Kafetarija: Bučna propaganda i jeftini populizam

U intervjuu za Novi list 26. travnja 2015. redatelj i scenarist Dalibor Matanić ovako govori o “Zvizdanu”, svom posljednjem filmskom uratku premijerno prikazanom na 68. Filmskom festivalu u Cannesu: “Film propituje njihovu sposobnost da ljubavni princip izdignu iznad mržnje i netolerancije u koje smo kao društvo zaglavili odavno, a realnost nam pokazuje da izgledi da iz tog gliba isplivamo i nisu baš optimistični. (…) Svjedok sam netrpeljivosti duboko ukopane kroz generacije, bilo da je riječ o nacionalnim, religijskim, političkim ili materijalnim podjelama. (…) Ovaj je film jako nježan i poetičan, toliko da će razbjesniti sve koji mrze. (…) Balkanska regija je postala trula močvara ljudskog nezadovoljstva, frustracije, mržnje, pa i zla. Jako se teško izdići iznad tog mulja, ali iskreno to nije samo odlika ovih krajeva. Bilo da je riječ o zapadnoj ili istočnoj civilizaciji svugdje ćete naći modele netrpeljivosti. (…) Toliko je razloga za netrpeljivost, jer puno je lakše izraziti negativni osjećaj nego nešto plemenito poput ljubavi ili suosjećajnosti. Povijest nam je donijela toliko negativnog smeća i ovo je na neki način moj filmski obračun s tekovinama povijesti na ovim prostorima. (…) Aktualnost je nešto što prati ovaj film. Prije jedno pet-šest godina kad je krenuo intenzivniji rad na projektu, okruženje je bilo mirnije. Nažalost po današnjicu, na sreću po aktualnost filma, mržnja se sve više uvlači kao kod ponašanja i ono što je najzabrinjavajuće, uvlači se i među mlađe generacije. (…) Ja možda jesam David u toj priči, ali kroz umjetnost ja progovaram o jedinoj Hrvatskoj koja se može izdići iznad mulja i to tako da to postane zemlja koja je tolerantna prema svima, jedno malo mjesto za lijep život. (…) To mi je cilj, kroz umjetnost se boriti za Hrvatsku koja se jednostavno mora izdići iznad mulja i time upravo ja gradim hrvatski identitet, a ne oni koji se prozivaju velikim Hrvatima, a uništavaju je.”

Premda to ne utječe na moju prosudbu filma, vrlo je teško odvojiti lik i djelo Dalibora Matanića, posebice nakon lavine ovakvih i drugih neobičnih izjava koje je na sličnom tragu dao. Prije svega zbog toga što Matanić a priori pokušava spriječiti bilo kakvu moguću kritiku na svoj film kojim se on kao “vrsan redatelj” – kakvim se proglasio – izdignuo iz hrvatskog mulja, pa sve one koji na njegov uradak imaju nekakvu zamjerku proglašava ljudima koji vole mrziti. No, ovaj slučaj ne spominjem toliko zbog izražene samolegitimacije i pokušaja ušutkavanja kritike, već zbog nečeg sasvim drugog. Nakon što je spomenuti film nagrađen u Cannesu, uslijedila je neviđena medijska propaganda o velikom povratku domaćega filma na međunarodnu filmsku scenu, posebice nakon 34 godine kanske apsitnencije od hrvatske kinematografije. Medijski prostor zatrpali su senzacionalistički naslovi: “Veliki uspjeh hrvatske kinematografije”, “Matanićev novi film oduševio publiku u Cannesu”, “Zvizdan je jedan od najboljih hrvatskih filmova”, “Grand Prix žirija dobio je film Zvizdan” i drugi. Prava istina ipak je ponešto drugačija, zbog čeg ponajprije treba čestitati stručnjacima za odnose s javnošću, koji su plasirajući tezu o nevjerojatnoj Matanićevoj genijalnosti i velikom uspjehu njegova filma odradili uistinu odličan posao, natjeravši publiku u kina, te potaknuvši eksponencijalnu zaradu na osnovu održanih kino projekcija. Naime, u sklopu glavnoga natjecateljskog programa Filmskog festivala u Cannesu dodjeljuju se nagrade u osam kategorija. Najprestižnija među njima je čuvena Zlatna palma, koju je 2015. godine dobio film “Dheepan” francuskog redatelja Jacquesa Audiarda, dok je Grand Prix osvojio “Son of Soul” mađarskog redatelja Lászlóa Nemesa. Matanićev “Zvizdan” nije bio dio službenog programa, već je prikazan u jednome od tri popratna programa – “Un Certain Regard”. Nadalje, u spomenutom programu dodjeljene su nagrade u ukupno pet kategorija, ali niti tu Matanićev film nije trijumfirao. Glavnu nagradu – Prix un certain regard – odnio je film “Hrútar” islandskog redatelja Grímura Hákonarsona, dok je “Zvizdan” osvojio tek sporednu nagradu žirija – Prix du Jury. Ne mislim ovdje kritički prosuđivati Matanićev uradak, već ovu zgodu spominjem jer ponajbolje ilustrira jednu drugu metastazirajuću pojavnost na hrvatskoj kulturnoj, a posebice kazališnoj sceni.

Dalibor Matanić

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 30. travnja 2016. premijerno je izvedena predstava “Tri zime” Tene Štivičić, a u režiji Ivice Buljana. Predstava je to koja je unutar dijela medija čak i danima prije premijere proglašavana izvanrednom uspješnicom i novim velikim hitom nacionalnoga kazališta. Predstavu sam pogledao mjesec dana nakon premijere, a moj dojam nije bio ni približan onome kakvim su me danima prije bombardirali tzv. neovisni mediji. Tad pročitah kritički osvrt Andrije Tunjića, koji pišući o prethodno spomenutoj medijskoj propagandi u uvodu svoga teksta poentira: “Da je živ, Antun Gustav Matoš cinično bi procijedio: A što ste drugo očekivali, amice? Pravite se ne znati da je u ‘zemljici Štreberiji’, kao i u svakoj provincijalnoj obitelji, uspjeh hereditarna činjenica. Tu se s danom rođenja zna tko je uvijek prvi, a tko zadnji. Samo je čudno da nam nisu svaki drugi dramski obrtnik oskarovac, književni nobelovac, a kultura visoko iznad europskoga prosjeka. Iznenađenje je i što kolegicu Tenu Štivičić, ni krivu ni dužnu, već nisu proglasili nobelovkom baš oni koji su jedva čekali da ode iz Štreberije. Kako nisam Matoš, moram pisati o tome što sam u predstavi vidio. I moram pritom imati u vidu da hrvatska navada i uljuđeni obziri, naravno nametnuti europskim borbenim ukusom i provincijalnom hrvatskom udvornošću – koju mnogi s političkim sluganskim iskustvom zovu europski stav – neće dopustiti da zaurlam: U Hrvatskoj na mjesto kazališne umjetnosti ustoličuju se zabava i iznuđeni uspjeh. Da, da! U Hrvatskoj su se u teatru umjetnički kriteriji – dakle književni i kazališni – toliko srozali da više nije ni važno kakav nam je teatar koliko su važne medijska priprema i režija njezina javnog trijumfa.”

Nažalost, upravo ova posljednja Tunjićeva rečenica ponajbolje opisuje prvi premijerni naslov 67. Dubrovačkih ljetnih igara. “Kafetarija” talijanskog komediografa Carla Goldonija – odnosno njena čuvena adaptacija na dubrovački velikoga hrvatskoga književnog povjesničara, teatrologa i prevoditelja Frana Čale – u režiji Vinka Brešana i dramaturškoj prilagodbi Mire Muhoberac ustoličenje je zabave i iznuđenog uspjeha. Uprizorena u novom ambijentalnom ruhu ispred gotičko-renesansne palače Sponza, ova velika ansambl predstava novo je redateljsko-dramaturško iščitavanje stare festivalske uspješnice. Čalina “Kafetarija” u režiji Tomislava Radića prvi put je u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara zaigrala daleke 1978. godine i to na Gundulićevoj poljani, zadržavši se na repertoaru Igara cijelo jedno desetljeće, obilježivši festivalsko razdoblje sedamdesetih i osamdesetih godina. Spomenutu Radićevu predstavu pritom nije označila samo sjajna gluma pokojnog Izeta Hajdarhodžića kao spletkama sklonoga gospara Lukše i Miše Martinovića kao čestitog kafetijera Frana, već jednako tako i izvanredna ambijentalnost, te kojekakve društveno-političke aktualnosti upletene u Goldonijevu, odnosno Čalinu, kavansku minijaturu. 38 godina kasnije, danima prije dugoočekivane Brešanove premijere, hrvatski medijski prostor opsjela je brižno pripravljana festivalska propaganda izraženog sebečašćenja, s nerijetko međusobno nepomirenim navodima. Evo nekih od njih. “Raditi u Dubrovniku novu ‘Kafetariju’ stravičan je zadatak. To se ne bismo ni usudili bez Vinka.” (M. Gotovac, Slobodna Dalmacija, 28.7.2016.); “Ova podjela koja sada igra je, po mojemu mišljenju, nešto najbolje što hrvatski teatar može ponuditi.” i “Ja, izgleda, dobivam najteže zadatke.” (V. Brešan, Slobodna Dalmacija, 28.7.2016.); “Danas moramo ponuditi ‘Kafetariju’ 21. stoljeća.” (V. Brešan, Dubrovački list, 27.7.2016.); i naposlijetku čin pomirenja s publikom u kontekstu Dubrovniku toliko omiljena mitologiziranja prošlosti: “To, naravno, jest hommage Radićevoj predstavi, koja je nastala sedamdesetih, ali je i hommage na određeni način sedamdesetima kao takvim. Jer, to je bilo vrijeme kreativnosti, kad su ljudi imali hrabrost istraživati u umjetnosti. (…) Dakle, na određeni način ova predstava će i biti izraz nostalgije prema tim vremenima.” (V. Brešan, Jutarnji list, 27.7.2016.). Eto kako se na tragu Matanićeva “Zvizdana” i Buljanove “Tri zime” pomoću najbučnije propagande, jeftinog populizma i samolegitimacije vješto manipulira masom koja teatraliziranu pojavnost spremno prihvaća kao stvarnost.

Anđela Ramljak

A sada napokon nešto o Carlu Goldoniju i Brešanovoj predstavi. Carlo Goldoni jedan je od najvećih talijanskih komediografa, koji je u svojem najplodnijem stvaralačkom razdoblju između 1748. i 1762. napisao čitav niz komedija, melodrama i tragikomedija. U Veneciji je u sezoni 1750./51. radio na reformi talijanskog kazališta i “talijanske komedije”, tzv. komedije dell’arte. Komedija dell’arte bila je proizvod kasne renesanse u Italiji. Sâm pojam ne odnosi se na jedan specifičan kazališni oblik, već je riječ o skupnom pojmu koji obuhvaća različite kazališne oblike, koje su glumačke družine s profesionalnim glumcima izvodile na dvorovima, u privatnim i javnim dvoranama, na ulicama i trgovima. Nadalje, komedija dell’arte nikada se nije izvodila prema skroz unaprijed napisanom scenariju, već su glumci često mogli improvizirati, tj. ostavljen im je prostor za osmišljavanje scenske igre, jednako kao i sloboda u mimici, gestikulaciji, plesu i pjesmi, odnosno scenskom pokretu općenito. Komedija dell’arte vrhunac svoga postojanja doživjela je u 17. stoljeću, da bi u Goldonijevo doba postala materijal za pučke zabave među slabije obrazovanom publikom. Naime, u 18. stoljeću se značajno promijenio kulturni kontekst, pa se i od kazališta sve češće tražilo da reflektira socijalnu stvarnost. Kako su ozbiljniji i obrazovaniji pojedinci bili već korak ispred iščekivajući novu kazališnu formu, u takvim okolnostima nastupa Carlo Goldoni. Formirajući se pod utjecajem klasičnih kazališnih djela, a u skladu s uznapredovalim prosvjetiteljskim idejama, ozbiljenjem pučkoga kazališta on reagira na sajamsku površnost komedije dell’arte. Goldonijeva reforma stoga se temeljila na vraćanju pisanog scenarija komediji dell’arte u kojem on fiksiranim dijalogom i čvrstom dramskom fakturom stvara komediju karaktera i običaja, prikazavši pritom gotovo sve društvene slojeve Venecije, s izrazitom naklonošću prema srednjem građanstvu i puku.

Goldonijevo je djelo svojom afirmacijom pučkoga života i umjetničkom kvalitetom vrlo brzo prešlo granice Italije, postavši tako baštinom europskoga kazališta. Čalinu adaptaciju Goldonijeve komedije “La Bottega del Caffé”, praizvedene u Mantovi 1750. godine, autorski tandem Brešan – Muhoberac posvećuje Radićevoj predstavi, pa je radnja smještena – više hiperrealistično i nadrealno, nego stvarno – u sedamdesete godine prošlog stoljeća i tzv. zlatno doba Ljetnih igara. Redateljsko-dramaturška intervencija se pritom temelji na raznovrsnim scenskim pristupima i kojekakvim kazališnim estetikama s neprestanim karikaturalnim ismijavanjima i čudnovatim parodijama, pri čem niti jedna nije scenski dominantna. Nadalje, predstava je ispresijecana brojnim pjevačko-plesačkim intermezzima, a konačan je rezultat iščašena stilska mješavina u obliku polumjuzikla s tek na trenutke realiziranim komičnim efektima. Obradu velikih pop i rock hitova grupâ Queen, The Rolling Stones, ABBA, Pink Floyd i drugih pjesama nastalih sedamdesetih godina potpisuje Mate Matišić, koji je ujedno i autor njima pripadajućih tekstova infantilnog humora. Spomenute hitove uživo izvode Matišić osobno na električnoj gitari, Stanislav Stanko Kovačić na električnom violončelu i bubnju, te Toma Matišić na akustičnoj gitari, dok ih više ili manje uspješno pjevaju glumci koji nose glavne uloge. Sve njih prati koreografski i vokalno ujednačen festivalski zbor koji čini kazališna družina Kolarin i Dubrovački komorni zbor u dopadljivoj i naglašeno živoj kostimografiji Doris Kristić, kojom su oslikane lude sedamdesete godine.

Niksa Kuselj

Prvobitno je Brešanova “Kafetarija” trebala zaigrati na Stradunu, no zbog kojekakvih razloga od te se ideje odustalo. Predstava je naposlijetku uprizorena na prethodno već spomenutom istočnom izlazu sa Straduna, zauzevši najreprezentativniji gradski prostor, zapriječivši prolaz turistima, te preusmjerivši velike večernje gužve u okolne uličice. Sponza je pritom postala Goldonijeva kavana u kojoj se susreću stalni gosti, namjernici i putnici. Svega tu ima – od bogatih turista i socijalističkih milicajaca kao čuvara javnog reda i mira, do mnoštva hipija koji se izležavaju po trijemu, dok su po zidovima oblijepljene osmrtnice kojima je objavljena smrt javnih gradskih prostora i gradske prohodnosti. Sve su te sličice tek simbolička ilustracija kojekakvih društveno-političkih aktualnosti u Dubrovniku. Premda je izbor lokacije u prvom redu uvjetovan zakrčenošću turističkoga Grada stolovima, na kraju se ispostavilo kako je usprkos odavno već izlizanim i populističkim dramaturškim intervencijama kojima se autorski tim tobože kritički osvrće na temu Grada koji je postao jedna velika kavana – što je tema koja je prethodnih godina toliko puta (ne)uspješno kazališno tretirana da postaje iritantna – uprizorenje predstave pred Sponzom, upotpunjeno minimalnim scenografskim intervencijama koje potpisuje Marin Gozze, ipak je pokazalo kako dubrovačko ambijentalno kazalište još uvijek nije mrtvo. Posebice se to opaža u trenutcima kada se dramska radnja rasprši na nekoliko scenskih razina, pa se predstava odigrava u kavani ispred Sponze, te pred ulazom, na jednom prozorčiću i maloj terasi susjedne kartašnice koju simbolizira zgrada Luže s gradskim zvonikom.

U ovako složenim inscenacijskim okvirima gotovo sav glumački ansambl iznenađujuće je dobro impostirao svoje eksplikacije, čijoj su naglašenoj karikaturalnosti i komičnim efektima Matišićevi songovi donekle čak i pripomogli. Ponajprije se to odnosi na Pjera Meničanina i Nikšu Butijera, koji su uspješno nosili veliki teret svojih prethodnika Izeta Hajdarhodžića i Miše Martinovića, makar im pjevanje nije bilo jača strana. Spletkama sklon gospar Lukša – “dubrovačka kundurica”, “šporka jezičina” i “javna trumbeta” ključna je figura čitavog komada, koja intrigira dramsku radnju, te pridonosi mnogobrojnim nesporazumima između muževa i žena, posljedično u svemu tome uživajući s neobičnom radošću. Meničanin ga kao glumac izvanrednoga komičarskog umijeća igra živo i duhovito, gospodareći scenskim prostorom od početka do kraja predstave, a premda je rođeni kajkavac, složeni dubrovački idiom svladao je s nevjerojatnom lakoćom i uvjerljivošću. S druge strane, Nikša Butijer gospara Frana kafetijera, gradsku dobričinu i vlasnika kavane, igra čvrsto i postojano, ali ipak u ponešto suzdržanijoj eksplikaciji. Osim toga, pojedini su mu songovi predstavljali ozbiljne poteškoće. Šarmantnog trgovca Dživa, ovisnika o kocki i velikoga ženskaroša, a kojega Frano u znak zahvalnosti zbog nekakve usluge koju mu je svojedobno učinio Dživov otac nastoji odvući od poroka i sačuvati ga od javne poruge, suvereno igra Nikša Kušelj, pri čemu ga njegova izražena komičnost proširena iznimnom muzikalnošću, te upotpunjena primjerenim scenskim pokretom kojim je zaokružio karakterizaciju svoga lika, bitno izdvaja od ostatka glumačkog ansambla. Najslabiji član glumačke postave je Marija Škaričić, koja igra Dživovu ženu Blagu. Ne samo da ni približno nije uspjela ovladati dubrovačkim idiomom, već je tijekom čitave izvedbe djelovalo kao da je zalutala na scenu. Maro Martinović jedini je član ansambla koji je igrao i u Radićevoj “Kafetariji”, u kojoj se pojavljuje u sporednoj ulozi djetića u barbijera. Osim što je u ovoj novoj bio savjetnik za jezik, istaknuo se svojom duhovitom ulogom navodnog plemića i kajkavca Karla. Njegovu ženu Lukreciju, koja je svoga supruga došla potražiti iz Zagreba, u naglašenoj parodiji, te u skladu sa sveopćom inscenacijskom karikaturalnošću duhovito igra vrlo dobra Linda Begonja, dok je u ulozi beogradske plesačice Slađane odlična Anđela Ramljak. U konačnici, upečatljive epizode ostvarili su Branimir Vidić Flika kao pohlepni vlasnik kartašnice Lujo, Nikola Baće kao konobar Toni, te Edi Jertec u ulozi inspektora.

Niksa Kuselj_Pjer Menicanin_Niksa Butijer

Nakon premijerne izvedbe festivalska propaganda uspješno nastavlja svoj posao, zatrpavajući medijski prostor novim senzacionalističkim naslovima: “Svi žele vidjeti predstavu Kafetarija”, “Kafetarija oduševila festivalsku publiku”, “Uz Kafetariju se smijalo oko 4000 gledatelja”. Premda ova Brešanova predstava od početka svjesno podilazi publici, na toliko mjesta nije dobila traženi i očekivani smijeh za koji se čitavo vrijeme teškom mukom nastojala izboriti. Nadalje, osim što je prepuna banalnosti, otvorila je niz pitanja na koja nije odgovorila, već je interpretaciju prepustila publici. Na kraju, dvije stvari ostaju sporne. Prvo, u čem je točno Brešanova “Kafetarija” predstava 21. stoljeća, a kako je pompozno najavljeno pred njezinu premijeru, i drugo, ako je ovo svojevrsni hommage razdoblju kreativnosti, što je to što ovu predstavu čini kreativnom, novom i drugačijom? Budući da autorski tim nije uspio odgovoriti na izazove koje si je sâm postavio, teško da se predstava može smatrati uspješnom. No, to ionako nikoga ne treba brinuti. U Hrvatskoj je uspjeh – kako bi rekao Matoš – hereditarna činjenica, pa nema sumnje kako će bučna medijska propaganda predstavu koja nije opravdala visoka očekivanja s lakoćom premetnuti u novu festivalsku uspješnicu, koja će time značajno pomoći brzom i lakom punjenju nezasitne festivalske blagajne.

Božo Benić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More