Jutros dok sam se tuširala imala sam osjećaj da me netko promatra

KucaMoje ime je Jan, ili sam se tako bar zvao. Više niti sam ne znam tko sam i zašto postojim, ako uopće postojim. Nekada sam bio običan mladić sa svim svojim običnim problemima, ali sada je sve to nestalo. Sada imam samo nju i ovaj mali stan.

Zaboravio sam kako izgleda nebo ili more, nisu više važni. Samo njeno lice. Mogao sam otići ali je nisam mogao ostaviti. Mislio sam da su rastanci lagani, tek trivijalnost. Samo što rastanka nije bilo. Moje ime je Jan, to stalno ponavljam bojeći se valjda da ne zaboravim. Moje ime je Jan i umro sam prije sedam dana.

DNEVNIK DANIJELE PAVIĆ, subota

Ponovno me obuzeo Strah. Prošlo je sedam dana i još uvijek ne mogu izbrisati njegovu sliku iz misli. Kako se samo nasmijao i okrenuo kada je odlazio. Zadnje riječi su mu bile – ‘Čekaj me tu.’ Čekam Jan, još uvijek čekam, ali tebe više nema. Ne mogu pojmiti kako neki ljudi mogu stisnuti zube i krenuti dalje. Kao da bi trebalo biti jednostavno izbrisati prošlost. Kako ću ga zaboraviti kada među nama On i Ja nisu postojali. Postojali smo samo Mi. Osjećam se kao usamljena polovica toga Mi. Usamljena i izgubljena.

Noćas sam jedva uhvatila nekoliko sati sna a jutros me Ivica rano probudila. Skuhala sam kavu i pokušala se opustiti uz najnovije gradske tračeve. Ali usprkos Ivičinu trudu nisam uspjela. Ivica je super, trudi se, svakodnevno me pokušava  izvući  iz letargije. Ali nije to tako lako. Predložila je  prijepodnevnu šetnju, ali uzalud. Nisam spremna za ljude. Ulice su neprijateljski teritorij. Toliko  pogleda a moji štitovi srušeni. Nisam dovoljno jaka za Grad.

Popodne me zvao šef. Trudio se prikazati brižnost i empatiju, ali je samo htio potvrditi moj dolazak na posao u ponedjeljak. Bez razmišljanja sam potvrdila, nadajući se da će ovaj vikend potrajati što duže. Mogla bi ostati u stanu do ponedjeljka. Ivica bi kupila sve što mi treba…  Svejedno, ako želim nastaviti živjeti moram na posao. Samo, želim li nastaviti?

Opet je slabo spavala. Gledao sam kako se okreće cijelu noć. Zaspala je pred zoru a ja sam legao kraj nje. Pokušao sam sklopiti oči, ali uzalud. Gledao sam njeno lice, tek u snu bezbrižno, i pokušao joj dokučiti snove. Želim se da sanja nas. Slušao sam kako diše. Kako bi je ikada mogao napustiti? Zvono na vratima ju je probudilo. To je bila Ivica, stvorenje nesvakidašnje vedrine koje preferira traženje rješenja spram lamentiranja nad problemom. Danijela je skuhala kavu, a ja sam se nagnuo nad lonac ne bih li osjetio miris što mi je nekad ispunjavo jutra. Ništa, ne osjećam miris a okus sam već zaboravio. Nikad više neću popit kavu… Počeo sam nemirno šetati po stanu. Ovako ne ide. Ili ću otići ili naći način povratka. Samo što ovo prvo ne želim a drugo ne znam. Moram pokušati. Moram.

DNEVNIK DANIJELE PAVIĆ, nedjelja

Mislim da ludim. Cijeli dan mislim o njemu. Osjećam njegov dodir na  ramenu i dah u kosi. Kao da je tu, ali nije. To je samo mašta. Moja luda želja. Da je barem tu.

Jutros  sam se tuširala i imala osjećaj da me netko promatra. Zaklela bi se da sam vidjela nešto u zamagljenom ogledalu. Presjeklo me. Kasnije, dok sam slušala glazbu, CD je počeo preskakati. Parao je sve pjesme osim  jedne. One njegove, one od koje mi se krv ledi. One koju bi pjevao svojim nedozrelim glasom sa nekim zagonetnim sjajem u očima. Te oči me proganjaju.

Zvala me mama, naporna ko ikad. Znam da misli dobro ali ipak postoje granice strpljenju. Njoj je sve tako jednostavno, ali nije. Jan je bio više od dečka, on je bio Onaj, jedan i jedini. The Jan! Ne mogu ga i ne želim zaboraviti. Radije bi zaboravila sebe.

Gledao sam je kako se svlači i ulazi pod tuš. Osjećao sam se kao voajer mada mi niti jedan djelić njenog tijela nije bio stran. Možda me ono probudi, možda je požuda ključ? Stala je pred ogledalo. Bila je veličanstvena. Gledao sam je i poželio da i ona vidi mene. Barem na trenutak, krajičkom oka. Da me vidi pored sebe.

Otvorila je ladicu i izvadila moj omiljeni album. Ta zbirka sjete i patetike mi je izmamila osmijeh. Započela je prva pjesma ali ja sam htio jednu drugu. Jednu važnu. Poželio sam da CD započme preskakati, da se ponaša kao stara izgrebena ploča i da samo jedna pjesma ostane netaknuta. Pomislio sam koliko želim čuti tu pjesmu i nešto se promijenilo. CD je počeo preskakati i Danijela je živčano tražila pjesmu koja nije pokvarena. Tada je došao broj petnaest i zvuk se raščistio. Počela je moja pjesma, ona koju sam joj pjevao toliko puta ne sluteći da bi se mogla ostvariti. Ona se ukočila, a ja sam stavio svoju ruku na njeno rame i šapnuo joj u uho – ‘Ako umrem mlad…’

Noćas sam prekršio jednu staru zapovijed. Zavirio sam preko njenog ramena dok je pisala dnevnik. Ostao sam zapanjen. Pa ona me vidjela, vidjela me u ogledalu! To znači da me može vidjeti, da je komunikacija moguća! Samo moram dovoljno željeti, moram se pribrati i koncentrirati. Moram pokušati.

 

DNEVNIK DANIJELE PAVIĆ, ponedjeljak

Ovo su zadnje riječi koje pišem u ovaj dnevnik. Znam da sam ga počela pisati još u osnovnoj školi, ali sada je kraj. Vrijeme je za krenuti dalje. Neću više biti sebična i prepustiti se svome jadu. On to sigurno ne bi htio. Kada se sutra probudim sve će se promijeniti i sve će ostati isto. Izići će ovo isto sunce, ali ja ću biti neka druga. Započeti ću svoj život još jednom i makar neće biti onakav kakav je bio sa njim, barem će biti. Ja ću biti. Okrećem novu stranicu i plašim se njene praznine. Ali nekako ću je već napuniti. Sama.

Nisam mogao dočekati jutro. Tražio sam način da joj se pokažem ali nisam točno znao kako. Zvono na vratima me prekinulo. Bila je to Ivica. Došla je vidjeti hoće li Danijela otići na posao. Danijela je rekla kako nema snage i kako bi najradije odustala od posla i jednostavno prekinula sa svime. Ivica se naljutila i ošamarila je. Posjela je za stol i održala joj drčni monolog od gotovo petnaest minuta. Odlučila je probiti njen zid plača. Oboje smo slušali Ivicu. Govorila je o tome kako Danijela treba prestati žaliti samu sebe, kako treba prestati misliti o prošlosti i krenuti dalje. Rekla joj je kako, ako me je imalo voljela, ne bi uništavala osobu koju sam toliko volio. Govorila je o snazi, volji, patnji i tvrdoglavosti i nije dopustila Danijeli da dođe do riječi. Poslije svega Danijela se nijemo ustala, obukla i otišla na posao. Ja sam ostao sam, sjedeći na mojoj staroj stolici, razmišljajući o Ivičinim riječima kao da su bile namijenjene meni. Koliko sam bio sebičan. Toliko sam htio da me Danijela vidi, zaboravivši pritom koliko bi je spoznaja da još ‘postojim’ ubila, jer bi znala da sam tu, a da ne može biti sa mnom. Znam, možda bi i našli neki način komunikacije, a opet možda su sve ono bile slučajnosti. Možda je CD sam preskakao i možda je zamagljeno ogledalo odigralo neki uobičajeni trik sa njenom podsvijesti… Svejedno. To bi samo bilo besciljno pridržavanje za ostatke ostataka jednog života. Života kojega smo imali Mi, a koji je bio bogat, lijep i ispunjen. Možda ga je bolje takvim pamtiti. Vrijeme je da je pustim. Uvijek sam znao kako se živima teško oprostiti od mrtvih ali nikada nisam niti slutio da se i mrtvi moraju oprostiti od živih…

Kad je došla kući prvi put u dugo vremena sam je vidio smirenu. Ranije nego ikada uzela je svoj dnevnik i počela je pisati u njega. Ponovno sam prekršio zapovijed i nagnuo se iznad njenog ramena. Riječi koje je napisala pobudile su u meni neopisivu tugu, ali i neku čudnu sreću. Kada je napisala zadnju riječ i sklopila dnevnik, poljubio sam je iznad oka i šapnuo joj – ‘Bravo maco!’

Otišao sam do kutka sobe i čučnuo uza zid. Duboko sam udahnuo i zamislio se. Sada je moram pustiti. Moram. Ja moram… krenuti dalja. Kako i gdje? Nemam pojma. Znam samo da moram poći naprijed. Sam.

Josip Vujčić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More