Još jedan glas za Bandića

Slikar i vizualni umjetnik Marko Tadić uspio me iznenaditi na svojoj izložbi u SC-u.

Izložio je goli zid na kojem je crnim flomasterom pred publikom nemarnim rukopisom ispisao: “NE ŽELIM VIŠE BITI DIO OVE OTUŽNE LAKRDIJE ZVANE SUVREMENA LIKOVNA UMJETNOST. ODUSTAJEM. NIKOGA NI ZA ŠTA NE KRIVIM. ONO ŠTO NISAM USPIO OSTVARITI KAO UMJETNIK, NADAM SE DA ĆU USPJETI KAO OTAC.” Onda je zatvorio flomaster i pokupio se van ispred paviljona zapaliti cigaretu.

Ne može se reći da kod nas desetak okupljenih nije ovime uspio izazvati neku emociju. Šutjeli smo skoro čitavu minutu i zamišljeno zurili u njegov napis na zidu.

Poslije izložbe na kojoj se točio bućkuriš gori od moje “Simfonije”, odvukao sam se s ekipom u krepiloidnu, smrdljivu “Sedmicu”. Tamo su za jednim stolom sjedile spisožurnalistica Maja Hrgović i lejzbospisateljica Nora Verde. Sjeo sam s njima. Upitao sam kao nehajno:

– Platite mi jedno “Staročeško”?

– Počeškaj me po guzici – odvratila je poslovično škrta Hrgovićka.

Nora Verde bila je puno ljubaznija. Ponudila se da će mi ona platiti pivo, a onda mi se pohvalila kako čekaju Roberta Perišića da mu čestitaju na njegovom književnom uspjehu u Americi i Kanadi.

– Šta, neka kanadska inačica Jagne Pogačnik mu je u “Toronto staru” preko kurca napisala uopćeno pohvalnu recenziju romana? – pitao sam. – I ko mu je uopće u Americi objavio roman? Valjda neka opskurna izdavačka kuća iz Oklahome za koju su pojam izdanja vinkovačkog ogranka Matice hrvatske… Tko mu je govorio na američkoj promociji, Blek Stena i Komandant Mark? A publiku su sačinjavali oposumi i rakuni, ha, ha, ha – pokušao sam se neobavezno narugati.

Hrgovićka me ljutito prostrijelila pogledom, kao da sam je provalio da potajno žlicom jede nevegetarijanske mesne paštete.

– Ako te baš zanima, preporuku na ovitku romana napisao mu je Jonathan Franzen, da, dobro si čuo, Franzen… A pohvalne recenzije dobio je u najmanje pet američkih novina! – zašpranjila se.

– Perišić se, znači, fakat skompao s tim Franzenom… – proskliptljao sam. – Pa da, obojica su štreberčine koji su uredno s vrlo dobrim ocjenama završili fakultete, a onda se počeli furati na buntovne otpadnike i kao neke teške kulere… I obojici im se ta loša furka bez pokrića obila o glavu… Veliki buntovnik Franzen je sa svojim bijednim romanom “Sloboda” završio kao mlaka, uspavljujuća vodica na noćnom ormariću Obamine supruge, a Perišić kao smeđofasciklasti prvi potpredsjednik Društva pisaca, dakle nešto kao desetar u JNA ili higijeničar u razredu…

– Ljubomoran si na njega…  Ta ljubomora na Perišića te povezuje sa svim neuspješnim, hrvatskim piscima – zažagrila se Nora Verde.

– Pa i ti si neupješni, hrvatski pisac – podsjetio sam je.

– Meni je Perišić u kritici u “Globusu” napisao da imam velikih potencijala – uspetljala se čestita Nora.

– Kupio te na staru foru nekadašnjih kritičara iz bivše Juge… Kao imaš potencijala, ali još moraš raditi na sebi, knjiga ti je neujednačena, a on će ti svakom tvojom novom knjigom govoriti kako da je ujednačuješ, on će te kao neki Buda ili Krišna voditi svojim iskusnim, kritičarskim okom sve do Nirvane… A ti ćeš ga vjernički poslušno godinama slijediti i prinositi mu žrtve i darove… Još ako je taj kritičar ujedno i pisac kao Perišić, gledat ćeš njegove usrane romane kao božansko svjetlo kojem se ti uboga tek trebaš približiti  – upozorio sam je.

– Ti ćeš nekom solit pamet i dijelit savjete, jado jadni – uplela se militantna Hrgovićka. – Ne bi se čudila da te mama preko veze upisala na fakultet… Zato ti i smetaju svi pametni koji su uredno učili, polagali ispite i diplomirali u roku… Ti bi htio postati kritičar kao ona tvoja sovuljaga Čadež… A šta ćeš napravit kad ti netko takvom glupom i neškolovanom, baš kao što je prošli tjedan Vitomira Lončar Čadežu, prigovori da imaš samo srednju školu?

Na to sam prokuhao! Ubola me u živac… I kako je samo, kao neka solinska vračara, uspjela predosjetit da me stara upisala na fakultet, grozničavo sam prebirao po mozgu.

– Šta hoćeš, i ti si teška štreberica ko i Perišić… Čuo sam od Čadeža da si se i ti uspjela ogrebati za neku stipendiju u New Yorku… Navodno za onu istu koju je svojevremeno dobio i Franzen… I na kojoj je u potpunoj izolaciji pisao “Slobodu”. Svakako si ponesi feministički dildo na tu izolacijsku stipendiju, da ne moraš, kao Franzen, ljubiti najlonske vrećice kad osjetiš štrebersku potrebu za nježnošću i ljubavlju… – zahrhotljao sam.

– Bla, bla, bla, pričaš bezveze… – Hrgovićka mi je zamahala pred očima svojom diplomom Kroatistike i Anglistike koju je popodne morala dati na uvid u američkom konzulatu.

– Samo se vi, štreberi, grebite za tu usranu Ameriku… – Skroz me razjarila Hrgovićka. – Kad vas gledam dođe mi da glasam za Bandića… Ako on pobijedi u nedjelju na lokalnim izborima, sjebat će svu tu vašu nadobudnu, štrebersku, olfo kozmopolitsku ekipu… Njega, kao ni tvrdo kuhanog Keruma, ne fascinira to što na besprijekornom engleskom znate sastaviti prijavnice za inozemne stipendije i euro dotacije… Moći ćete si te vaše diplomice književnosti okačiti o Viskovićevu vješalicu za onaj njegov gej, svileni, ljubičasti šal koji mu je Mani Gotovac naredila da ga mora nositi na svim živim promocijama jer je to sad in. A da nije takav fakultetski, leksikografski štreber, mogao se Velimir skompati s pravom, muškom ekipom kao što su Ljuština, Bandić… I mogao je opet pustiti kaplarske brkove kakve je nosio kao ponosni član počasne Titove straže… S takvim brkovima danas bi izgledao kao proćelavija verzija Olivera Stonea… A ovako, pod željeznom, modnom paskom Mani Gotovac, s tim šalom i plavi orkestar samtanim šiltericama, kad se raznježeno od uha do uha osmjehne u Sandićev foto objektiv, izgleda pljunuti Medvjed Mazni iz “Priče o igračkama 3″… Bandić se voli zalagati za one pisce i pjesnike koji su prošli sirovu školu života kao Maksim Gorki, a ne vas fakultetske, knjiške crve, mekanije i ljigavije od Josipovićevih rektum rukavica koje navlači kad zimi s Pofukom prebire po svom izdrkanom “Stenvej” salonskom klaviru! Uostalom, nije lucidni Gete bez razloga u poznim godinama za svog najbližeg suradnika uzeo formalno slabo školovanog samouka Ekermana kojeg je kasnije i veliki Niče visoko uzdizao! – Lupnuo sam dlanom po stolu.

– Ti pod surovom školom života sigurno podrazumijevaš to kad si mami krao iz novčanika kovanice da bi si skupio novac za pumpicu za bubrenje penisa u osječkom seks šopu “Vaginalis” – rekla je Hrgovićka.

Onda je smirenim, ozbiljnim glasom dodala:

– Ne mislim da svaki pisac mora imati fakultetsku diplomu. Ja, na primjer jako cijenim čvrste, samouvjerene pisce poput Ede Popovića koji je sinoć na tribini u zapruđanskoj knjižnici izjavio da on namjerno nije završio fakultet književnosti jer nije htio da ga zatruju svim tim jalovim formalističkim, postmodernističkim i kakvim sve ne bartovskim teorijama koje su hrvatskoj književnosti ubile srce i dušu…

– Pa onda ti i Edo sigurno otkidate na Halida, u njegovim pjesmama ima okrvavljenog srca više nego u utrinskoj mesnici nakon što raščereče najnoviju pošiljku neočišćenih kokoški iz Božjakovine. Barem vas to povezuje s narodski raspoloženim Badnićem. Možda i vas dvoje na kraju ipak odlučite glasati za njega. Uostalom, šta nije Bandić iz sveg srca, toplo podržao Festival tolerancije koji se zalaže za prava i dostojanstvo gejeva!? On se uvijek muževno, gotovo kršćanski isprsi pred one slabe koje svi napadaju. Sjetite se kako je lavovski branio Judith Reisman pred raspomamljenom svjetinom. – Gutnuo sam pivo da nakvasim grlo osušeno od sveg tog govorenja i okrijepim mozak izmoren od svih tih ideološko društveno kritičarskih pretumbacija.

– Meni se jako svidjelo što je Edo jučer na toj tribini javno priznao da je polovica njega homoseksualna i da osjeća da bi u skoroj budućnosti ta polovica mogla prevladati čitavim njegovim bićem, odnosno da bi mogao postati cjeloviti, punokrvni gej – radosno se ubacila Nora Verde.

To ga je sigurno Dražen Ilinčić smotao… – rekao sam. – Edo mu je urednik ovog  njegovog zadnjeg polugej romana, “Posljednji korak”. Valjda  ga je uspio zašprehati da napravi taj posljednji korak koji svakog muškarca dijeli od tog da se rokne s drugim muškarcem. Jeben je igrač taj Ilinčić. On ne uletava agresivno ko Sandić i ovi mladi gejevi… On te prvo odvede na kremšnite u “Vincek”, ponudi te kratkim cigarama, uvali ti neku laganu spikicu o Bulgakovu… Pa zamalo brizne u plač dok ti objašnjava kako se osjeća usamljeno na pokvarenoj, ispremreženoj hrvatskoj književnoj sceni i kako nitko ne razumije da je on zapravo po svom dubinskom osjećanju pisac, a ne običan, šaljivi tv reporter… Pa ga moraš uzeti za ruku i tješiti… I već si na dobrom putu da napraviš taj posljednji korak koji te vodi ravno u usku, mračnu, duboku provaliju zvanu istospolna ljubav…

U tom trenuku, u “Sedmicu” je ukoračio Perišić. Na sebi je imao nekakav dugačak baloner koji mu je vijorio odozada. S ovratnika majice nehajno su mu visjele crne muha-cvike. Da je još među zubima mlio čačkalicu, fakat bi bio jebeni kulov. Pozlilo mi od te sedmičarske pozerane. Pokupio sam se van.

Hodajući prema Plitvičkoj, razmišljao sam da odem u “Van Gogh” potražiti lako povodljivu novinarku Adrijanu Pitešu. Da imam para mogao bih je pokušat napit, i naroljanu nagovorit da ode za sutrašnji broj “Jutarnjeg” u zadnji čas na desk ubaciti u Kulturu naslov “Pavle Svirac oduševio Amere”. Onda bi to u Đakovu, uz pretpostavku da tamo više itko daje sedam kuna za “Jutarnji”, možda pročitala ona Dražena Mišeta koju sam šiljio u kukuruzištu… Onakva sjebana, s već dvoje djece na vratu, ona bi se na tu vijest ovlažila kao Ilinčićeva glava pod vrućim, TV reflektorima. Tko bi rekao da će taj smotani Pavle tako uspjeti, pomislila bi i zamrzila svog smrdopazušnog muža kojem je najveća špica tjedna gledanje “Plodova zemlje” u nedjelju nakon mise u Katedrali i čiji je radijus krajnju granicu dosegnuo u Strizivojni i Vrpolju.

Dražena bi otada živjela samo za to da ja na par dana  svratim u Đakovo i da je na starom, odavno zatvorenom gradskom kupalištu divlje potorbam u presušenom bazenu, ne skidajući pri tom kaubojke koje sam zajedno s mamuzama kupio nakon književne promocije u Nevadi. Poslije te vestern krkaone, lakše bi podnijela svakodnevo, monotono nadjebavanje sa svoja dva sina i mužem koji uvijek, kad mu ona predloži da bi mogao obrijati te svoje kao pertle dugačke, od znoja vječno nauljene ispodpazušne dlake, iznova plane i urla da samo pederi izbrijavaju pazuhe. A meni će pak još dugo nakon tog trosvršnog snošaja, duboko u nosnicama ostati miris zapečene životinjske masti na kojoj Dražena svojim, na krumpir hlepnim sinovima, svakodnevno peče hrpu pomfrija s mladim lukom.

Da živi u Zagrebu, Dražena bi sigurno glasala za Bandića, pomislio sam na ulasku u Plitvičku. Bandić bi joj osigurao da se pet dana u tjednu na čitavih devet sati oslobodi onih krvopija, odnosno njezinih sinova koje bi po popularnoj cijeni od petsto kuna mjesečno, mogla sprtiti u vrtić gdje bi ti mali vampiri dobivali sve žive obroke i ne bi im više morala po sto puta peći taj govnjivi pomfrit… Imala bi tada vremena na miru u sjećanje prizivati svakih djelić vremena provedenog u torbanju sa mnom, piscem koji je oduševio Amere.

 Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More