Kad cenzori pozivaju na slobodu govora, a homofobi na ljudska prava

Čovjek može znati da je vrag bez daljnjeg odnio šalu uvijek kad nezadovoljnici – od kakve god ruke bili i bile – počnu deklarativno usvajati i pozivati se na ideje, tekovine i vrijednosti koje tradicionalno obilježavaju njihove protivnike.

To je redovito znak prekoračenja stanovita kritičnog praga, jer nezadovoljnici time jasno poručuju da su odlučili zamijeniti pasivni otpor aktivnim, smatrajući da su njihovi ugnjetači toliko oslabljeni te im mogu bez opasnosti uzeti oružje iz ruku i njime prijeći u dugo očekivani i, najčešće, odavno pripremani napad. Pri čemu, jasno, nekadašnji ugnjetači i agresori uglavnom ostaju goloruki i sa svoje se strane pretvaraju u žrtve.

Ili, da upotrijebimo manje vojničku, ali ništa manje prijeteću sliku, gesta nezadovoljnika koji “dolazi na svoje” ekvivalent je onoj čovjeka koji udara šakom o stol i mrsi još malo ispod glasa, ali napokon dovoljno glasno da ga svi mogu čuti: “Dosta je bilo!” Konačno, kazano sažetije, apstraktnije i preciznije, posrijedi je znak da su nezadovoljnici spremni svoje nezadovoljstvo pretočiti u apsolutni zahtjev.

Budući da, kao što već znaju svi koji to žele znati, iznošenje apsolutnog zahtjeva, ma kakav on bio, rijetko kad ne uključuje neki oblik nasilja – i najčešće kao posljedicu ima njegove radikalne oblike – činjenica da uvjereni i samopriznati desničari i konzervativci odjednom brane tipično ljevičarske i progresivne vrijednosti kao što su sloboda govora, demokratski procesi i pluralističko društvo, da ih s tako začudnom lakoćom pretvaraju u svoje “vrjednote” u javnoj sferi, pa čak i da pokušavaju pokrenuti nešto što se ni sâmi nimalo ne skanjuju nazvati (kontra)revolucijom, nije samo groteskna nego je i uistinu zloslutna. Ona nepogrešivo ukazuje na zabrinjavajući poremećaj ne samo u pojedinačnim psihama onih koji i koje se u određenom trenutku okupljaju oko zajedničkog interesa, nego i mnogo više zabrinjavajući poremećaj u kolektivnoj psihi (to naime uistinu postoji, premda ne u romantičarskom jungovskom smislu: radi se o atavističkom ostatku što ponekad stihijski isplivava u polusvijest pripadnika nacija koji su potisnuli suviše toga odbijajući suočiti se s njenom i svojom prošlošću, u njezinu spletu uzvišenosti i niskosti, junaštva i krivnje, borbe za slobodu i borbe protiv slobode, te su zbog toga u nemogućnosti doseći punu samosvijest u toj dimenziji).

Religijsko čuvstvo oduvijek je bila i ostaje jedna od glavnih i najmoćnijih instancija za, u isti mah, sprečavanje postizanja te svijesti o sebi i nametanje mehanizma tog sprečavanja na kolektivnoj razini, osobito kad je tako sljubljeno s patriotskim čuvstvom kao što je slučaj u spomenutim nacijama. Pod njegovim utjecajem svaki se kolektiv prije ili kasnije pretvara u homogenu masu, okupljenu oko neke Istine koja se može dovesti u pitanje samo po cijenu isključenja iz mase, što je iz njenog, jedinoga gledišta ravno nepostojanju.

Apsolutna Istina nacionalne religioznosti i religioznog nacionalizma – i ovdje je ključno primijetiti da je, usprkos svojoj različitosti, upravo zbog toga metafizičkog razloga ta dva fenomena uvijek teže preklopiti – postaje branikom koji zaklanja ili razara, ovisno o slučaju i potrebi, sve ono što nije ona sama ili s čime se, da se poslužimo jezikom tradicionalne metafizike (koji zbog navedenoga razloga smatramo prijeko potrebnim obnoviti), ne “poklapa”. Ostajući još malo u tom jeziku, ustvrdit ćemo da to nije Istina koja čini istinitim, koja je suobličena sa svojom stvarnošću, već Istina koja težinom svoje istinitosti satire sve što ne može smrviti i usisati u sebe, bez ostatka, kao nužnu laž.

Međutim, dijalektički, i manje poznat i istražen moment toga procesa jest način na koji apsolutizacija svojstvena spoju religijskog i patriotskog čuvstva uključuje, kao svoju posljedicu ili nuspojavu, i kao svaka apsolutizacija, svojevrsno podudaranje oprečnosti, coincidentia oppositorum. A to podudaranje sa svoje strane rezultira osobitim relativizmom.

Samo netko tko je posve neupućen u otajstva dijalektike može u svojoj naivnosti (ako se već ne radi o zlobi) pretpostaviti da je moguće bilo što apsolutizirati, a da se istovremeno ne relativizira sve ono što izričito ne potpada pod predmet apsolutizacije, što iz bilo kojeg razloga ostaje izvan – ali što u pravilu tvori njegov bitan, konkretni dio. Ako se, primjerice, uz pomoć religije apsolutizira nacija i njezina Monoistina, ako se nacionalne vrijednosti poistovjete s općima, religiozni identitet s nacionalnim i obratno, nužno dolazi do relativizacije svega onoga što ne potpada pod taj apstraktni sakralizirani Pojam, što on nije sposoban ili voljan obuhvatiti, ali istovremeno o njemu ovisi i tvori njegov bitni dio, njegovu tvrdu i neprobavljivu jezgru – u ovom slučaju, konkretnih osoba i njihovih malih, višestrukih “istina”. Potonje će postojati samo utoliko ukoliko će se moći uklopiti u Veliku-Jedinu, a o njihovoj uklopivosti odlučivati će oni kojima je dana sakralna moć da o tome odlučuju.

To da se prijenos sakralne moći može ostvarivati i “demokratskim” putem, da je može prenijeti “narod”, da takozvana parlamentarna demokracija i njene procedure nisu nikakav jamac protiv sakralizacije vlasti, već upravo suprotno, ne samo da nije ni najmanje protuslovno nego je i jedna od najmanifestnijih potkrepa dijalektike o kojoj je riječ. Kao što plod apsolutizacije ne može biti drugo do apsolutizam, plod relativizacije ne može biti drugo do relativizam. Time što relativizira sve što prividno ostaje izvan nje, uključujući ono što joj se prividno suprotstavlja (jer ono što joj se zbilja suprotstavlja a priori je zanijekano, isključeno, eliminirano, a ono što zbilja ostaje izvan nje to ostaje zauvijek), apsolutizirani, u sebe zatvoreni entitet u isti mah pruža sebi mogućnost da se svime time slobodno i po volji koristi. Tako se današnji antidemokrati mogu bez poteškoća, srama i straha od gubitka povjerenja pozivati na demokratske vrijednosti, zagovornici policijskih metoda veličati ljudska prava, ušutkavatelji izražavati svoje cenzorske sklonosti boreći se za slobodu govora, autoritarci slobodno grabiti iz riznica slobodarstva, dojučerašnji zeloti antieuropejstva pretvarati u gorljive branitelje europskog naslijeđa i europskih institucija, biznismeni, direktori i tehnokrati promicati socijalnu pravdu i tako dalje. Apsolutizacija koja je tu posrijedi bitno je liberalna, i u prividnom proturječju sa samom sobom; da se to proturječje kojim slučajem i na trenutak izgubi, ona bi se odmah pretvorila u direktnu uspostavu ove ili one vrste autoritarnog režima.

Zbog svega rečenog smatram da oni koji sebe smatraju pristalicama neke od “konzervativnih revolucija” što su danas u optjecaju– iako mi se čini da njihova temeljna jednoobraznost što se tiče osnovnih principa i metoda opravdava ili čak nalaže upotrebu jednine – i koji žele izbjeći optužbe za neki oblik fašistoidnog populizma, moraju pod hitno poduzeti dubinski studij socijalne psihologije, osobito psihologije masa, ali ponajprije metafizike. I onda nekako spojiti te dvije discipline u jednu. To zacijelo vrijedi i za njihove protivnike, no u mnogo manjoj mjeri jer potonji se rijetko kad pozivaju na metafizičke i religiozne kategorije kao što su Istina, apsolutne i neupitne vrijednosti, nepromjenjivi zakoni upisani u ljudsko srce i slično. Problem je u tome što su njihove koncepcije i njihovi projekti neodrživi, ne samo pred sudom bijednog ljudskog razuma neprosvijetljenog božanskim Svjetlom i nepoduprtog sakralnom Privolom, nego i pred onim njihovih vlastitih kriterija, koji se mahom pokazuju dvostrukima. U protivnom, ma što činili i govorili, oni i one u svojoj će neposobnosti bilo kakve komunikacije s bilo kim izvan svojeg tabora sve više potvrđivati ono što smatraju predrasudama koje o njima imaju njihovi najljući protivnici, koje suviše često i naočigled svima potkradaju u gotovo svemu. A za to – ako za ništa drugo – krivnju će morati snositi sami.

 

Marko-Marija Gregorić

Marko-Marija Gregorić prevoditelj je i publicist, autor knjige eseja “Riječi pod nosom – ogledi o metafizičkom značenju prevođenja” (Sandorf, 2014.). Za Arteist piše od 2012. godine, a neke od njegovih tekstova možete pročitati ovdje.

Ilustracija je rad umjetnika Stipana Tadića.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More