Još nije kasno – bude li razuma u Saboru, Rozga će biti “kulturnjakinja”!

Govoreći o PDV-u na koncerte: guši li stopa od 25 posto glazbu ili ona od 10 posto potiče glupost?

Na sjednici Vlade, održanoj 7. ožujka, Ministarstvo financija odbilo je prijedlog Ministarstva kulture da se PDV na glazbene koncerte kao kulturne događaje, po uzoru na kino-projekcije, smanji s dosadašnjih 25 na minimalnih 5 posto. Tako je u saborsku proceduru otišao prijedlog zakona prema kojem se koncerti ne smatraju kulturom.

Zbog te odluke, kažu procjene Hrvatske Glazbene Unije (HGU), više od 5.000 ljudi iz njihove branše strepi za egzistenciju. A to je „puno više ljudi nego što je zaposleno u bilo kojem hrvatskom brodogradilištu“, napominju. Bez da su uračunali „kooperante“ – osiguravajuće tvrtke, zaštitare, tehničare, catering…

Osim ljudskih egzistencija, ugroženi su i koncerti i festivali. „Adria Entertainment“ (bivša „Lupa Promotion“), koja je u Hrvatsku dovela U2, Metallicu, Leonarda Cohena, Lady Gagu …, najavljuje kako će svoje spektakle seliti u porezno povoljnije zemlje (a to su sve u okruženju), „INmusic“ prijeti egzilom u Brežice, a i sudbina „Outlooka“, pulskog hype-festivala elektronske glazbe, navodno je upitna. U Zadru je metal festival „Burning sea“ već otkazan. I sve zato što za ministra financija Slavka Linića glazba nije umjetnost, a shodno tomu ni koncerti nisu kulturni događaji? Naposljetku, postavilo se pitanje tko je Linić da vodi kulturnu politiku!?

Nakon jednomjesečnog pritiska – u međuvremenu je održan i prosvjed glazbenika (i ljudi od glazbe) u Vintage Industrial Baru – stigle su i prve dobre vijesti. „Mislim da pregovori unutar Vlade sa ministarstvom financija idu u mogućnost smanjenja te stope“, najavila je ministrica Andrea Zlatar-Violić na Novoj TV. „Ako ovoga puta postignemo kompromis na deset, mislim da u ovom trenutku svi mogu biti zadovoljni.“, zaključila je. Savjetnik Hrvatske glazbene unije Paolo Sfeci* još je optimističniji. On je za kanal CMC izjavio da se stopa sigurno skida s 25, ali da nije izvjesno hoće li na kraju biti pet ili deset posto. Za razliku od Zlatar, on vjeruje „da će biti pet posto jer nema nikakvog razloga da kino ulaznice i ulaznice za koncerte imaju različitu poreznu stopu“.

Taman u vrijeme kad su glazbenici (i ljudi od glazbe) argumentima izazvali ove promjene u razmišljanju Ministarstva financija, preko Jelene Rozge javila se i radionica Huljić. Prigodno, ali ne zato što pjesma „Nirvana“ objavljena povodom godišnjice smrti Kurta Cobaina, već upravo zbog donošenja „Zakona o porezu na dodanu vrijednost“.

Kakve veze imaju Nirvana i PDV? Dakle, ako Ministarstvo financija popusti, i posluša preporuku Ministarstva kulture, koncerte na kojima Rozga izvikuje „dođi k’o slavljenik na tortu i uzmi mi ljepotu“ država će ubuduće smatrati kulturnim događajem! Znači li to da država s 25 posto guši kulturu ili s manjim porezom potiče glupost?

Tu dolazimo do pajtonovske situacije, pa na pitanje „Je li Linić odbijenicom obranio čast hrvatske kulture ili je pak uvrijedio Rozgu i kao umjetnicu i kao tortu?“, Ministarstvo kulture odgovara: „Uvrijedio je Rozgu i kao umjetnicu i kao tortu“. Samo radi Rozge Linića bi trebalo nagraditi za izniman doprinos Hrvatskoj kulturi, no nagradu ipak nije zaslužio zbog drugih propusta. Iz perspektive kulture, nacrt prijedloga zakona o PDV-u sporan je iz dvije očite stvari. Prve, da Hrvatska nema nikakvu strategiju kad je riječ o porezima u kulturi, pa se „odokativnom“ metodom, ovisno o ničemu (osim, naravno, Europskoj Uniji), film i knjige sele s 0 na 5 posto PDV-a, novine s 10 na 5 posto, a glazba će s 25 na 5 ili 10 posto. Druga kontroverza jest nulta stopa za „organizacije u kulturi“, ali ona je manje bitna za ovaj dio priče**.

No, predmet najvećih kritika – PDV na koncerte od 5, 10 ili 25 posto – daleko je manji problem od onoga što se zbiva u resorima kulture i turizma, bilo na državnoj, bilo na gradskim ili županijskim razinama. Porez od 25 posto može biti povod, ali to nije razlog zbog kojih bi „INmusic“ trebao preseliti u Breganu, „Outlook“ na Cipar ili Maltu, a spektakli poput Beyonce, U2 i Metallice zaobilaziti Hrvatsku. Razlog više treba tražiti u ignorantskom odnosu prema pop-glazbi, naravno onoj koja ima kulturnu, ili u slučaju „Outlooka“, barem turističku vrijednost. Uostalom, odakle Ministarstvu kulture toliko licemjerje da od resora financija traži olakšice za koncerte kao kulturne događaje, a istovremeno u programu javnih potreba nema mjesta za glazbu osim ako se ona u nikad određenoj definiciji ne smatra „ozbiljnom“ ili „suvremenom umjetničkom“?

Spektakle „Adria Entertainmenta“, „INmusic“ ili „Outlook“ ne smatraju javnom potrebom u kulturi, a na Ministarstvo financija apeliraju kako bi ih sačuvalo kao kulturne događaje!?

Pop-glazba, a time i organizacija koncerata, balansira između tržišne i kulturne djelatnosti, a u takvom balansu, osobito u vrijeme krize, najpravednije bi bilo porezom je tretirati kao tržišnu, a poticati kao kulturnu ili neku drugu ako postoje osnove. Podjela posla bi trebala ići otprilike ovako: na Liniću je da uzme novac od Rozge, pa makar to značilo da će uzeti i „INmusicu“, „AdriaEntetainmentu“ i „Outlooku“, a na Zlatarici, Darku Lorencinu (on je ministar turizma) i lokalnim vlastima je da zadržave „INmusic“ na Jarunu, „Outlook“ u Puli, a da „AdriaEntertainment“ i dalje puni zagrebačku Arenu, a ne onu u Beogradu ili ljubljanske „Stožice“. No, ako Ministarstvo financija procjeni da i u vremenima krize država može izdržati sve potrebe kulture, čak i ono poput Rozge što se samo češe o kulturu, pa PDV snizi svima na 5 posto, to opet ne amnestira resore kulture i turizma na državnim i lokanim razinama što ne potiču ili ne štite ono u čemu se može pronaći interes društva, bilo da je riječ o nematerijalnim ili materijalnim vrijednostima. A tih poticija, potpora, mjera ili čega god jednostavno nema nigdje!

Zato je i prosvjed glazbenika (i ljudi od glazbe) u „Vintage Industrial Baru“ bio pucanj u prazno. Iako su tu bili urbani ljudi, konceptualno je sve podsjećalo na prosvjede „seljaka“ tijekog prošlog desetljeća. Na ulicu bi uglavnom izlazili zbog toga da dobiju tražene poticaje ili otkupne cijene, a ne zato što im resorno ministarstvo nije stvaralo uvjete u kojima će se oni 2015. moći baviti svojim poslom „kako Bog zapovijeda“. Dvije i petnaesta se ozbiljno približila, a „seljak“ se i dalje bori istim vjetrenjačama. Znam, teško je upaliti traktor i blokirati cestu, ili pak prošetati se do „Vintage industrial kluba“, i protestirati protiv nečeg tako nestvarnog, poput toga da se Strategija razvoja poljoprivrede ne provodi u djelo, ili toga da je (pop)glazba ostavljena na potpunoj vjetrometini. Traktori se pale samo kad je riječ o novcu i to onda kad voda dođe do grla, a razmišlja se kako preživjeti današnjicu bez obzira što će se dogoditi preksutra. Kad vidimo grč glazbenika, očito je i našoj sceni voda došla do grla, pa umjesto da svoje traže kod Zlatar i Lorencina, Bandića ili Jakovčića, oni su, od svih ljudi u ovoj državi – našli pritiskati – ministra financija!? Scena koja ovisi o ministru financija, koju može ubiti razlika od 15 ili 20 posto poreza, ako nije jadna, onda je jako boležljiva. U idućim godinama, posve sigurno, pojavit će se neka nova, još opakija bolest. Nadam se samo da će imati brzu i bezbolnu smrt.

 

* Skandalozno je da čovjek poput Sfecija još uvijek drži pozicije u HGU. Sfeci, poznat po nadimku „estradni branitelj“, zadnjih 20-ak godina kroz razne (umjetničke!?) strukovne udruge, a ponajviše kroz HGU, ksenofobno je činio sve što je u njegovoj moći da onemogući nastupe glazbenika iz ex-Yu prostora u Hrvatskoj i njihovo puštanje u radijski eter. Pravdao je to „zaštitom domaće radne snage“, a na kraju se može reći i da je uspio. Medijskim prostorom ovladala je „domaća radna snaga“ koja nema nikakve veze s glazbom kao umjetnosti, pa je nuspojava toga klasični kulturocid. I sada taj isti čovjek dijeli lekcije o kulturnoj politici!?

** To je zapravo i jedina stvar zbog koje je zakon sporan, što zbog različitog oporezivanja istovrsne usluge, što zbog posljedica po kulturu. Iako na prvi pogled „organizacije u kulturi“, poput HNK-ova ili Koncertne direkcije, nemaju nikakve veze ni s pop-kulturom ni s tržinim natjecanjem. No, sjetimo se samo kad je Koncertna direkcija htjela dovući Rolling Stonese na Maksimir, što se na kraju nije dogodilo zbog bizarnog pada Keitha Richardsa s ljestava. Koncert Stonesa je bio zakazan 5. srpnja 2006., baš u vrijeme kad se nekoliko tramvajskih stanica dalje, na Šalati, trebao održati debitantski „INmusic“ (zbog čega je „INmusic“, na kraju, uzeo termine 4. i 6. srpnja). Iako vjerujem kako je zagrebačka publika imala dovoljno ukusa da Franz Ferdinand i Morissey popune Šalatu sve i da između njih nastupaju Jagger i Richards, nije posve nezamislivo da se festival zbog Stonesa morao otkazati. U ovom slučaju „nulta stopa“ za institucije u kulturi direktno je narušila tržišno natjecanje (koncert Stonesa je imao 22 posto, koliko je tada iznosio PDV, niže troškove), a dugoročno je mogla imati i ogromnih posljedica po kulturu. Ovako je Zagreb, pukom igrom slučaja, umjesto jednodnevnog spektakla dobio festival koji je dao nemjerljiv doprinos kulturnoj ponudi Zagreba i Hrvatske zadnjih 7-8 godina.

Daniel Radman

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More