Stihovi Josipa Severa pljuska su ravnodušnosti

Poezija Josipa Severa (1938. – 1989.) nadilazi vremenske i prostorne odrednice, a u Zagrebu je održan hommage njegovu životu i djelu ''Pod starim krovovima'' u sklopu Jutra poezije.

Hommageu tog neobičnog fantasta ove su godine prionuli njegovi bliski suradnici i poštovatelji, u prvom redu Sanja Pilić, Lidija Dujić, Ludwig Bauer i Goran Matović. Jednostavno, nisu mogli dopustiti da Severova poezija ostane bez glasa, a njegovo djelo bez odjeka jer taj osebujan lik, pjesnik vrhunaca, svakako je zavrijedio mnogo više. Sve u svemu Severov se stih u Jutrima poezije usred Teatra poezije probio do svih nas između majmunskih zidova, i zasjala je i zazvonila njegova riječ u punom poetskom sjaju.

Severova je poetska maksima poznata i naizust se ponavlja – zvuk diktira smisao. I danas jednako uvjerljivo odzvanja u stihovima njegove prve davno objavljene zbirke Diktator (1969.), u drugoj zbirci Anarhokor (1977.) potvrdilo se čudo poetskog zvuka i raskoš pjesničke igre zvukovima, i sve je to rezultiralo Nagradom grada Zagreba. U njegovom je profesionalnom životu to bilo sve, ništa više nije objavio.

Bauer, Sever i Matović predstavljaju prijevod Majakovskog.

Sever je slijedio put imaginacije poznatog ruskog trolista Kručoniha, Hljebnikova i Majakovskog, te u njegovu cjelokupnom pjesništvu dominira ”kult ruskog utjecaja”. U moru riječi i zvukova zaplesao je, zavrtio se u imaginaciji – ja plešem, ja tešem/ veslam i veslam – do kraja. U svakom njegovu stihu odzvanja čuvena poetska mantra unutar samih riječi i iskovanih stihova, odzvanja radost pjesnikova zaigrana: ja plešem. Plešući zanosno, dugo i neumorno jednostavno je izmaknuo iz okvira uobičajenog i očekivanog, i svom silinom zaronio s druge strane riječi. Pjevao je sebi i svakom čitatelju govorio kao uputu svuci svoj pristojni izraz. Poezija koja razotkriva i razodijeva bezuvjetno zahtijeva iskorak iz zadanih okvira pristojnog i očekivanog. U toj pjesničkoj pozi, uvjeren je Sever, događa se preobrazba jer sve znano što je čitatelju životom dano u stvari je naopako i sam će uvidjeti da je na kraju i njegovo rođenje /naopako/ prikazano.

Severa se danas može naći u zatišju hrvatske poezije, u niši, u kojoj gurnuti i odloženi ili eutanazirani na određeno vrijeme borave mnogi hrvatski pjesnici. No snaga njegovih stihova,  zvučnost i bliskost, ne daju se ušutkati tako lako, traže oni svoj put do čitatelja. Jedan od tih poticajnih puteva je u najboljoj maniri dramatična interpretacija njegovih stihova u izvedbi Gorana Matovića. Uz njega su se prisjećali Sanja Pilić, Lidija Dujić i Ludwig Bauer te kratkometražni dokumentarni film Adija Imamovića ”Nema povratka” (1987.).

Protagonisti Josip Sever i Vanja Matujec u filmu atmosfere izvode inicijalni obred posred zelenih proplanaka. Isprepliću se, mimoilaze, susreću i razilaze u samo njima znanim plesnim ritmovima. Cijeli kadar ispunjavaju prizori pitome šume, dok se raskošne krošnje nadvijaju i u stopu ih prate tražeći koga da zamiluju. Djevojčica iskače u prvi plan, razigrano sve oko sebe dodiruje, diže i pokreće, a ispred nje na stolu izazovno stoji košarica puna crvenih i sočnih jabuka. Dugom plavom kosom mijenja se fokus. Djevojčica razuzdano trči između krošnji kao što pjesnik ples svoj izvodi u riječima dovršavajući životnu igru jednom i zauvijek. Miran i spokojan prati razigranu djevojčicu dobrohotno i bez nelagode.

Pjesnikova duga sjeda brada kao pandan njezinoj raskošnoj plavoj kosi ističe radost mogućeg susreta pružajući ruke prema tom čistom i nevinom licu djevojčice. No, ona ne staje i ne zaustavlja se već igra neku svoju igru dok u jednom kadru, u tom ključnom momentu, spozna sebe kao odraslu i zrelu djevojku, zatečenu i začuđenu. Traži pjesnika, traži ono dobrohotno lice duge brade i topla čeznutljiva pogleda. Nema ga s lijeva, nema ni s desna, ni sprijeda i ni straga, samo ostatke pronalazi, violinu s kojom se za života družio. Traži ona i dalje, i odjednom ispod lišća jesenskog nazire se lice pjesnika, mirno i spokojno duboko uronjeno u lišće, za svagda. I samo što mu ne šapne hoće te riječ/ ali ti jezik visi.

Matović je svojom moćnom interpretacijom otjelovio glasni i sudbonosni pjesnikov uzvik toliko poznat i neposredan, uzvik u kojem se dijalektika afirmacije i negacije istodobno stapaju i razilaze ispriječivši se na kraju krajeva svakom čitatelju, usputniku i prolazniku iznoseći radikalnu spoznaju: ”a kad smo poraz razglobili jako/ i protumačili sve znano/ našli smo da je naopako/ naše rođenje prikazano”. Kako se nositi s tom činjenicom koju samo pjesnik može jasno i nedvosmisleno konstatirati i pretočiti u skladan stih, koji svojim ritmom i svojom rimom pronosi tu bremenitu činjenicu.

Sve što ritmični zvukovi bilježe, oživljavaju i odašilju čitatelju namjerniku, sve se to na kraju pretvara u sjećanje i poprima novi oblik. Nešto se pridodaje, a nešto oduzima, što i kako teško je odrediti. Jedino preostaje slijediti njihov zagonetni ritam, život njihov koji se u drugome nastavlja. Jedan od takvih je hrvatski pisac i pjesnikov prijatelj Ludwig Bauer. Kaže da je Sever bio neobičan čovjek, do kraja neobičan. Od gimnazijskih dana đaci su ga zadirkivali dosjetkom ”Sever Joža kost i koža”.

Njega to nije smetalo. Izrastao je suhi i mršavi mladić u vrsnog prevoditelja poezije s ruskog i kineskog jezika. Profesor Flaker pohvalio je njegove iznimne prijevode ruske poezije dok je još bio student. Taj talentirani mladić, pjesnik po vokaciji, toliko je toga htio. Cijeloga je života tragao za novim mogućnostima, novim izrazima i formama kako da riječi koje su navirale u retoričkoj pozi, a po tome ga mnogi pamte, kako da ih pretoči u zvuk i poetski ozvuči u izgovoreno tijelo riječi jer prema njegovoj sintagmi zvuk diktira smisao.

Sanja Pilić svoja sjećanja donosi osobno, vrlo intimno i blisko, u prvom redu kao kći književnice Sunčane Škrinjarić. Pjesnik je njezinoj majci jednom zgodom darovao stručak ljubica, bio je ponesen njezinim likom i djelom. Svojim dolascima i gotovo svakodnevnim druženjima približio se Sunčani i njezinoj kćeri Sanji, redovito im je čitao svoju poeziju ili bolje reći interpretirao je stihove glasom i gestom. Kad god je izgovarao svoju poeziju naglas, sjeća se Pilić, bilo je to u punom emotivnom naboju, i svaka bi riječ nanovo zaživjela u njegovu ozvučju – neponovljivom i jedinstvenom.

Pamti zaokružen i potpun doživljaj žive poezije, pamti taj stvaralački trenutak nastanka i rasta glasovnih i govornih transformacija kojima je gradio stih po stih strukturirajući gotove izražajne forme. Prijateljstvo sa Severom, smijeh i zadovoljstvo, briga i čežnja zaživjeli su između njih do kraja bez zadrške. Zatečeni u međusobnom razumijevanju bliskog, a nepoznatog ostali su skupa jedno uz drugo Sunčana i Josip, književnica i pjesnik, Škrinjarić i Sever.

Lidija Dujić gotovo svakodnevno crpi inspiraciju iz vlastitog oduševljenja pjesnikom dječačkog lica. Posebno je bila dirnuta simbiozom dviju spomenutih srodnih duša. Tako je i nastala u suradnji s Bauerom Knjiga o Sunčani i Severu (2010.), a ubrzo i kazališna predstava posvećena slavnom ljubavnom paru. U njoj su brižno sakupljene riječi i na osobit način oživljene zvukom i glasom autentične bliskosti izrasle iz njihove nemjerljive žudnje i očaranosti. Bili su njih dvoje opčinjeni jedno drugim, onim suprotnim i neuhvatljivim.

Josip Sever brisao je granicu između poezije i života, oslobodio je riječi i stvorio zvukovne obrede. Njegova je poezija u cijelosti pljuska građanskoj ravnodušnosti i pobuna protiv služenja formalnim obrascima koji često diktiraju život. I danas se za uho lijepi poetska slika a kada tamo/ pronađeš svoje lice/ daj mu šamar/ da šuti. Poput zaigrana dječaka plesao je s riječima i u njima je izvodio svoje obrede. Neumorno je tesao svaki doživljaj i svaku je neizgovorenu riječ držao u zagrljaju držao dok nije bila spremna za ples.

Zato je ushićeno pjevao u sebe zagledan izgovarajući svoju mantru neumorno Ja plešem, ja tešem – bez prestanka. Odjekuje njegov snažni zahvat, ali nježan veslam i veslam. A kada će stati, ne zna se jer nastavljaju veslači brojni i već su na putu u zagrljaju s riječima, veslaju morem riječi. Kad će stati, ne zna se…

Miroslav Artić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More