Umjetnost u kojoj priroda diktira sve – od materijala preko prezentacije pa do roka trajanja, već je godinama prava opsesija modernog kipara i land art umjetnika koji na prekrasnim plažama Walesa suradnju s okolinom dovodi na jednu posve novu razinu, pritom fascinirajući tisuće pratitelja na svom blogu “Sculpt the World” i drugim platformama.
Ime mu je Jon Foreman, zovu ga i “Land Artist”, a u pejsažnoj umjetnosti kojom je oduševio svijet vidi puno više od lijepe slike. “Jednostavan čin stavljanja kamena na kamen u pijesku meni je poput terapije. Vjerujem da svi uživamo u šetnji plažom, ali ovo je usredotočenije. Boravim u prirodi, izgubim se u poslu i zaboravljam na stres svakodnevnog života”, ispričao je u intervjuu za My Modern Met.
Osim hipnotizirajućih mozaika, među kojima su i mandale (dijagrami spiritualne simbolike prisutni u budizmu i hinduizmu), Foreman radi spirale od suhog lišća, refleksije s drvom, statue od školjaka… Cilj mu je, kaže, postići potpunu suradnju s prirodom, a za jedno djelo potrebna su mu i do četiri sata. Osim strpljenja i lijepog vremena, za rad mu trebaju samo štap, konop i grablje. Iako radi sa svim materijalima koje pronalazi u prirodi, kamen mu je trenutno apsolutni favorit.
“Puno je načina rada s kamenom, ovisno o boji, veličini, obliku, kutu pod kojim je postavljen, smjeru u kojem je okrenut… Mogućnosti su beskonačne”, priča umjetnik i dodaje da u svom radu ne voli detaljne skice, jer predstavljaju i ograničenja.
“Ponekad imam početnu ideju onoga što želim pokušati, ali rijetko kad u potpunosti poštujem skicu. Na neki način, volim ne znati što će se stvoriti preda mnom”, otkriva Foreman, umjetnik koji smatra da je bez jasne ideje otvoreniji za eksperimentiranje, a upravo se u tome, kaže, otvara prostor za razvijanje tehnike, promišljanja i rada općenito.
“Utjehu pronalazim u nepoznatom”, kaže Foreman, i to ne samo zbog nepoštivanja skice. Osim što daje materijale za njegova djela, priroda, naime, određuje i vrijeme trajanja izložbe. Nešto ispere more, nešto odnese vjetar, a njega proces “uništavanja” veseli jednako kao i samo stvaranje: “Kako se valovi približavaju, ponekad to zna biti utrka s vremenom. Volim ostati i vidjeti kako priroda briše moje djelo, volim taj trenutak udara… Prolaznost slike čini je zapravo još posebnijom”.