Knjižnica Savidge je čarobno mjesto usred šume i jedino mjesto u koloniji u kojemu postoji Internet.
Izdužena prizemnica sastoji se od dva dijela – jezgra joj je stara, deskralizirana kamena kapela, na koju je prije nekoliko godina nadograđen ultra moderni dio, opremljen skandinavskim drvenim namještajem, golemim prozorima ispred kojih se obično mota jedna srneća obitelj, a ponekad i jato smiješnih divljih purana koji iz daljine izgledaju kao kornjače s dugim nogama. Knjižnica je opremljena isključivo knjigama autora koji su u posljednjih stotinjak godina boravili ovdje. Pročitala sam kompletnu Alice Munro, dvije antologije najbolje američke kratke proze, dva kompleta kratkih Off-off-Broadway drama, roman The Amazing Adventures of Kavalier&Clay Michaela Chabona, koji je direktor MacDowella i ovdje trenutno radi na novoj knjizi (najviše pričamo o odgajanju djece, on ih ima četvero, i o tome koliko nas je, kao velike fanove Lorrie Moore, razočarala njezina nova knjiga priča, Bark); zatim roman Sister Noon autorice Karen Jay Fowles – uzela sam ga čitati nakon euforične preporuke u New York Timesu, i sad navijam da ona dobije Bookera (dodjela nagrade je za točno dva tjedna, 14. listopada). Pročitala sam veće dijelove New Yorkera, The Atlantica i Harper’sa, objavljenje od lipnja naovamo. Zadnji put sam ovoliko čitala ono usamljeno ljeto nakon osmog razreda kad sam od sestre dobila kozice i mjesec dana nisam smjela na more.
Na prvoj inozemnoj stipendiji, prije nekoliko godina, teško sam podnosila samoću. Samostanski režim apsolutne tišine do večere teško mi je padao; pravila su zabranjivala posjet kolegama, kad više ne bih mogla podnijeti ekran laptopa i muku s romanom, sama bih odlazila u šetnje šumom, biciklirala do konjskog trkališta ili bih se otišla sunčati na bazen koji je John Cheever, junak američke suburbie, dao izgraditi od novca što ga je zaradio jednom svojom pričom – The Swimmer – o čovjeku koji je odlučio vratiti se s vrtne zabave plivajući kroz bazene u susjedstvu. (Priča je poslužila i kao predložak za istoimeni film s Burtom Lancasterom iz 1968., četiri godine nakon što je priča objavljena.)
Ovdje mi samoća odgovara, osjećam da me na neki način iscjeljuje od socijalizacijskih toksina nakupljenih u Zagrebu po onim jalovim sjedilačkim druženjima uz kavu po terasama u centru, koja zapravo mrzim. Može biti da je stvar u godinama.
Uglavnom, nemam puno toga za prijaviti osim opsesivnog čitanja. Sad sam na Cheeverovim dnevnicima (The Journals of John Cheever) koju čitam s grižnjom savjesti – knjigu je nakon piščeve smrti odlučio izdati njegov sin Ben, na kojeg sve više gledam kao na drskog lešinara: pokupio je Cheeverove bilježnice u koje je ovaj zapisivao vrlo, vrlo intimne stvari, i prodao ih Knopfu, uz svoj predgovor u kojemu je fokus stavio na svoju sićušnu ulogu u tim dnevnicima. Što više čitam te bolne, male, iskrzane zapise o jednom tragičnom nepripadanju, sve mi je više žao što ih čitam. Ima u toj znatiželji nešto voajersko i prljavo. Kakav loš kraj: čitav život gradiš čvrstu, genijalnu prozu, kroz koju si mukotrpno i suptilno filtrirao čitavo svoje biće, a onda kad umreš netko iskrca na hrpu, bez imalo suptilnosti, svo smeće iz tvojih ormara… U zapisima, koje Cheever nije namijenio objavi, u stilu mušičavog tinejdžera piše o svom alkoholizmu, o kompleksu manje vrijednosti, o dugom i polaganom raspadu braka, koji je fanatično pokušavao sačuvati, o homoseksualnim žudnjama koje si nije dopustio ostvariti (iako su, čula sam od jednog dramskog pisca ovdje u MacDowellu, godinama prije Cheeverove smrti po New Yorku kružile podsmješljive priče o njegovim udvaranjima mladim pomoćnicima urednika u književnim časopisima). Nešto je etički pogrešno s ovom knjigom, definitivno. Ali ipak, ima tu i genijalnih odlomaka o pisanju, ljubomori na druge, uspješnije pisce (s kombinacijom obožavanja i zavisti često govori o Saulu Bellowu), i o svojoj protestantskoj radnoj etici, koja ga je gonila da i u vremenima najvećih kriza sjedne za pisaću mašinu.
“We are poor as we ever have been. The rent is not paid, we have very little to eat: canned tongue and eggs. We have many bills. I can write a story a week, perhaps more. I’ve tried this before and never succeeded, and I will try again.”
Mislim ovo: zamisli, napišeš priču i daš izgraditi bazen.
Još nasumičnih misli: Moj kašalj prolazi. Trenutno najgora riječ: sekret. Dobro je malo se maknuti od hrvatskog jezika. Michael Chabon zamjera Lorrie Moore što tako malo objavljuje, na zbirku Bark čekalo se četiri godine, njega ta lijenost ljuti. Biti pisac ovdje znači biti radnik. Sviđa mi se disciplina koju sam ovdje stekla. Bojim se izgubiti je kad se vratim u Zagreb. Svi izazovi preživljavanja tamo. Riječ režije. Sekret. Muka.
Maja Hrgović
*Tekstovi Maje Hrgović, autorice romana Živjet ćemo bolje (biblioteka Arteist, 2013.), o životu u koloniji MacDowell, izlazit će na Arteistu ponedjeljkom i srijedom.