Prisiljeni čak na neku jadnu slobodu

mercedes bratosU rano prijepodne krenuo sam u grad, ne bih li nasumice naišao na neku temu iz kulture o kojoj bih mogao sastaviti tekst.

Zagreb je već lagano opustio, dolazi sezona kiselih krastavaca za nas novinare kulture koji preko ljeta ostajemo dežurati u gradu. Vrijeme je promjenjivo: malo kiša i prohladno, a onda vrućina koja ne potraje dovoljno dugo da bih se odvažio otići na jarunsku nudističku plažu i tamo iznova počeo raditi na seriji tekstova „Što se čita na jarunskoj nudističkoj“.

Besciljno sam se motao oko Golfa, Pifa. Čak ni pisca Damira Karakaša nisam susreo na toj svojevrsnoj kulturnoj špici. Ni kolumnista Miru Para koji je prošlo ljeto za Jutarnji pisao kolumne o ljetu u Zagrebu. Jesu li ga nogirali?

Pored KIC-a mi je za oko zapeo žuti plakat na kojem je pisalo: „Izložba: Zagreb Kafke i Wellsa“. Evo nešto, pomislio sam. Znači, izložba u prostorijama KIC-a. Odmah sam se sjetio da se prije nekoliko mjeseci oko tog KIC-a vodila žestoka polemika, kome će Bandić dati da vodi taj program u KIC-u. Sjećam se, pokoškali su se oko toga kao pralje oko komadića sapuna u Zolinoj „Jazbini“. Nemam pojma kome je na kraju pripalo da vodi KIC. Da li Goranu Matoviću? Nije… Znam da sam ga nedavno sreo baš na ovom potezu i požalio mi se da su ga izgurali iz KIC-a, postavili su, rekao je, onog nekog rock plesača kojem je u Jutarnjem izašla fotka kako ujutro trči s Bandićem na trkaćoj stazi na stadionu na Ravnicama.

Izložba o Kafki i Wellsu postavljena je na polukatu KIC-a u prostoriji ne većoj od dvadesetak kvadratnih metara, ako i toliko. Nesigurno sam zakoračio u prostoriju. Čuvarica je nešto tipkala po ajfonu. Tiho sam je upitao plaća li se ulaz? Jer ako se plaća, ja imam novinarsku iskaznicu, došao sam pisati o izložbi, bilo bi glupo, pomalo i nedostojno da kao novinar plaćam ulaznicu za izložbu. Osjećao bih se degradirano kao kad je prošli tjedan hateveova novinarka Danijela Stanojević na Raspudićevoj promociji zatražila primjerak knjige, a ovi iz organizacije su joj grubo odvratili da se knjiga ne dijeli novinarima. Poniženje to veće jer se kasnije nakon promocije pisac i novinar Perko Kvesić pred nama hvalisao kako mu je Raspudić osobno poklonio knjigu i upisao posvetu.

– Samo, uđite, besplatno je… Vi ste prvi posjetioc danas – odvratila je čuvarica.

Krenuo sam razgledavati. Odmah mi je u oči upao citat Wellsa ispisan na zidu: „Kafkin roman vidim kao zanimljivu kombinaciju nezamislivo sterilne budućnosti i nezamislivo prašnjave akumulacije tradicije koju su birokrati uspostavili kako bi u nedogled nastavljali svoje čudovišne živote“. Jebeno sročeno, pomislio sam. To je to što danas živimo. S tom razlikom što su mnogi birokrati dobili otkaze iz svojih šugavih službi, pa su sad prisiljeni čak na kao neku jadnu slobodu, izbor hoće li ili neće otići na mjesečno javljanje na burzu rada.

Kolaž Mije VesovićaNastavio sam gledati ukovirene crno-bijele fotografije. Posebno me se dojmila ona na kojoj glumac Antony Perkins sjedi na nekakvoj svečanosti u HNK, dvije babe s „Jovanka“ frizurama na sjedalima pored njega zadrijemale su.

– Baš kafkijanski, je l da? – začuo sam čuvaricu iza sebe. – Te fotografije sa snimanja Wellsovog filma po Zagrebu snimio je Boris Sutz, s dvije točke iznad u, ako želite točno zapisat. Film za scenografiju koristi ulice Zagreba posve slučajno. Wells je želio snimat u starom Pragu, ali nije ishodio dozvolu restriktivnih čehoslovačkih vlasti, dok je Jugoslavija pokazivala veliki interes za zapadne filmove.

– Zašto se izražavate tako suho, birokratski? – upitao sam.

– Pola dana sjedim uz ove crno-bijele fotografije kafkijanske dehumaniziranosti. Valjda je to utjecalo i na moj način izražavanja.

– Je l ovo Perkins stoji na stepenicama pored OTV doma? – upro sam kažiprstom u iduću izloženu fotku.

– Da, tako je. A pogledajte ovu… To je ona scena u kojoj K. pred zgradom Ive Geršića na križanju Vukovarske i Držićeve raspravlja sa šepavom ženom koja vuče kofer. Scena je to koja sugerira dosadu, suludost i tupost života i interakcija unutar ljudskih kohabitacija: zgrada, gradova, radnih ili obiteljskih zajednica. Utopljenost u masi i nužna podložnost poretku motiv je i Kafkinog romana, pa u njemu svećenik kaže: „neusporedivo je bolje biti u službi, makar samo i na ulazu u Zakon, nego živjeti slobodno na svijetu“ – izdeklamirala mi je čuvarica.

– Opet vi s tim svojim tonom… Kao da ste i sami shvatili da je bolje biti u bilo kakvoj službi, „makar samo i na ulazu“, nego ovako kao mi honorarni novinari kulture živjeti slobodno, odnosno krmsiti se od danas do sutra – promrmljao sam.

– Oprostite, nisam vas htjela uvrijediti – čuvarica je pokušala da joj glas zadobije sućutni ton.

Pomaknuli smo se pred nekakav uokvireni kolaž sastavljen od izrezanih glava Anthonya Perkinsa i još nekih glumica iz „Procesa“.

– Logika sna, koju je redatelj uočio u romanu, može se primijeniti na kolaže s ove izložbe: u radu Mije Vesovića to je slojevita nasumičnost, a u radu Mercedes Bratoš estetizirani fragmenti filmskog zapisa…

– Okej, okej –iznervirano sam prekinuo čuvaricu. – Možda bi bilo bolje da mi besplatno date taj katalog, nego da mi ga ovako napamet deklamirate za vratom. Ionako ništa neću zapamtiti od tog što mi govorite… A iz kataloga ću moći sve točno prepisati, kao što to radi i većina novinara koji prate likovnost. Započnu tekst s dvije, tri svoje rečenice, a onda sve prepišu iz kataloga. Slično je počela radit i Mirjana Dugandžija kad piše na dvije stranice o knjigama u Jutarnjem, raspali pun kurac citata iz knjige…

– Zato nam je novinarstvo i postalo tako dehumanizirano – povlađivala mi je čuvarica.

– Fakat, pa redakcija Jutarnjeg sad i sliči na ovaj ogromni, stolovima nakrcan ured u Wellesovom filmu – pokazao sam na uvećanu fotku tog ureda prikačenu na zidu nasuprot nas.

Pitao sam čuvaricu bi li se sa mnom željela nakon radnog vremena malo opustit uz Velebitsko pivo preko puta u Pifu.

– Nažalost, nisam u mogućnosti. Ostvarila sam stabilnu bračnu zajednicu sa perspektivom napredovanja. Podčinjavanje i sudjelovanje u kotačićima te apstraktne sile nazvane brak, upravo je sjajno prikazano u Wellesovoj interpretaciji Kafkinog teksta, kroz lik i gestu istovremeno zbunjenog i nametljivog K, koji me tako podsjeća na vas…

Na fin mi je način, pomislio sam, dala do znanja da sam K. Odnosno kurac.

Željko Špoljar

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More