Kad glazba oživi: Svestrana violinistica Lucija Stanojević izdala prvu knjigu “Ritam Zvukolik”

Nakon godina provedenih na glazbenim pozornicama i učionicama, šibenska violinistica odlučila je vlastitom idejom popuniti rupu u domaćoj glazbenoj pedagogiji te djeci, profesorima i roditeljima dati još jedan način doživljaja glazbe.

Tamo gdje se dječje uho spaja s glazbenom umjetnosti, gdje ritam u dječjim očima dobiva boju, a melodija počinje sličiti krošnji, brodu ili kiši svoj je profesionalni, ali i životni pečat odlučila ostaviti Lucija Stanojević, svestrana violinistica i pedagoginja koja je do svoje prve knjige “Ritam Zvukolik” došla dobrim starim sistemom – ono čega nema može se jednostavno stvoriti.

“Ritam Zvukolik” je priča nastala iz Lucijina petnaestogodišnjeg pedagoškog te cjeloživotnog sviračkog iskustva. Uz ilustracije (također glazbenice) Katarine Matković, glazbene pojmove poput ritma, zvuka, tona i melodije, predstavlja kao stvarna bića, a sve uz važnu pouku – glazba je u nama i svuda oko nas. Potiče djecu da je, osim instrumentima, proizvode i tijelom, uči kako izraditi mali kućni orkestar, a služi i kao okvir za školske i(li) vrtićke predstave te izradu vlastitih, personaliziranih zvukolikih priča.

Proizvod je, priča nam Lucija, njezina cjeloživotnog učenja i proučavanja glazbe. Već na upisu u zagrebačku Muzičku akademiju, na kojoj je diplomirala violinu, znala je da će se glazbom, unatoč čestim suradnjama s brojnim poznatim glazbenicima, ipak najviše baviti kroz pedagogiju.

Ilustracije u “Ritmu Zvukoliku” djelo su glazbenice Katarine Matković

“Biti umjetnik, kreativac, osobenjak, sanjar ili kako god, nije baš lako. Često nerazumijevanje okoline, manjak samopouzdanja, ranjivost, samokritičnost, stalno traženje dovodi do zaključavanja u sebe, a time i zakidanja ljudi za tvoje ideje, muziku, kreacije i to je velika šteta. Moj put je bio trnovit, nepovjerenje od strane nekih profesora, zanemarivanje mojih problema poput treme te njihovo pedagoško neznanje dovelo me u nekoliko navrata da odustanem od svojih snova, točnije svog načina života, jer violina mi je život. Ipak, svaki taj trn mi je ‘podigao imunitet’. Da se razumijemo, nije bilo samo trnova, bilo je, i ima, divnih profesora i ljudi koji su nesebično dijelili svoje znanje i čija je motivacija bila ključna da ne odustanem. Odabir muzičke akademije za nastavak mog muzičkog puta bio je logičan i zapravo jedini u smislu daljnjeg školovanja. Oduvijek sam znala da ću biti pedagog, ali kad je u pitanju glazbena pedagogija, važno je biti višedimenzionalan i zato meni osobno Akademija nikad nije bila dovoljna”, započinje nam Lucija svoju priču.

“Važno mi je da djeca znaju tko su David Bowie, Michael Jackson…”

“Za vrijeme apsolventske godine i kratko nakon diplome svirala sam honorarno u orkestru HNK Zagreb i tu negdje se dogodio prijelomni trenutak u mom životu. Nakon diplome počela sam raditi u glazbenoj školi u Kutini, kao zamjena. Ti prvi dani pedagogije bili su obilježeni stalno preispitivanjem, traženje boljeg, zanimljivijeg, kreativnijeg pristupa učeniku, instrumentu, umjetnosti općenito. Tu je počeo i moj desetogodišnji rad na zamjenama. Mislim da je to bila fantastična praksa. Koliko god je bilo teško spuštati i dizati sidro svako malo, rastajati se s učenicima, gledati kolege koje je na pozicije postavila politika, a ne vole ni p od pedagogije… Dobila sam veliko iskustvo i to me dovelo, u krajnjem slučaju, do stalnog posla u divnoj Glazbenoj školi Jastrebarsko”, priča Lucija.

“Želim da djeca prvo zavole instrument zbog njega samoga, mogućnosti koje on nudi pa onda zbog svih ostalih tehničkih stvari”

Čitavo to vrijeme u radu s učenicima nedostajao joj je, kaže, neformalniji pristup i širi stilski svjetonazori. Glazbene škole, naravno, imaju svoju formu, program i ispite, a profesorima ponekad nedostaje i vremena i materijala da svoja predavanja osvježe te glazbu najmlađima pokušaju približiti na druge, manje konvencionalne načine.

“S Marijom Krnčević sam vodila glazbenu radionicu na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku, uz jednu pričicu koja mi je pomagala djeci približiti glazbu. Zatim sam se povezala sa Svetlanom Pataftom koja ima teatar Puna kuća. Zajedno smo napravile predstavu “Zvukolika šuma” koja je izvedena u Maloj sceni i tako su se stvari počele odvijati jedna za drugom”, kaže Lucija.

“U Hrvatskoj ne postoji previše glazbenih škola koje su otvorenijih pogleda kad je u pitanju glazba, umjetnost općenito… Ispit je tu, moraš djetetu dati ocjenu, a meni je važno da djeca znaju tko je David Bowie, Michael Jackson, Stravinski, Frida Kahlo… Imala sam priliku raditi u FŠ Ella Bašić koja je baš to, važna im je individualnost djeteta i roditelja, da su djeca u doticaju sa svim žanrovima i smjerovima. Slikovnica je došla jer sam se u međuvremenu zainteresirala za mlađi uzrast djece, smatrala sam da kao pedagog trebam pokriti sve generacije, tako da sa svojim učenicima u osnovnoj školi znam iz čega su izrasli, što jesu i što ih može očekivati u budućnosti. Onda sam shvatila da materijala, pogotovo vizualnog, nedostaje u cijeloj priči”, kaže Lucija o nastanku prve slikovnice.

Slikovnica je interaktivna – osim čitanja, s djetetom možete otkrivati sve čari prostora i prirode koja vas okružuje kroz osluškivanje i istraživanje zvukova

“Glazba je umjetnost koja se događa u trenutku, organska je, uz nju osjetiš miris, boju, čuješ i vidiš je. Kad radimo s djecom, uvijek su na dnevnom planu tehnike, a rijetko kad itekako važne vizualizacije, sunce koje jako sija, uzburkano more… Zato mi je trebao vizualni materijal. Uvijek govorim da su priču zapravo napisala djeca, svako malo sam im čitala, oni bi nadodavali… Kad bih išla popisivati, šest knjiga bi mi trebalo samo za njihova imena. Bilo mi je jako važno da imam dobrog ilustratora i tome sam pridala najviše pažnje, jer je vizualni element za djecu zapravo glavni magnet. To je palo na genijalnu Katarinu Matković koja je glazbenica jako širokih pogleda, gleda u srž stvari i izvrsno je ilustrirala priču”, kaže Lucija.

“Želim da djeca prvo zavole instrument zbog njega samoga, mogućnosti koje on nudi pa onda zbog svih ostalih tehničkih stvari. Njima je vrlo jasno da instrument neće zasvirati sam od sebe, pogotovo violina. Ona je instrument u kojem djeca počinju uživati uglavnom tek u trećem, četvrtom razredu”, smatra Lucija i dodaje da upravo zbog pedagoškog imperativa u kojem tehnika ima prednost nad uživanjem djeca najviše posustaju upravo u trećem ili četvrtom razredu osnovne škole. “Prolaze kroz krize jer ih se drila, a još se ne događa nikakva posebna ili njima primamljiva glazba”, kaže Lucija.

“Nu Me Nu” – plišane igračke iz dječje mašte

“Plišane igračke sam prvo krenula raditi za djecu, a onda, zapravo, za sebe – otkrila sam da mi je to odličan ispušni ventil”

I dok je u nedostatku literature napisala vlastitu slikovnicu, Lucija je u nedostatku dobrog poklona za važnu osobu “slučajno” smislila još jedan novi projekt, plišane igračke Nu Me Nu, koje s “Ritmom Zvukolikom” dijele misiju – potaknuti kreativnost od najranije dobi. “Moja se prijateljica selila u Dublin i za rastanak mi je trebao nekakav osobni poklon. Sašila sam joj lutkicu i tako su nastali Nu Me Nu. Radi se o igračkama koje šijem po nacrtima djece, koja su, pak, presretna kad u ruci imaju nešto što su sami osmislili. To je, naravno, i lekcija mojoj osmogodišnjoj kćeri, s kojom često, na njezino oduševljenje, izrađujem igračke. Prvo sam krenula raditi za djecu, a onda, zapravo, za sebe – otkrila sam da mi je to odličan ispušni ventil”, priznaje glazbenica.

Kao violinistica dosad je nastupala s brojnim glazbenicima, poput Cinkuša, Jelene Radan i drugih, a već nekoliko godina dio je i etno grupe Kazan. “Etno radionica u Grožnjanu je trenutak koji je promijenio moj način gledanja na glazbu, srela sam nevjerojatne muzičare i samoj sebi obećala da će moji učenici proći razne stilove, ne samo glazbe. Tamo sam upoznala Lidiju Dokuzović iz Afiona. Oformili smo etno orkestar koji je s godinama prerastao u grupu Kazan, usudit ću se reći, jedan od najznačajnijih etno bendova u Hrvatskoj. Još smo mali, malo nas je i ova korona usporila u nekim planovima, međutim, nema očajavanja. Barem ne u mom slučaju!”, kaže Lucija.

Uvijek govorim da su priču zapravo napisala djeca, svako malo sam im čitala, oni bi nadodavali… Kad bih išla popisivati, šest knjiga bi mi trebalo samo za njihova imena!

“Kad me netko pita što sam, ne volim govoriti da sam diplomirani muzičar, što na papiru jesam, ali mislim da je to toliko malo za ono što želim naučiti i postići. Ponekad upoznam muzičare koji nemaju diplomu, a nevjerojatni su. Mogu učiti još šest života, neću tako svirati… (smijeh) Pišem, sviram, crtam, koristim materijale iz prirode… Ukratko – bavim se kreativlukom”, priča nam glazbenica te priznaje da je na njezin rad, osim djece i glazbe, utjecao i Šibenik, grad u kojem se rodila, za čiju je Gradsku knjižnicu Juraj Šižgorić izdala prvu knjigu i kojem posvećuje sve svoje uspjehe. “Šibenik je pomalo grez i pun inata, a to može pomoći kad se otisneš u bijeli svijet, nekako postaneš hrabriji”, priznaje. Možda ju je onda život u Zagrebu inspirirao da se, netipično za Šibenik u kojem nikad nisi dovoljno dobar, ipak okrene iza sebe i zaključi da je za djevojku s velikim snovima i još većom tremom postigla jako puno – a i to je tek početak.

“Kad napravim sažetak svog rada i dosadašnjih ostvarenja, moram priznati da sam jako zadovoljna. Od suradnji s Alanom Bjelinskim, Miljenkom Prohaskom, Sigijem Feiglom, HGM-om, HRT-om, rada na divnom Odsjeku za Suvremeni ples u Zagrebu, preko suradnji s brojnim udrugama, umjetnicima… Tu su i putovanja u razne zanimljive zemlje, album s grupom Kazan, slikovnica, radionice, činjenica da sam postala majka… Izuzetno sam bogata žena, da ne kažem – milijunašica!”, zaključuje Lucija.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More