Jure Primorac: Nešto sa strane

Stanoviti Dickhaut, proćelavi pedesetdvogodišnjak, čistač, trbušast i naoko sumanut, jedva je dočekao kraj desetosatnog radnog dana – posljednjeg u tjednu, hvala Bogu.  

Za koji će trenutak napustiti sterilni očaj Velike Birokratske Ustanove, ogromne, kafkijanske građevine u samom centru Grada Tog i Tog i, sukladno tome, žurno je pospremao službenikov uredski pribor na velikom radnom stolu izrađenom od gotovo autentičnog mahagonija. Pospremivši ga, zastao je i duboko udahnuo. Izdahnuo. Usmjerio pogled ka satu  na suprotnom zidu.

Tik, tak. Tik, tak. Pa opet. Još dvije minute. Minuta.

Napustio je ured.

Nije žurio kući; njegova žena, usahla, nezainteresirana breza, nije bila ugodno društvo već godinama. Tamo negdje od vremena Onog Vrlo Značajnog Događaja, pomislio je. Možda navratim do Zlatnog pijetla. Popit ću kakvo pivo, pogledati utakmicu – ako je bude – i, onda, ako smognem snage, uputit ću se kući. Da, mislim da ću upravo tako postupiti.

Nije volio liftove. Klaustrofobija. Ipak, spuštanje (i penjanje, naravno) stepenicama Ustanove bio je jedini oblik tjelovježbe za koji je imao vremena. I volje, dodao bi on. Dvije tisuće sedamsto dvadeset i dvije stepenice – u jednom smjeru. Pomnoži to sa dva i znaš o čemu govorim. Sedam i pol minuta kasnije, napustio je Veliku Birokratsku Ustanovu, zakoračivši u kišnu i turobnu večer, kao i uvijek.

*

Zlatni pijetao; takvog mjesta, Dickhaut je vjerovao, nema nigdje na svijetu. Bila je to gostionica, naizgled pohabana koliko i njeni posjetitelji, no ipak, u suštini, jedno sasvim ugodno mjesto, mahom dupkom puno, pogotovo petkom navečer, i – vidi vraga – danas je petak.

„Danas je petak“, reče Dickhaut, pruživši ruku Kellneru. Kellner nije bio konobar. Bavio se Poslovima.

„Znam. Petak navečer.“ Ustao je i rukovali su se. Potom su obojica sjeli. Dickhaut naruči viski umjesto piva. Promeškolji se u stolici, pa reče: „I, kako stvari stoje?“ „Vrlo dobro. Dapače. Odlično. Europa, prijatelju. Bit će nam bolje, znaš i sam.“ Dickhaut se namršti, odmahne rukom. Kellner je bio mlađi od njega. Trideset osam, trideset devet, možda. Neobrijan, svojevoljno. Žuti džemper. Žuti zubi. Kako god.

„Imam posao za tebe“, reče Kellner. Značajno pogleda Dickhauta. „Mislimo li na posao? Ili na Posao?“ „Posao.“ „Kako, molim?“ „Oprosti. Mislimo, dakle, na Posao.“ Dickhaut shvati. Nadao se ovome, ustvari. Utakmicu je, barem privremeno, smetnuo s uma. „Pucaj“, reče. Kellner je otvorio usta, zatvorio ih, osujećen dolaskom kelnerice. Hoću reći, konobarice.

„Jedan viski za gospodinaaa.“  Okrzne Dickhauta sisom, posluživši ga tako dvostruko. Pogleda jednog, pa drugog, zatim ode. Migoljeći stražnjicom, naravno. Uvijek to čine, pomisle obojica. Dickhaut muški trgne viski.

„Zanimaju li te detalji?“ „Ako je nužno.“ Nije htio znati detalje; takve stvari često odbiju čovjeka od pokoje tvrde škude sa strane. Ipak, oduvijek je htio imati hlače. „Slušaj me pažljivo“, reče Kellner. Tako je i bilo.

*

Zamahnuo je lijevom, Bože dragi, zaista je zamahnuo, ali bez uspjeha. Trenutak poslije ležao je na blatnjavom tlu, osjećajući kapljice kiše u očima. Bila je to kiša; nije plakao.

„Vidi ga, pička.“ Mladić je likovao neko vrijeme. Dickhaut nije slušao. „Pičko.“ Sirotan, nije mu moglo biti više od dvadeset.

Svijest je dolazila i odlazila; vrijeme je prolazilo. Kiša je i dalje padala. Naposlijetku je osjetio nečiju ruku na zatiljku. „Dickhaut?  Kućo stara, dobri moj…“ „Mmmmmda?“ „Dobro si to obavio. Mladić je zadovoljan. Kaže da studira pravo. Trebao mu je ispušni ventil, znaš. Nije on loš momak, kaže da je član Mladeži-“ „Ne zanima me, jebote. Daj mi pare. Umoran sam. Mislim da mi je slomio nos.“ „U redu“, reče Kellner, „dvjesto kuna, kako smo se i dogovorili. Dobro si to odradio. Zaista jesi.“

Sutradan je kupio hlače.

 Jure Primorac

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...