Arteistov natječaj za kratku priču: Johnny je mrtav

Arteistov natječaj za kratku priču

Neposredno prije rata, jedan stari ustaša mi je dao savjet da kad odem u rat ne kradem iz napuštenih kuća jer da to nosi nesreću. Poznavao je ljude u onom ratu koji su zbog tih krađa skončali na jako bizarne načine.

Bilo je tako i u mom slučaju. Uglavnom svi kojima vrag nije dao mira, te su krali i zarađivali na tuđoj nesreći, završili bi dva metra ispod. Neki su izdahnuli odmah u ratu, a drugi, jednako nespremni, bivaju pokošeni kao civili. Ako je bilo za vjerovati riječima onog starog ustaše, Smrt nije opraštala pohlepnim strvinarima rata.

Među njima je i Johnny.

Johnny je, vjerovali ili ne, u jednoj kući na granici ukrao kanibalsku kuharicu na njemačkom jeziku. Govorio sam mu da ništa ne uzima jer će ga to koštati glave, no on je bio strašno zadrt. „Kakve su ti to praznovjerne gluposti! Šta meni tko može! Za ovu vrstu literature će, stari moj, kolekcionari masno platiti!“ – hladno mi je odgovorio.

Johnny, stariji godinu od mene i idol svih dječaka u ulici, nije bio nešto posebno atletski građen, niti pretjerano pametan, ali imao je tu određenu dozu buntovnosti koja se klincima tada sviđala. Bez problema bi se potukao sa starijim i duplo jačima frajerima od sebe koji bi nas povremeno maltretirali. Bio je i strašan centarfor našeg kvartovskog tima, obožavao je nogomet. Dok smo mi još jurcali na „ponicama“ on je već kao desetogodišnjak vozio očev Tomos. Djevojčice bi ga poskrivećki promatrale kako motorom radi razne egzibicije na igralištu, a mi ostali dječaci smo se ljubomorno durili. Svakog dana nakon nastave pomagao bi ocu par sati raditi na baušteli. Tako je zarađivao džeparac koji bi trošio uglavnom na erotske časopise i jeftine cigarete koje bi dijelio s ekipom iz ulice. Za vrijeme blagdana bi redovito krao petarde iz obližnjeg dućane te ih palio i bacao ponekad u crkvu tokom obreda, a ponekad susjedima pod prozor. Nestašan je bio naš Johnny.

Obojica smo pohađali gimnaziju u rodnom gradu pa se tako naše druženje nastavilo. Poslije srednje škole smo konobarili u jednom restoranu. Ševili sve šta se stiglo. Eksperimentirali s raznim opijatima. Partijali, ludovali, nešto malo i putovali. Uglavnom, bili smo mladi i ludi, nikako spremni na užase koji su uslijedili narednih godina.

Služili smo skupa u ratu. Nadređeni su nas stalno slali po raznim lokacijama, na različite zadatke. Vidjeli smo i doživjeli pusta sranja prvu godinu dana. Kasnije smo za stalno ostali stacionirani na Velebitu.
Ležao sam na krevetu, pušio i slušao mjuzu na svom walkmanu. Dobro se sjećam mix kazete koju sam sam sastavio. Žestoki ex-Yu rock hitovi. S glazbom u ušima bih izbrisao sadašnjost i automatski se teleportirao negdje na moru u zagrljaj prsate plavuše. Takvi trenutci su bili rezervirani samo za mene.

Johnny je bio u drugoj smjeni. Znači, kad sam ja u kolibi, on je u bunker na straži i obrnuto, no viđali smo se svakodnevno. Pravio se on frajer i na bojištu. Neću nikad zaboravit scenu kad je iz bunkera bacao ručne granate prema neprijateljima koji su bili (kao i mi na straži) udaljeni par kilometara zračne linije od nas i pjevao im Đoletove „Bagreme“. To je bila samo jedna u nizu pizdarija koje je napravio. Ponekad je bio doista težak ali i opasan, kako za sebe tako i za druge. Iz tog razloga sam se svojevoljno prebacio u drugu smjenu da bar malo sačuvam živce.

Svi su Johnnyja smatrali za redikula, a on je zapravo samo ostao onaj nestašni dječak iz ulice.

U smjeni su bili on, Živac i Muha, ali Johnny bi uvijek prvi napustio stražu jer naravno njega boli kurac za pravila. Te vjetrovite večeri na Velebitu nije došao ranije sa smjene, no nisu se pojavili ni ostali. Bilo mi je to strašno sumnjivo. Johnny baš nikad nije kasnio. Ma niti jednu jedinu večer. Uvijek pola sata prije kraja šihte bi došao u kolibu, drmnuo duplu lozu da se zgrije, pojeo konzervu graha ili sardine, te se bacio na krevet, pušio frule, pio crno vino, prdio i pričao loše viceve.

Bura je nekad tako jako puhala da ako si morao srat (a imali smo samo poljski wc deset metara od kolibe) trebao bi puzat po podu do zahoda da te ne odnese ta snaga vjetra. Dizala je bura i naše suborce stokilaše kao pero.

Zapalio sam još jednu cigaretu i ugledao onu kanibalsku kuharicu ispod Johnnyjevog kreveta. Istog trena sam se sjetio riječi onog starog ustaše. „Imam predosjećaj da se našima dogodilo nešto loše!“ – kažem ja ovoj svojoj dvojici iz smjene te se na brzinu spremimo i zaputimo u zalogaj vjetru.

Polako smo koračali, jedan do drugoga, probijajući se kroz šumu, mrak i hladne poljupce bure. Što smo bili bliže bunkeru tako su se počeli čuti sablasni jauci, svakim korakom sve jače i jače. Usrao sam se od straha, a nije ni ovoj mojoj dvojici bilo svejedno. Puškama smo nišanili ka tami. Nigdje ni žive duše.

Samo krici čovjeka i zavijanje vjetra. Kad smo stigli na odredište, Muha je ležao u lokvi krvi sa rupom na čelu. Živac, ranjen u nogu, nam govori da je sredio snajperista koji je pucao na njih. „Znači Johnny je urlao“ – promislim. Živac kaže da se Johnny pod utjecajem bunike počeo kurčit kako može zaustaviti buru te da je izašao iz bunker, raširio ruke i uzastopno ponavljao: „Zaustavi se vjetre, ja ti zapovijedam!“ Naravno, bura ga je svom snagom podigla s tla pola metra i bacila u provaliju. Kad su njih dvojica izjurili da ga spase, neprijateljski snajper je usmrtio Muhu i ranio Živca, koji je ostao u tom trenu hladne glave te zgrabio svoju pušku i „riješio“ neprijatelja. Potom je pokušavao javiti nama u kolibi i onima u glavnom stožeru da ih se dođe spasit, ali zbog olujne bure sve su veze bile prekinute.

Gledao sam u ponor Johnnyja, bespomoćnog i krvavog kako urla od boli. Ove moje pičke nisu imali muda da se spuste u provaliju i pomognu mi spasiti prijatelja nego su mi nadrkano rekli: “Živac gadno krvari! Moramo ga hitno odvest lječniku! Ti se pobrini za tog luđaka! Ionako je to tvoj frend!“ Odjebavši me, Živca su odveli nekakvim prečacem koji je zapravo bio minsko polje te su nakon prvog krivog koraka postali istranžirani i spremni za bilo koji recept iz Johnnyjeve kuharice. Iz ruksaka sam izvukao uže. Vezao ga oko stabla i svog struka te se počeo oprezno spuštati u provaliju. Vjetar me pokušavao uzeti u svoje hladne ruke no nisam se predavao. Čvrsto sam držao uže i pažljivo silazio. Johnny je bio cijeli smrskan. Prebacio sam ga preko ramena. Urlao je povračajući krv. Na jedvite jade sam s njim uspio doći do vrha. Nosio sam ga tako sve do džipa kraj kolibe te ga odvezao do glavnog stožera kod liječnika.

Povremeno bih ga posjećivao u bolnici gdje su ležali i drugi ranjenici. Znao bih ga zajebavati da su ovi što su nastradali od metka, bombe i sličnih stvari goli kurac za njega, koji se morao boriti sam protiv sila prirode. Cijela soba bi umirala od smijeha zajedno s Johnnyjem.

U tim trenutcima sam se tješio da je onaj stari ustaša pričao pizdarije. Na kraju krajeva i ona kanibalska kuharica je nestala negdje na Velebitu.

Postojala je priča da je stanoviti Zoka iz ove nove postave koji su zamjenili moju staru ekipu, uzeo kuharicu, koja je čitavo vrijeme bila ispod Johnnyjevog kreveta u kolibi, te da ju je nakon rata dobro unovčio i preselio se negdje na Tajlandu gdje je otvorio luksuzni hotel. Jedne večeri, Zoka je postavio šator pored mora jer je pokušavo poševiti svoju recepcionerku, pa je zbog romantičnog ugođaja, unutra zapalio oko stotinjak različitih svijeća. Jedan se pijani kapetan sa svojim turističkim brodom te noći vraćao u luku. Ugledavši na osami svjetlo iz šatora, onako pripit je zaključio da bi to moglo biti pristanište. Idiot se punim gasom zaletio u šator koji je istog trena planuo i Zoku pretvorio u pepeo.
Nesreća izazvana praznovjernim prokletstvom ili ne, neznam. Neznam ni da li je priča istinita. Ionako je bilo svakakvih priča poslije rata, a najviše onih lovačkih.

Tokom Johnnyjevog boravka u bolnici, liječnik mu je našao bubrežni kamenac te mu je nakon oporavka preporučio da ponekad popije koje toplo pivo i da će tako spriječiti daljnje probleme sa kamencem.

Johnny je još dugo nakon rata pamtio doktorove riječi. Tako je jedne kišne večeri u kafiću popio desetak piva i vraćajući se kući motorom sletio sa ceste.

Ivan Domančić

 

*Ova priča objavljena je zahvaljujući velikodušnoj podršci Arteistovih čitatelja Deana RibićaTonćija Tomića Marije Vlaho. Njihove donacije omogućile su nam da, unatoč nepovoljnim prilikama, obnovimo Arteistov natječaj za kratku priču. Priče čitaj subotom, ovdje se informiraj o propozicijama natječaja, a ako želiš podržati kulturu s kičmom u vremenu kad većina savija leđa, možeš to učiniti uplatom donacije po svome izboru. Pomaže i lemozina!

Udruga za kulturu i nove medije Arteist
Skokov prilaz 8, Zagreb
IBAN: HR1023400091110590879
Uz naznaku “Podržavam Arteist”

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...