Kako je Rodin prisvojio Fidiju – londonski susret dva giganta skulpture

Kao i Fidija, Auguste Rodin nije klesao mramor, nego su to činili pomoćnici u njegovoj radionici. Obojica su figure prstima oblikovali u glini. I dok je antički kipar, slavan po svojim skulpturama božanstava, stvorio kompleksni repertoar kiparske dekoracije Partenona, moderni je autor kreirao Vrata pakla, koja su trebala resiti nikada podignuti Muzej dekorativnih umjetnosti u Parizu.

Fragmentarna skulptura, odnosno fragmentarno oblikovana ljudska figura, koja je danas naočigled samorazumljiva, kopernikanski je obrat koji je u modernu umjetnost uveo francuski kipar Auguste Rodin (1840. – 1917.). Sve je počelo slučajno – 1864. godine zbog vrlo hladne zime glinena glava Čovjeka sa slomljenim nosom smrznula se u kiparevu atelijeru. Zbog toga je napukla tako da joj se razbio cijeli stražnji dio, a djelo je bilo svedeno na masku, fragment, čime se začela estetika Rodinova zreloga doba. U tom će periodu, koncem 19. i početkom 20. stoljeća, svjesno oblikovati torza, tijela bez udova.

Revolucionarno promišljanje skulpture nailazit će na zamjeranje kritike i pojedinih umjetnika, odbijanje na Salonima, jer se smatralo da je takva forma nedovršena i nesavršena. Rodin se jednostavno odlučio za donošenja onoga što je najbitnije za određenu kompoziciju. Primjerice, opasku da skulptura Čovjek koji hoda, naizgled arheološka ruina, nema ruke ni glavu, opovrgnuo je pitanjem: “trebate li glavu kako biste hodali?” Za temu pokreta, kojom se bavio, bile su mu potrebne ponajprije – noge.

No što je to majstora nagnalo da prigrli fragmentarnost kao jedan od glavnih principa svoje umjetničke prakse? Umjetnik koji je utjecao na generacije svjetskih kipara, pa tako i na našeg Ivana Meštrovića, koji je na početku svoje karijere bio jedan od najvažnijih rodinista Srednje Europe, imao je dva osnovna uporišta – Michelangelovu umjetnost i antiku. Potonja ga je dovela do fragmenta, i nekih drugih invencija, čime se bavi netom otvorena izložba u British Museumu, Rodin and the art of ancient Greece (Rodin i umjetnost antičke Grčke). Zajednički je to projekt londonskoga muzeja i Musée Rodin iz Pariza, kojega su osmislili kustosi Ian Jenkins i Celeste Farge (BM) te Bénédicte Garnier (MR).

Izložba je podijeljena u pet tematskih cjelina: Umjetnost i priroda, Spomenik, Fragment, Emocija i Pokret. Po prvi put Rodinovi radovi su združeni s fragmentima Partenona, odnosno Elginovim mramorima iz 5. st. pr. Kr., arhitektonskom skulpturom koju je osmislio Fidija, uz Mirona i Polikleta najslavniji kipar antike. Auguste Rodin prisvojio je Fidiju kao svojeg učitelja, a lekcije su se odvijale upravo u British Museumu, kojega je prvi put posjetio 1881. godine i često mu se vraćao.

Uz tu temu, izložba i opsežni katalog istražuju općeniti utjecaj muzejskih zbirki na umjetnost Augustea Rodina. Skulpture Partenona kipar je proučavao u École des Beaux-Arts u Parizu, te u pariškom Louvreu. Nikada nije posjetio Grčku, no svoje je znanje o njezinoj klasičnoj tradiciji produbljivao, osim odlascima u muzeje i sakupljanjem fotografija. Na posljetku, oformio je vlastitu zbirku antičkih umjetnina, koja je bila važno izvorište inspiracije. Stoga su na izložbi prisutna i djela iz te kolekcije, o kojoj se danas skrbi Musée Rodin.

U decentnom postavu, koji ne trpi od pretrpanosti, vječne boljke mnogih izložbi, obogaćenom zanimljivim citatima Augustea Rodina i njegova tajnika, književnika Rainera Marie Rilkea, postignuta je smislena komparacija antičke i moderne skulpture, u kojoj se produbljuje naše shvaćanje njihovih srodnosti i razlika. Modernost skulptura s Partenona očituje se u Rodinovu pogledu na njih. Naime, on je njihovu reduciranost veličao kao samodostatnu prirodnost i životnost, koju je prenio u svoju umjetnost, prekinuvši tako poveznicu s akademskom skulpturom 19. stoljeća.

Postav nakon mramorne glave Palade (Atene) s Partenonom otvara amblematski Poljubac, postavljen na istom postamentu sa skulpturama dviju boginja sa zabata atenskoga hrama. Ovim sučeljavanjem otkriva se sukladno poimanje ljudskoga tijela prožetoga erotskim nabojem. U Poljupcu on je ostvaren prepletom nagih tijela, a u drugom kipu sugeriran je efektom mokre draperije koja oživljava tijela boginja, senzualno stopljenih u jednu nerazdruživu cjelinu.

U svim razlikama kompozicije pa i materijala, mramora nasuprot sadri, očituju se posebnosti djela koje su do sada bile zanemarene. Primjerice, emotivni i karnalni potencijal ljubavnika Paola i Francesce izražen je prvenstveno njihovim tijelima, dok je uloga lica, kao nositelja ekspresije i identiteta, sakrivena njihovim spajanjem u poljupcu. Jednako tako, i u grčkoj skulpturi tijela su svojim gestama i položajima emanirala različita značenja, i baš zbog toga gubitak glave i drugih dijelova ne lišava ih početnog intenziteta, nego ga, kao što je to shvaćao Rodin, samo pojačavaju.

U tom smislu, značajno je Rodinovo sudjelovanje u raspravama o mogućoj konzervaciji i restauraciji Partenona, nakon što je ovaj 1894. godine stradao u potresu. Kipar se protivio obnovi jer je strahovao da bi se njome prirodne ruine prometnule u „anakrone pastiše“. Pitanje restauracije antičkih skulptura ciklički se ponavlja od razdoblja renesanse, kada je primjerice Michelangelo odbio intervenirati na Belvederskom torzu, rimskoj replici grčke skulpture, koja se čuva u Vatikanskim muzejima, i koja je citirana u Michelangelovu prikazu Adama na fresci u Sikstinskoj kapeli, i u Rodinovu Misliocu.

…i Fidija i Rodin bili su nadahnuti poezijom: Homer je bio Grku ono što je Dante bio Rodinu.

Jenkins i Farge objašnjavaju Rodinov princip postizanja prirodnosti ljudskoga tijela time što je Rodin „umjesto da zamišlja različite dijelove tijela kao ravne površine, oblikovao te dijelove kao projekcije unutarnjih volumena.“ Kao i Fidija, Auguste Rodin nije klesao mramor, nego su to činili pomoćnici u njegovoj radionici. Obojica su figure prstima oblikovali u glini. I dok je antički kipar, slavan po svojim skulpturama božanstava, stvorio kompleksni repertoar kiparske dekoracije Partenona, moderni je autor kreirao Vrata pakla, koja su trebala resiti nikada podignuti Muzej dekorativnih umjetnosti u Parizu. Osim što je načinio cjelovitu kompoziciju, Rodin je Vrata pakla zapravo oživotvorio kao kreativni laboratorij kojemu se vraćao do konca života, i iz kojeg je crpio brojne varijacije pojedinih figura, odnosno grupa.

Autori izložbe Vrata pakla tumače kao ekvivalent Partenonu u kontekstu pružanja repertoara formi i podjednakom davanju smisla reljefu i slobodnoj skulpturi. Vratima također pripada Poljubac, ali i Mislilac, smješten na zabatu. Smještaj i kompozicija nagog muškarca odaje njegov kontemplativni karakter kao i identitet – Minosa, suca prokletih kojega opisuje Dante, potom toga talijanskog pjesnika, čija je Božanska komedija inspirirala Rodina, te konačno samoga kipara. Ponovno, autori izložbe ukazuju na još jednu istovjetnost – i Fidija i Rodin bili su nadahnuti poezijom: Homer je bio Grku ono što je Dante bio Rodinu. I ne manje važno, početak rada na ovom životnom projektu koincidira s prvim posjetom British Museumu. Rodin je Mislioca osamostalio i uvećao, učinivši ga tako univerzalnim simbolom filozofa.

Vrsni poznavatelj antike, arheolog Ian Jenkins upozorava kako skulpturu s antikom povezuje njezina nagost, te nudi zanimljivu usporedbu geste Mislioca s onom prikaza Demetre koja oplakuje smrt svoje kćeri Perzefone na frizu Partenona. Translatacija značenja žalosti, s onoga meditativnosti, svakako osnažuje i činjenica da se brončani odljev nalazi na posljednjem počivalištu kipara i njegove supruge, Rose Beuret, u Meudonu.

Izložba nudi niz različitih, fino isprepletenih uporišta kojima se približavaju dva povijesna i umjetnička razdoblja, čineći ih tako još razumljivijima današnjici. Jer, kao što ravnatelj British Museuma, Hartwig Fischer, poentira u uvodnom tekstu kataloga, Rodin uistinu prkosi granici između prošlosti i sadašnjosti. Djela na ovoj izložbi transponirana su, pomoću komparacije, u sadašnjost sa svom svojom univerzalnošću, koja uvjerljivo progovara i suvremenom čovjeku. Nakon dugo vremena Elginovi mramori, oko kojih se uglavnom vode rasprave o utemeljenosti vlasništva i smještaja, dobili su nova tumačenja, baš kao i Rodinova djela, koja počesto zbog svoje popularnosti izazivaju jednoznačne i jednostavne interpretacije.

Tekst i fotografije: Barbara Vujanović

Izložba Rodin and the art of ancient Greece (Rodin i umjetnost antičke Grčke), koja je već sada proglašena londonskom izložbom godine, može se razgledati do 29. srpnja u British Museum.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...