Ono što je Karl Ove Knausgaardu pribavilo dozu kontroverze dovoljnu da ga lansira u medije – prvo u domovini, a onda i u svijetu – bila je sablažnjenost norveške publike njegovom radikalnom autobiografijom Moja borba u kojoj je jednako nemilosrdnom ogoljavanju izložio i samoga sebe i čitavu svoju užu i širu obitelj, prijatelje i poznanike.
Ono što ga je, međutim, uvelo u kanon svjetske književnosti i prije nego što je napunio pedesetu, bilo je beskompromisno, surovo inzistiranje na istini proživljenog iskustva, na dokumentarizmu svakodnevlja, na istini koja nikome ništa ne duguje i koja je otporna na kulturu otkazivanja – a koja je pritom u književnost uvedena direkto i jasno, sredstvima koja se klone stilizacije, a traže radikalnu preciznost misli, ideja, opisa.
Obje se stvari iznimno rijetko događaju suvremenim piscima. Malo koji suvremeni pisac, osobito pisac koji se ne bavi kontinuiranom dnevnopolitičkom sapunicom nego običnim životom življenim iznutra, uspijeva dulje zadržati pažnju medija kao što to uspijeva (ne htijući) Knausgaard. A da se živući pisac upiše u kanon svjetske književnosti, to je pak endemska situacija današnjice.
Na Arteistu smo već puno pisali o Knausgaardu. Spoiler alert, svi su osvrti na njegove knjige panegirici. Ne bi bilo pošteno da nisu: šest knjiga koje čine veliku “Moju borbu” remek djelo su književnosti trećeg tisućljeća, vrijedne opetovanog iščitavanja: nedavno sam baš posegnuo za prvom knjigom da se prisjetim kako je u avionu, kad je saznao da mu je otac umro, plakao i uzdisao, i sramio se toga, i samog sebe nasmijavao tim neizdrživim očajem. Kako moćan moment! Vratio sam se, barem jednom, i opisu muke koju kao otac troje, a kasnije i četvero male djece proživljava odvodeći ih u vrtić, u trgovinu, na dječji rođendan. Koliko muke, koliko smijeha. (Ovu je temu suvremenog očinstva efektno obradio, naravno na drugačiji način, obradio Vojko V u pjesmi Umoran.)
Mlađa čitateljska publika u Hrvatskoj voli Knausgaarda. Što im on daje, osim visokokvalitetne proze? Nemojmo se lagati, tu je i doza voajerizma koje je, u doba društvenih mreža poput Tik Toka ili Instagrama, snažno pogonsko gorivo. Čitajući Moju borbu, a kasnije i njegov autobiografski ciklus naslovljen po godišnjim dobima (svaki od njih posvećen nekome od svojih sinova i kćeri), pred čitateljem se otkriva, zaista kao nikad prije u književnosti, baš svaki kutak nutrine ovog junaka (i antijunaka), od beznačajnih blesavoća koje mu prolaze glavom dok sjedi na zahodu, do epskih prevrata u njegovom braku s manično depresivnom umjetnicom, za čiju je ljubav na početku veze isjekao lice žiletom.
Nakon Moje borbe, pa Proljeća, Ljeta, Jeseni i Zime, Knausgaardov život je – da se poslužim najbanalnijom metaforom – otvorena knjiga. Čini vam se da je pisac zaronio do samog dna svoga bića, svoga uma, svoga iskustva, i zahvatio pijeska koliko mu stane u šaku, pa izronio s time opet na površinu, otvorio dlan. I što dalje? Možda se i sam Knausgaard to pitao nakon što je do kraja izrudario bogatu nataloženu rudu svog života, sve iz radikalnog prvog lica jednine.
Kamo dalje? Je li Knausgaard uopće u stanju izaći iz prvog lica vlastite autobiografije i ispričati punokrvnu fikciju iz dobrog starog trećeg lica, tako da je snop reflektora na priči, na pripovijedanju – a ne na pripovjedaču? Morao se to nakon Moje borbe i “godišnjih doba” pitati i on sam.
Od njegove sasvim nove knjige The Morning Star, očekivao sam “izlazak” iz sebe u treće lice jednine, u klasično pripovijedanje kroz vizuru sveznajućeg pripovjedača. Šturi opis izdavača dao je to naslutiti: roman koji se prostire na znakovitih 666 stranica prati živote desetak likova, u satima i danima prije i nakon što se nad njima ukaže novo, blistavo nebesko tijelo. Demonsko ili sveto? Nitko ne zna što je taj nebeski fenomen. Supernova? Znanstvenici se još nisu usuglasili, a životi likova počinju se mijenjati. Osvijetljeni sjajem nove zvijezde, njihovi životi počinju se iz statusa quo rasplitati i migoljiti kao gliste.
Osjetljivi intelektualac i stvarno loš otac, koji parazitira na dobroj volji svojih imućnih roditelja, provodi i ljeta i zime u vikendici, čitajući knjige i pišući dozlaboga zamoran esej o duhovnosti. Novinar kulturne rubrike, propala individua ogrezla u alkoholizam, dotiče samo dno pa se s njega ipak nekako digne. Žena koja radi u domu za nemoćne, na odjelu kojim dominiraju psihički bolesnici, doživljava ludu avanturu s odbjeglim štićenikom. Gojazni sveučilišni profesor pokušava uspostaviti nekakav autoritet nad svojom djecom, mlitavim tinejdžerima koji se po cijele dane razvlače po kauču s mobitelima pred nosom. Situaciju otežava supruga, umjetnica koja lunja uokolo kao zaposjednuta. Njezino se psihičko stanje destabiliziralo, no nitko nije iznenađen: već je bila hospitalizirana i obitelj je pripremljena na mogućnost da će se to dogoditi opet.
Sve su ove priče, koje se ulančavaju i labavo isprepliću kako roman odmiče, ispričane ponovo u prvom licu jednine kojim Knausgaard suvereno kraljuje. Ipak, dakle, nema iznenađenja što se toga tiče.
Što je onda novo Knausgaard donio Jutarnjom zvijezdom?
Pa, imamo taj vanjski fenomen, motiv nebeskog tijela s misterioznim utjecajem na ljude (i životinje). Takvim se stvarima u dosadašnjem opusu ovaj pisac nije bavio. Postigao je u ovom romanu i jaču dozu filmičnosti: mislim na to da se poglavlja čitaju kao epizode serije s elementima trilera, nešto što se može zamisliti na popisu Netflixovih uspješnica.
Novo je i to što smo u Jutarnjoj zvijezdi ušli u nutrinu široke palete likova onako kako smo u Mojoj borbi ulazili u Knausgaardovu. To zahtijeva golem talent i zanatsku izbrušenost, no manje od njega nismo ni očekivali.
Knausgaard je majstor zanata koji si samozadovoljno daje na volju usporavajući radnju koliko mu je milo, zanemarujući očekivanja prosječnog čitatelja naviklog na ritmičnu izmjenu amplituda fabule, na neki odmjereni tempo radnje. Knausgaard ne mari za očekivanja prosječnog čitatelja. Radnju će razvući, ako mu se prohtije, do te mjere da će vam se činiti da je svijet stao, a misli protagonista usporeno plutaju oko vas u bestežinskom stanju, kao izmet oko astronauta u pokvarenom zahodu svemirskog broda.
Ludo je što je široka paleta likova čiji se životi transformiraju pod utjecajem novog nebeskog fenomena zapravo izgrađena na fragmentima Knausgaardova života, lika i djela. Debeli profesor u braku s nestabilnom ženom – to je, na neki način, on sam. Žena tog lika zapravo je njegova (bivša) žena, književnica Linda Bostrom Knausgaard, o kojoj je obilato pisao u Mojoj borbi. Lik koji se opsesivno bavi svojom nutrinom, živi u vikendici i piše dugačke eseje – i to je Knausgaard. Egilov stil pisanja eseja zapravo je Knausgaardov vlastiti stil širokog obuhvata i navlas je jednak esejističkim dionicama koje prožimaju čitavu Moju borbu (a osobito njen dio u kojem se bavi Hitlerovom biografijom).
Čak je i mačka koja se spominje u Jutarnjoj zvijezdi, Mefisto, njegova mačka! Zapamtio sam ime njegovog ljubimca jer ga je u Mojoj borbi, jadnoga, snašla užasna sudbina: potpuno zdravog ga je dala eutanazirati njegova majka prije preseljenja u novi stan jer joj stanodavac, eto, nije dopustio da sa sobom dovede životinju. Knausgaardovo odbijanje da dublje uđe u priču o voljenoj majci – ženi koja ga u djetinjstvu nije štitila od surovo autoritarnog oca, koja ga je ostavila da s 15 godina živi sam samcat i koja je tako olako ugasila Mefistov život, frustrira neke čitatelje. Hrgovićka tvrdi da baš na tom odnosu Knausgaarda i mame mu cijela priča “pada” u edipovštinu i slijepo licemjerje jer u romanu koji nema milosti u ogoljavanju najdublje intime svoje supruge, pisac tako glatko prelazi preko uznemirujućih odluka svoje majke, odbijajući ih (svjesno ili nesvjesno) na bilo koji način adresirati.
Knausgaardov hrvatski izdavač, OceanMore, priprema Jutarnju zvijezdu za objavu, u prijevodu Anje Majnarić. Izaći će za mjesec dana kao dio novog petoknjižja.
- Željko Špoljar autor je prvog romana o životu u doba korone, Petokoronaš. Naručite ga na info@arteist.hr za 99 kuna uz besplatnu dostavu i Arteistov blokić gratis. Ovdje pročitajte više.