Josipa Lisac organizatorima Porina: “Nemojte me više nominirati, ne vidim smisao”

Analiziramo diskografsku nagradu koja tupi po istom do te mjere da je Josipa Lisac morala zatražiti izuzeće iz jedne važne kategorije.

Nekoliko dana prije otkrivanja nominiranih glazbenika za 28. dodjelu diskografske nagrade Porin, oglasila se Josipa Lisac – višestruka dobitnica Porina, pogotovo onih za najbolju žensku vokalnu izvedbu. Iako je organizatore, utemeljitelje i provoditelje Porina nahvalila, svojim je apelom potvrdila veliki problem koji se već godinama vezuje uz, kako joj tepaju, naaajvažniju hrvatsku diskografsku nagradu – Porinu nedostaje raznovrsnost, u nominacijama se uporno gleda samo jedna glazbena struja, a s nagradama odlaze uvijek isti ljudi.

“Primivši Porin za životno djelo, odlučila sam da me više ne predlažu u kategoriji Najbolja ženska vokalna izvedba. Nekako ne vidim smisao u tome. Primila sam izuzetno puno Porina i svih nagrada kroz svoj profesionalni vijek. Zahvalna sam svima koji su odabirali mene. Puno je mladih kojima ta nagrada može biti velika podrška da što bolje osvijeste i usmjere svoj talent i rad. Želim da se stvara kvalitetna glazba. Prijatelji Porina, uvijek sam s vama!”, izjavila je Josipa Lisac.

Porina za najbolju žensku vokalnu izvedbu osvojila je čak osam puta – 1995. (“Po prvi put”), 1996. (“Koncert u čast Karla Metikoša”), 2009. (“1000 razloga”), 2010. (“Živim po svome”), 2016. (“Tu”), 2017. (“Moja magija”), 2018. (“Tebi putujem”) i 2019. godine (“Dok razmišljam o nama”). Svaki put apsolutno zasluženo, ali, ako je suditi po njezinoj posljednjoj izjavi, u mjeri koja ozbiljno prelazi granice dobrog ukusa velikog glasačkog tijela naaajveće hrvatske diskografske nagrade.

Josipa Lisac je nesumnjivo jedan od najboljih, ako ne i najbolji vokal na našim prostorima, ali Porin je, uporno vrednujući njezine interpretacijske sposobnosti, nepošteno zanemario čitavu plejadu sjajnih pjevačica od čijih se izvedbi publika ježi, a stakla pucaju.

U 28 godina koliko postoji diskografska nagrada Porin, tek je trinaest (13) pjevačica primilo nagradu za najbolju žensku vokalnu izvedbu. Po tri ih imaju Radojka Šverko, Nina Badrić i Tamara Obrovac, a Vanna ih ima dvije. Po jedan kipić, od 1994. godine do danas, zaradile su Maja Blagdan, Zdenka Kovačiček, Gabi Novak, Meri Trošelj, Tina Vukov, Ivana Kindl, Sara Renar i Amira Medunjanin. Jako lijepo i zasluženo, ali puno premalo.

PROČITAJ I OVO! Radojka Šverko: “Kasno sam shvatila da treba biti ‘umrežen’, ja to nisam bila ili nisam znala”

Kategorija za najbolju žensku vokalnu izvedbu, nažalost, nije jedina u kojoj se godinama, čak i desetljećima vrednuju isti izvođači (i Massimu i Gibonniju je vjerojatno već neugodno izlaziti na pozornicu) – ali je jedina u kojoj je rekorderka progovorila i tražila izuzeće. Sama molba za izuzimanjem na Porinu, pak, nije novost, ali dolazi uglavnom iz suprotne ekipe, one koja smatra da je godinama šikanirana. Naaajveću diskografsku dodjelu tako su tijekom godina, među ostalima, prekrižili Tony Cjepinski i Severina, koja je na dodjeli izvrijeđala organizatore stihovima Đorđa Balaševića, a onda od svoje diskografske kuće zatražila da je više nikad ne nominira.

Vizija organizatora i odgovornost glasača

Naravno, nisu svi prijavljeni najbolji niti svaka predložena pjesma zaslužuje pozornost, a kamoli nominaciju, ali teško je shvatiti kako u čak 1784 prijave, od čega je 214 albuma, 299 skladbi za Pjesmu godine, a 75 prijava za kategoriju Novi izvođač, nema nečeg svježeg, novog – glazbeno, estetski, svjetonazorski, bilo kako.

Pritom, naravno, ne mislim da se ekipa moćnih direktora svake godine sastaje kako bi namjerno, planski uništila i “udosadnila” hrvatsku glazbenu scenu. Na kraju krajeva, u nekoliko krugova glasovanja uključeni su brojni glazbenici i novinari, a to cijelu priču oko izbora pobjednika na neki način čini još i tužnijom – Porin je postao dosadan zbog ustajalosti, učmalosti, nedostatka vizije i svježe krvi na pozornici i iza nje, ali i glasača koji svoje povjerenje daju uvijek istim imenima.

Porin ima zadaću – nagraditi najbolje. Ipak, u svemu tome ima i odgovornost – učiniti aktualnu hrvatsku glazbu zanimljivom i uzbudljivom za prosječnog hrvatskog slušatelja, pokazati mu u dvosatnom prijenosu da se na domaćoj glazbenoj sceni događa nešto vrijedno pozornosti. Ako svake, baš svake godine na istu pozornicu izlaze Massimo, Josipa Lisac te još nekolicina uvijek istih izvođača, teško da će nam scena procvasti i doživjeti toliko željenu renesansu.

Popravlja li se išta?

Najviše nominacija za najčudniju godinu u kojoj je izdavanje pjesama naglo stalo zbog pandemije zaradili su grupa Pavel te trio Pešut, Kovačić, Lesić, svatko po pet nominacija. U kategoriji Album godine nominirani su Prljavo kazalište, Rundek & Ekipa, Pavel, Je Veux i Matija Dedić. Za Pjesmu godine nominirane su sljedeće pjesme „Hej, sanjalice“ grupe Elemental, “Mali krug velikih ljudi” u izvedbi Massima, „Ne daj na nas“ izvedbi Pavela i Tedija Spalata, pjesma „Puna memorija“ koju potpisuje i izvodi Vanna te pjesma „Rođen za suze“ koju izvode Goran Bare & Majke. Popis nominiranih u svim kategorijama provjerite ovdje!

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More