twin Peaks (AGM, 2013.) – barem na papiru jer na račun još ništa nije sjelo – i to mi je naravno drago. Dobili su je zasluženo i drugi pisci, dok među mnogima koji je nisu dobili isto tako ima onih koji su je itekako zavrijedili – vjerujem da žiriju nije bilo lako. No to je toliko ojadilo Noru Verde (odnosno osobu koja se tako prozvala) da me je zbog toga ružno i nekolegijalno iskritizirala, a zašto baš ona i zašto baš mene – nije posve jasno. Ako je zbog Jagne Pogačnik, članice žirija koja je svojevremeno o mojem romanu pozitivno pisala, onda to baš i ne drži vodu. Jer stimulaciju su dobili i drugi pisci o kojima je Pogačnik također pisala pozitivne kritike (recimo Kristijan Novak, Jurica Pavičić, Maja Hrgović, Drago Hedl). No Verde to ne zna ili ne želi znati pa vrlo hrabro (a u ime sličnih napaćenih duša koje nikako da osvanu u Jutarnjem) proziva nas dvije za udruživanje u nekakvo „sestrinstvo“, ne znajući, naravno, da je barem još jedna članica tročlanog žirija bila dobro upoznata s mojim romanom i o njemu imala vrlo pozitivan stav, jer ga je proteklog ljeta uvrstila u svoj seminar književnih prijevoda.

Nevjerojatno je ipak s kakvom lakoćom Verde lamaće mojim imenom, baš onako junački, ne mareći pritom što nije pročitala roman koji kleveće, jer da jest valjda bi iznijela barem jedan relevantan argument zašto taj roman nije trebao dobiti stimulaciju, osim tog jednog, da je o njemu Pogačnik pozitivno pisala. Da je malo proučila materiju, vidjela bi da su o romanu Nije ovo Twin Peaks osim u Jutarnjem listu vrlo pozitivno i opširno pisali ili govorili i u Večernjem listu (Denis Derk), u Slobodnoj Dalmaciji (Siniša Kekez), u Vijencu (Božidar Alajbegović), pa na HRT-u (Knjiga ili život, Gordan Nuhanović), pa na mnogim radijskim postajama. Ne znam je li barem načula da je dobio nagradu DHK Slavić za najbolji prvijenac (a čak nisam njihova članica, već sam u HDP-u, a nije ni Jagna Pogačnik) te da je nedavno bio među 11 odabranih za nagradu T-portala. Štoviše, spremaju se i neke adaptacije, pa valjda u tom romanu nečega ima. Nadam se da Verde, oboružana ovim novim spoznajama, neće opet zaključiti da je na sve to utjecala kritičarka Pogačnik, jer bismo mogli pomisliti da je opsjednuta njome. A to da kritičar koji promovira roman kasnije najčešće piše i kritiku o tom istom romanu, mahom pozitivnu jer ga inače ne bi promovirao, tome se čudi valjda samo Verde koja očito miješa ulogu urednika i promotora, za razliku od Jagne Pogačnik koja dobro zna što se kojoj ulozi priliči pa zato kao urednica moje zbirke Pazi što ćeš poželjeti nije o toj knjizi u medijima napisala ni riječi, štoviše, gle čuda – o njoj nitko nije napisao ni slova u Jutarnjem listu (stoga bih ja, prema Verdinoj uobrazilji, „sestru“ Jagnu mogla pozvati na red, jer kakva je to „promotorica i lobistica“ kad u listu u kojem piše ne može pogurati moj autorski, a njezin urednički uradak, barem prema onoj kod nas poznatoj „ti meni, ja tebi“ matrici).

I tu sad dolazimo do moje zbirke (Cekape 2013., urednica Jagna Pogačnik) o kojoj je kritiku napisao i Bojan Marjanović (kraj čijeg imena stoji Užice, 1990. i za kojeg doista ranije nisam čula, a nisu ni mnogi drugi) i koju je iskoristila Verde u svojoj žalopojci (ili pamfletu, kako se uzme) saznavši o njoj ne s portala na kojem je objavljena već s mojega Facebook profila (na kojem sigurno danomice ne čuči, već ju je na to uputila jedna dobra prija) pokupivši usput pomalo lešinarski i sve prateće komentare. To je naravno dolilo ulje na vatru, jer eto, o mojim knjigama se pišu ne samo dobre, nego i loše kritike, a o Verdinima pretpostavljam ni jedne ni druge. No ona nije zbog tog napala Marjanovića (koji bi je mogao kritikom pogurati), nego opet mene. Kako na mojem fb profilu skupljam sve što iziđe o mojim tekstovima, ne zbog samohvale već volim sve to negdje imati na hrpi, tako sam tu stavila i ovu, po mene iznimno lošu kritiku, popraćenu kratkim komentarom koji je glasio: ‘Eto, i mene je snašla loša kritika moje zbirke – izvjesnog Bojana Marjanovića iz Užica koji u njoj nalazi “prefinjeni, postmoderni prezir”. Pa ako već moraju biti loše, te kritike, dobro je da dolaze nakon dobrih (kritika i kritičara). Svakako objavljujem, ja sam samokritična autorka.’

To sam, dakle, napisala i to je Verde u svojem članku prepričala slobodnim stilom, dočaravši sve to „jetkim i sarkastičnim tonom“ kojim sam se eto „obrušila“ na sirotog mladca, zaključivši pritom da „posve irelevantno isticanje Marjanovićevog rodnog grada govori da Špoljarić nisu strani malograđanština i elitizam.”

I sad se ja zbunjena pitam: “A što fali Užicama?” I zašto spominjanje Užica vuče na malograđanštinu i elitizam, a njihovo prešućivanje ne? Bi li Verde isto reagirala da sam, na primjer, napisala – Bojan Marjanović iz Samobora? Koji je problem s Užicama i je li netko tamo bio pa to možda zna, molim vas, recite mi.

Meni dakle nije umjesno o toj kritici govoriti, ali svatko tko je donekle upućen u književnu teoriju, postmodernizam ili književnu kritiku – preporučam, pročitajte! Tekst je izazvao svakojake komentare, prije svega zato što je i napisan na način da ih izaziva – čovjek bi rekao da sam se Marjanoviću zamjerila još koječime osim pisanjem zbirke. Napominjem da imam gotovo 1800 fb-prijatelja i većinu ih naravno ne poznajem (jer profil služi promociji mojeg pisanja, a ne mojem privatnom životu), a kamoli da se smatram odgovornom za njihove komentare – svatko neka stoji iza svojih riječi, ja ih cenzurirati neću. Ipak treba reći da su tekst komentirali većinom oni koji su pročitali zbirku, kao što ju je na svoj način ipak pročitao i taj, kaže Verde, ipak prominentni kritičar Marjanović, čiji se rodni grad odsad bojim i spomenuti.

No je li zbirku pročitala i Nora Verde koja se s njome tako lakomisleno obračunava – ma čisto sumnjam! Jer to nju i ne zanima, ona se radije bavi mojim likom i osjećajima, pa tako podmeće da sam zbog kritike bila “rezignirana” i da me je trebalo tješiti (Verde, Verde, pa ti stvarno ne znaš o kome si pisala članak – zašto te nisu bolje instruirali?)

I tako, dok Verde maršira sigurnim korakom sveznalice, ja ću se usuditi primijetiti da te moje priče (meni posebno drage) nisu baš toliko loše. Štoviše, kvalitetom su potvrđene na dvije razine – sve su mahom objavljene na Trećem programu HR-a u emisiji Hrvatska proza i na njima su radili divni glumci i redatelji (s kojima Pogačnik nema nikakve veze, cross my heart!), a onda su kasnije sakupljene i izdane u jednoj lijepoj zbirci za čije je izdavanje stigla i potpora (s kojom Pogačnik opet nema veze) i koja je, usput rečeno, dobila i dobrih kritika (ali ne od Jagne Pogačnik).

No, vratimo se Verde. „Nemoguće je (otkriva ona!) dakle ne zamijetiti činjenicu kako Pogačnik u tisku, ali i na promocijama zdušno podržava magijski realizam K. Špoljarić.” Verde nije bila ni na jednoj mojoj promociji, ali znam tko je bio i kako se to kasnije (trač) partija po fejsbuku (takve male gadosti nekima su zgodne, prije svega jer ništa ne koštaju, ali na tome graditi stavove baš i nije pametno). No ono što mene zapravo muči je pitanje – pa nije valjda problem u magijskom realizmu? Jer to je zapravo jedina čvršća poveznica između Pogačnik kao kritičarke i mene kao spisateljice, obje volimo onu fantastičnu nit u hrvatskoj književnosti koja je uvijek počivala negdje na marginama recentne književne produkcije. Je li to razlog Verdinom bijesu – moguće da je. Jer dok Verde sebe važno titulira „predstavnicom prezrene stvarnosne LGBT proze”, jedna eminentna kritičarka ništa ne poduzima po tom pitanju nego planduje po promocijama Karmele Špoljarić za koju se dobro zna da je sklona takvim bedastoćama kao što su čarobnice, vilenjaci i slavenski bogovi. Pa tko još o tome piše, reći ćete, ali eto, pišem ja, samo ponekad i samo metaforički, i u takvom čudesnom ozračju ono Verdino „sestrinstvo“ dobiva svoj puni, prijeteći smisao – miriše na lomaču.

Ali, da ne zaboravim naglasiti – kritičarku Jagnu Pogačnik* iskreno poštujem. Profesionalna je, obaviještena, medijski prepoznatljiva i dobar je govornik i tko takvu je ne bi želio imati za promotora, iako dopuštam da neki misle drukčije. Svaku moju promociju kritičarka Pogačnik odradila je profesionalno i za to je, kao i za svoj urednički posao, bila od mojih izdavača uredno plaćena. Bila sam svojedobno kod nje na radionici književne kritike i nakon toga susrećemo se ili čujemo tek prigodno, vezano za književne događaje ili moje promocije – i to je zapravo to. Ne ispijamo prijateljske kave niti ćakulamo telefonom i možda je tom našem neostvarenom prijateljstvu pridonijelo upravo to što smo u istom poslu, a na različitim stranama. Ali ne pita Verde za prirodu naših odnosa, ona nas promatra kao „lobi“ i baš je zanimljivo da to čini osoba koja samu sebe neprestano podupire nazivajući se „predstavnicom LGBT proze”, umjetno podižući tom odrednicom, ili pripadnošću, cijenu svojem pisanju. Ali, da se ne bi pogrešno shvatilo –sa svima sam, i s L i G i B i T oduvijek okej, dapače, podržavam. U zadnje vrijeme jedino zazirem od hetero muškaraca koji lažu, ali to je neka druga priča.

I tako, ima tu još koječega, u toj Verdinoj elegiji, no ako je nekoga uspjela uvjeriti da smo se kritičarka Pogačnik i ja udružile u nekakvu hobotnicu, pa makar ta imala tek dva pipka, onda tražite i dokaze. Ako pak nije, onda je u problemu, jer stoji na barikadama, a puca u one pored sebe.

I na koncu, Verde je svoju storiju dokrajčila zaključkom da “književna omerta jednom mora biti prekršena, makar izvršiteljica bila potpuna autsajderica, predstavnica prezrene „stvarnosne“ LGBT proze. Nothing to lose! Idemo dalje!”

Završavam i ja u Verdinom stilu, jer i medijska omerta nekad mora biti prekršena, makar izvršiteljica bila dobitnica stimulacije za najbolja književna ostvarenja, predstavnica marginalizirane MG** proze svih rodnih skupina. Nothing to lose. Idemo dalje?

* Poštovana Jagna, ako ovo čitaš, doista se nadam da ćeš govoriti i na mojoj sljedećoj promociji, ako je naravno bude.

**MG – magijski realizam (priručno skovana kratica)

Karmela Špoljarić

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More