Kafanska polemika nad Krležinim grobom

Igor MandićPoslali su nas sa Filozofskog na promociju knjige profesora komparatista Deana Dude. Jedva sam preživio, kurca nisam razumio što je Duda govorio o toj svojoj knjizi koja je, ako sam imalo išta shvatio, bila o putovanjima.

Istresao je rečenicu za rečenicom brže i nervoznije nego što moja stara ujutro na dvorištu istresa očev hlače i kaput nakon što se stari pijan u noći valja po pšenici. I pritom je imao neki zgađeni izraz na licu, kao da je maloprije za okladu morao izlizati kompjutorsku, od uznojenih jagodica umazanu tipkovnicu kolege komparatista Tomislava Brleka. On je također bio na promociji. Svaki put kad bi Duda izgovorio sintagmu “transcendetalna interdisciplinarnost”,  Brlek bi se, iz tko zna kojeg razloga, zasmihuljio kao usidjelica zašlatana dlanom grubog, lučkog radnika.

Postalo mi je jasno da nemam što tražit tom idiotskom Filozofskom. Sad mi je već skoro dvadeset osam godina. Što ako se u tridesetoj počnem izražavati kao profesor Duda? Što ako svom starom kažem kad na Božić dođem u Đakovu: “Možeš li mi, tata, interdisciplinarno bipolarno objasniti koji te, do bijesa, literološko-etimološki razlozi fatumsko objektivistički primarno nagone da darvinistički elementarno piješ i bodrijarovski nenarativno lijepiš po unutrašnjostima ormara lakanovske iz Večernjaka izvađene postere hrvatskih generala determiniranih u općoj svijesti pojedinačne, označiteljske jedinke sukusnim opće prihvatljivim buldinbaugm žižekovski već čitavo desetljeće razodjenutim kičem?” Stari bi me umlatio djedovom sjekirom i bacio u napoj za svinje koje smo nekada u socijalizmu držali i othranjivali, pa ih za dvadesetdeveti klali i odmah u kotlu pekli đigerice koje smo mi djeca onda na štapiću lizali kao najfiniji Ledov sladoled dok nam se umjesto ljepljive sladoledne tekućine, vruća mast cijedila niz brade i od koje smo izgledali kao da nas je neko kokošjom juhom zalio po facama.

Nakon promocije prišla mi je Stojka. Rekla je da joj je žao što prošli petak nije otišla sa Sandićem i sa mnom na pjesnički session kod pjesnika Aleksandra Hut Kona.

– Pa, eto, bila si se napalila na Romana Simića i kad je on otišao doma nisi više…

– Ti si poremećen. Kakav Simić, kakvo napaljivanje, kaj pričaš?

– Ponudila si mu da prespava kod tebe.

– Jaka stvar, pa morao bi negdje prespavat da se nije vratio u svoje Dugo selo. I psa bi pustila na jednu noć doma samo da nije na cesti. Uostalom, kaj to tebe briga.

– On ti se znači ne sviđa?

– Sviđa mi se njegova pomno isklesana proza i s nestrpljenjem očekujem njegovu treću zbirku priča koja bi, čula sam, ovih dana trebala izaći iz tiska i koja ima fakat intrigantan naslov, Nahrani me… A, on kao tip baš me i ne privlači, uostalom prenizak je za moj ukus i ne volim kad se muškarci korom od krastavaca mažu lice za bolji ten i nose lovačke, pletene džempere s jelenima.

Nahrani me, zvuči mi edipovski, ko oni Dalmoši koje majke doje do šesnaest uz zvuke i stihove Thompsonove pjesme Stari se, ali naši sinovi uvik su dica, nek u naše majčinske zaštitničke ruke uvik poleti njihova gologlava tica, hej stari se, ruke nam se suše, ali iz usta milih sinova mladost nam puše.

Naglo oraspoložen i ponovo kao jegulja napaljen na Stojku, pozvao sam je na pivo u Golf. Tamo smo se dogovorili da ćemo preksutra, na Dan mrtvih zajedno na Mirogoj. Ona gore ima pokopanu baku i djeda, a ja želim Krleži i Matošu zapaliti svijeću.

Na Svisvete ili Svesvete u podne smo se našli kod Katedrale, pa se autobusom odvezli do groblja.

Zapalili smo svijeće na grobu Stojkinog djeda i bake. Na nadgrobnoj ploči nisu imali ni križ ni zvijezdu. I dalje mi je ostala misterija jesu li bili kršćani ili komunjare. Možda su, mislio sam, baš oni zaslužni što je Stojka dobila srpsko ime. Možda joj je taj djed što leži u grobu i koji je, kako vidim po datumu, umro 1975. bio neki partizanski oficir koji je 8. svibnja 1945. na bijelom konju ujahao u Zagreb riješen da strelja, ako treba, i Belu Leposlavu Krležu, rođenu Kangrgu samo zato što je za vrijeme rata, okupacije na daskama HNK-a igrala Ibsena pred nacistima i kvislinzima. Ako je tako, stari će mi popizdit, neće blagoslovit moju vezu sa Stojkom u slučaju da do te veze uopće i dođe, a sve mi se čini da hoće.  Tko li joj je dao takvo ime koje me uvijek, koliko god se borio protiv toga, asocira na kurac.

Nakon Stojkinih predaka, otišli smo na Krležin grob, Stojka je znala gdje se nalazi. Približavajući se grobnom mjestu, začuli smo neku galamu.

Kad smo zaobišli čemprese, ugledali smo kako na nadgrobnoj ploči bračnog para Krleža sjede književni kritičar, dnevničar i polemičar Igor Mandić i njegov nekadašnji polemičarski oponent i autor Razgovora s Krležom Predrag Matvejević. Pili su, vidjelo se po čirilićnim slovima na etiketi, orginalnu rusku votku direktno iz boce i jeli krastavce iz tegle.

– Dođite, dođite – pozvao nas je Mandić. – Nitko od jutra, osim predsjednikovog savjetnika Budimira Lončara, nije starom Fricu i Beli došao zapaliti svijeću.

– Što je po mom mišljenju nacionalna sramota – rekao je Matvejević. – Kod Krleže gotovo nikog, dok na grobu jednog  Stepinca sigurno već ima više upaljenih svijeća nego na spotu Moja domovina.

– Opet ti moraliziraš, opet tu nešto glumiš moralnu vertikalu, a uvijek si bio fakultetska štreberčina koja je u svojoj studentskoj sobici ljubila Maršalovu sliku kao što kakav mladi paroh tamo negdje u Srijemu vlažnim usnama bali Bogorodičin medaljon – obrušio se na njega Mandić. – Zato te Krleža u svojoj zadnjoj, šupčarskoj fazi i volio više nego mene. Znao je da od takvog malog štreberusa uvijek može imat neke koristi. Ti si tako tečno govorio francuski, predavao na Sorboni, pisao kritičke oglede za Le Monde, nosio košuljice sa ruskom kragnom, ispirao guzicu u kamilici…

– Evo, počinješ… Vidiš kako postaneš zloban čim malo popiješ – prekorio ga je Matvejević. – Nisam ti ja kriv što si površan, što nisi učio strane jezike, što si uvijek išao za populizmom, što si se gol kao čimpanza prešetavao po jadranskim, nudističkim plažama, a prije toga u kamp kućici, po naputku stručnjaka za staro rimske običaje Veljka Barbijerija, natrljavao penis koprivom da bi ti nabubrio i na plaži izgledao veći nego što zapravo jest…

– Tko je išao za populizmom! Tko se natrljavao koprivom! Morao sam pisat opscene tekstove za Erotiku jer su me tamo otjerali tvoji partijski drugovi! Morao sam od nečeg živjeti! Ti si uvijek bio pun love, pa i za vrijeme ovog zadnjeg rata dobro si se hranio u Italiji, Francuskoj dok sam ja po Dolcu kupovao najšugavije srdele, inćune… pio Šember vino koje ni Arsen Dedić ne bi mogao probavit bez bljuvanja.

– Nemoj, Igore, da se opet posvađamo, i to na Krležinim grobu.

– Ma, jebe mi se i za Krležu! Bojao se smrti ko zadnji papak, nije mogao zamisliti da mu onu debelu guzičetinu natrpanu oblizekima iz Esplanade i Šumskog dvora na kraju malo gricnu i crvi, voluharice, krtice ili što se već nalazi dolje pod zemljom. Jedi, a ne budi jeden, jebi a ne budi jeben, e ne može to tako, dragi Krleža – nadvio se Mandić poput zlokobnog šišimša nad crnu, mramornu nadgrobnu ploču.

– Prevršio si svaku mjeru dobrog ukusa – upozorio ga je Matvejević dubokim glasom.

– Ne seri mi s dobrim ukusom, lako je tebi biti tako smiren, dobar, pravovjeran kad si uvijek lagano nacvrcan najboljim viskijima i francuskim konjacima od kojih sutradan ne boli glava… Sad si još slizan i sa EPH, pa na drugoj stranici Jutarnjeg možeš objaviti i tekst o tom kako te Tito jednom u prolazu zaštitnički pomilovao po glavi.

– Uvijek si bio ljubomoran na mene, zar se ni  starosti ne možeš oslobodit toga? Otiđi u Međugorje kod fra Zovka na otklinjanje ako ne možeš drugačije – posprdno će Matvejević.

– Ti! Ti ćeš mi sad prigovarat klerikalizam i to što sam uzdizao Aralicu, ti koji si lideru Hadezea, Ivi Sanaderu u restoranu pomagao da napiše doktorsku radnju ili šta već…

– Ne spominji mi to, prestanimo više. Igore, što će ovo dvoje mladih misliti o nama. Lijepo sam ti rekao da ne nosimo votku na grob, pa to je Krleža, a ne Jim Morison. Budimo dostojanstveni, Dušni je dan.

Mandiću se zaroslilo čelo kao Leoneu Glembaju nakon svađe s ocem. Pognuo je glavu. Otpio je još votke, zapalio cigaru Guanatanamera Cubana koja se na kiosku mogla dobiti za samo deset kuna.

– Imaš pravo – promrmljao je. – Prestanimo, ionako je sve postalo besmisleno. Najbolje da i nas Hrvate sve otpuše olujni vjetar Sandi. Treba mi piva, ono me blaži. Votka me previše raspaljuje.

Ipak je otpio još jedan gutljaj votke.

– Bi li se, mala, ovaj tvoj ricasti, tebi za ljubav odvažio natrljat koprivama luleka? – upitao je Stojku, pokazujući joj cigarom na mene.

Stojki su se zažarili obrazi. Dala mi je znak da krenemo.

U prepunom autobusu s kojim smo se spuštali s Mirogoja, Stojka mi je sjela u krilo jer se morala dići i prepustiti svoje sjedalo nekoj nadrkanoj babi. Osjetio se sam teško opisivo ganuće, provalu topline, nježnosti, životne snage, skoro kao onda kad sam u Vinkovcima na koncertu Šortija popio s votkom svoj prvi ekstazi koji je tada kod lokalnog dilera koštao ravnih pedeset kuna i koji je puno više razvaljivao od ovih današnjih bombona.

Napokon sam na sebi osjetio žensko tijelo.  Stojkina zadnjica bila je poput još nerazvaljanog tijesta za pizzu, meka, ugodna kao jastuk pun kokošjeg perja na kakvom se spava kod nas doma u Đakovu.

Nevolja je počela kad mi se kod Nove Vesi papundek sam od sebe stao krutiti.

– Joj, utrnula mi je noga… – jauknuo sam i zamolio Stojku da se podigne.

Nisam htio da odmah na početku osjeti koliko mi je do nje stalo. Točnije, nisam htio ostavit dojam nekog suhokarca kojem se diže na povjetarac. Dok ona priča bez prestanka, vrijeme protiče, Stojka, želim da te okrenem.

Kniževna groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More