Tjeskoba samca u svemiru – Josip Mijić o pojačanim emocijama u izolaciji

Svjedoci smo toga što biva kad, nakon iskustva uključenosti u dinamiku globaliziranog svijeta s nevidljivim granicama, počne zastajati ekonomija koja egzistenciju materijalnog svijeta najizravnije povezuje. Što biva kad se zatvore granice, ne samo država, gradova i općina nego i kad dođe do potrebe (o)graničenja dojučerašnjih primarnih ljudskih sloboda. Što biva kad zbog rizičnosti uspostavljanja privatnih relacija i međuljudskih odnosa strah kontrolira ponašanje? Koliko se vodi računa o tome što se kontrole slobodnog kretanja odražavaju u devijantnom ponašanju unutar zajednica poput obitelji? Što biva kad širitelji teorija zavjere dobivaju zamjetnu naklonost javnosti, a među njima uočavamo ljude koji su nam možda bliski?

Imali smo i imamo brojne prilike čitati raznolike kolumne mediokritetskih pisaca ili popularnih posvuduša te onih koje dulje pamtimo, odmjerenih u riječi i nastupu što nam izražavaju osobne doživljaje dezorijentiranosti. Kako je moguće suočavanje tek svima onima čije vlasti provode svoje polu/diktature? Nove neizvjesnosti izazov su za prosuđivanje, a ako neznanje prevlada obično emocije presude. Kako se to odvija manifestira se u virtualnom svijetu koji pojačava dostupnost i blizinu nefiltriranih informacija. Namjera je ovog uvoda dati tek naznake o okolnostima u kojima je slikar Josip Mijić izradio radove za virtualnu izložbu Otisci emocija.

Pred donedavno proglašenje pandemije koronavirusa i provođenje raznih ograničenja kretanja bilo je gotovo neograničenih mogućnosti. U tom su kontekstu podrazumijevane i prilike za unutarnje doživljaje prostora i socijalne interakcije koje čovjeku pružaju autentične percepcije svijeta, a s njima i promjene. Društvene relacije fizičkim ili nefizičkim kontaktom uključuju emocije, a upravo je emocije Mijić iskoristio kao poticaj za rad u izolaciji, ali i izložbu pod nazivom Otisci emocija koje su bitan dio (likovnog) izražavanja – bilo kad se izražavaju svjesne, bilo kad se izražavaju nesvjesne emocije. I izvor motivacije za nastanak kao i za radni proces umjetničkog djela itekako određuju emocije. One su važne umjetnicima, ali i “konzumentima“ odnosno promatračima umjetničkih djela jer stvaranje i percipiranje umjetnosti može djelovati terapeutski. U konačnici, evidentno je i koliku ulogu imaju u prosudbi umjetničkih djela, što je također predmet (stručnih) rasprava. S obzirom na to da je izložbu moguće pogledati isključivo u virtualnom obliku, u nastavku je predgovor s radovima i videouratkom kao pozivom na njezino gledanje i sagledavanje. Izložbu je moguće razgledati OVDJE.

Otisci emocija
Emocije su nemjerljivo važan i možda najnestabilniji dio čovjeka. Ništa nije tako varljivo kao emocije, a bez uvažavanja emocija ne može se potpuno živjeti. Nema pravila kako se s njima nositi, kao što nema ni gotovih formi koje bi se slijedile u individualnosti izražavanja. Odnedavno propisivana izolacija od kontakta s vanjskim svijetom, s ljudima, slikaru Josipu Mijiću ne samo da nije utažila nasušnu potrebu za radom nego je on svoje likovne radove, iznikle u uvjetima u kojima živi(mo), posvetio upravo kontemplirajući nad vlastitim emocijama.
Motivacija, a onda i izvedba, rezultat su slikareve povučenosti u privatno, obiteljsko okruženje, u osobno, doživljajno i emocionalno. Radišan Mijić prilagođava se ograničenim uvjetima rada i izlaganja tako da je za autorski osmišljenu izložbu kreirao i virtualnu galeriju, transponirajući „materijalnost“ likovnih radova u virtualni prostor. Time je omogućio „šetnju“ digitalnim izlagačkim prostorom gdje je postavio ciklus od šezdesetak radova u tušu pod nazivom Otisci emocija. Izvedba ovih radova, nastalih u kratkom razdoblju, odraz je gestualnosti koja je uvjetovana ne samo temperamentom slikara nego i svojstvima tehnike tuša kojom je radio. Tuš se ne smije osušiti na podlozi papira dok slikar ne napravi otisak. Jedan je dio rada s prvotnim „originalnim“ potezima ili preciznije kazano, na drugoj je polovici otisak. Nakon što napravi crtež tušem, Mijić svjesno nastoji ne intervenirati, odnosno manipulirati oblikom. Dosljedno tome, već u postupku i nazivu ciklusa upisana je temeljna karakteristika emocija koja se odnosi na kraće ili duže, intenzivnije ili prolaznije individualne reakcije na ljude, neki događaj ili doživljaj.
Rijetko se susreću emocionalno zreli ljudi. Ispravan put trebao bi biti izražavanje čistih emocija. Kada kod čovjeka izostaju čiste emocije, on postaje lažan, krivotvorina i sračunat te po narudžbi može i plakati i smijati se. Ipak, katkad se doima rizičnim predati se čistim emocijama jer beskompromisno ih prateći čovjek može ostati posve sam, ili u najgorem slučaju, postati nesiguran i razbarušen, i tu je opasnost da skrene živeći u glumi, ili nekoj svojoj izdvojenosti. Promatranje Mijićevih radova potiče na razmišljanje, rezultat kakvih su emocija pojedini otisci, je li riječ o radosti ili tuzi ili o širokom rasponu?

Uočava se kako su slikarev prvotni zapis i otisak, precizno odvojeni pravilnom crnom linijom, vrlo sugestivni pa podsjećaju na oblike iz prirode te se mogu zapaziti obilne organičke strukture potaknute različitim spektrom emocija, za koje nam se čini da je spontanost, kakvu je omogućila crtačka tehnika tuša, idealna. Primjećuje se i kako pojedini otisak nerijetko pogled zadržava u svome središtu te da je katkad riječ o polukružnim otiscima, katkad o mrljama, polukružno zaobljenim ili nepravilnim i spljoštenim, manjima i većima, zagasitim i tamnijim ili svjetlijim i prozirnijim. Promatranjem je moguće uspostavljati u imaginaciji raskošne vizualne korelacije napuklinom u površini leda ili stakla, na unutrašnjost jezera, uočiti pravilnu liniju vodenog horizonta. U nekim će nas asocijacije dovesti do podsjećanja na odraz izoliranog brda u vodenoj površini, na prirodu obavijenu maglom, na oblike mikroorganizama i orašastih plodova ili pak na oblik Zemlje. Negdje će se moći i donekle prepoznati povezanost s, mikroskopski gledano, oblikom koronavirusa, iako Mijić nije u svom radu do te mjere doslovan. Upravo mu je mjera i bila važna zbog čega je minimalnim sredstvima i potezima i uspio dobiti maksimalan izražajni učinak.
Nepravilnost i obilje oblika produkt su jednog te istog postupka. U njegovu postupku sve se odvija na površini. Tako u opisanom eksperimentu slika sadrži svojevrsni “zapis” u odsutnosti mentalne kontrole te njegov otisak, a pritiskom papira i spomenuti prvotni likovni zapis pretvara se u otisak. Intrigantni su vizualni slojevi kojima pojedini rad komunicira. Stoga uspostavljanje korelacija s prirodom primjereno upućuje na različitost koja istovremeno implicira ishodišnu povezanost sličnih oblika. Da čovjek nije oduzimao prirodi njezino dostojanstvo, odnos prema planetu Zemlji, prema Cjelini, bio bi u ravnoteži i ne bismo se trenutno suočavali s nizom negativnih ekoloških posljedica.
Premještanje radova i postavljanje u virtualnoj galeriji trenutno (u izolaciji) doima se logičnim postupkom, premda je za pravi doživljaj likovnih svojstava potreban stvaran susret i dijalog s djelom. I prije pojave pandemije, a naročito tijekom, događaji i svakodnevna komunikacija transponirani su u virtualnom, digitalnom svijetu, koji ako se ne filtrira, može uzrokovati poremećaje raspoloženja poput anksioznosti, depresije ili psihoze. Susreti su to novih neizvjesnosti i neznanja, a gdje nema znanja, često emocije pro/presuđuju.

Znakovito je stoga što Mijić koristi ranije opisanu likovnu tehniku kao vlastito osvještavanje emocija meditativnim “bilježenjem“, “zapisivanjem“, svojevrsnim ritualnim prenošenjem unutarnjih procesa poput oblika art terapije. Radove valja sagledavati ne samo kao trenutni proces kroz koji slikar prolazi radeći otiske nego i kao nastavak na prethodne. Tematski su, a uvjetno rečeno i tehnički, nastavak na ciklus još neizloženih grafičkih listova koje je Mijić nazivao Bol. Tu nije bez razloga ni crna (ne)boja što ju je u svojoj doktorskoj disertaciji interpretirao povezujući je s transcendentnošću.
Otisci emocija imaju i svoje audioodraze što nas postavljene u virtualnom prostoru upućuju na povezanost vizualnog i zvukovnog s emocijama, na pronicanje u mogućnosti govora kroz likovno izražavanje emocija. Uz to, upućuju nas na upućeno involviranje tehničkih interaktivnih mogućnosti digitalnih medija u rad. Ovom prigodom, Mijić svoj ciklus i “kontempliranje nad emocijama” predstavlja i videouratkom od nekoliko minuta sa zvjezdanim nebom i provodnim motivom Otisaka emocija, naglašenom bijelom linijom koja prepolovljuje figuru Zemlje u tušu, pri čemu glazba dodatno odražava “tjeskobu samca u svemiru”.
Naposljetku, “šetnja” virtualnim prostorom i promatranje slika približava nas vizualnim oblicima i slojevima značenja koji mogu reflektirati bespredmetne likovne forme iako ne manifestiraju vanjski, pojavni i površni svijet. Potonje i nije bio cilj autoru, nego da dopre do emotivnog, onog ljudskog, najkrhkijeg koje je najnezaštićenije, a kojim se u virtualnom svijetu počesto, svejedno je li prikriveno ili otvoreno, manipulira. Dakle, Mijić ovim svojim radovima ističe važnost emocija – one se ne gube u izolaciji nego pojačavaju.

 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More