U potrazi za Traneom: Glazbena početnica bez detaljizirane posvećenosti i kreativnog zanosa

Najveća je vrijednost dokumentarnog filma, ”U potrazi za Traneom: Film o Johnu Coltraneu” redatelja i scenarista Johna Scheinfelda prikazanog sinoć u Glazbenome globusu 14. ZagrebDoxa, pripovjedačka ekonomičnost kojom izlaže životni put jedne od najvećih figura u povijesti jazza. Ta koherentnost ujedno je i najveća boljka filma jer, kako je komentirao Richard Brody u New Yorkeru, ”konvencionalno tretira sjajnog i nekonvencionalnog glazbenika”.

Gledajući jasnu narativnu strukturu ispresijecanu brojnim intervjuima s jazz glazbenicima i slavnim obožavateljima, teško se barem donekle ne složiti s Brodyjevom tvrdnjom. ”U potrazi za Traneom” konvencionalan je dokumentarni film. Iako jasnim pristupom Scheinfeld ne stvara poetsko i hipnotičko remek-djelo kakav je, primjerice recentni dokumentarac Raoula Pecka o piscu, pjesniku i aktivistu Jamesu Baldwinu ”Ja nisam tvoj crnac”, ipak daje solidan pregled Coltraneova života.

Redatelj ne inzistira na teorijskoj revolucionarnosti Coltraneova rada, odnosno njegovom kratkom putu od svega petnaestak godina koji ga je vodio od bebopa preko modalnog jazza do pionirske uloge u free jazzu, mudro to ostavljajući teoretičarima i entuzijastima. Umjesto toga, Scheinfeld se usredotočuje na emotivnu, duhovnu i društvenu dimenziju Coltraneove glazbe. Koristeći razgovore s njegovim suvremenicima i suradnicima poput McCoya Tynera, Jimmyja Heatha ili Sonnyja Rollinsa te poznatim fanovima poput filozofa Cornela Westa, bivšega američkog predsjednika Billa Clintona ili bubnjara The Doorsa Johna Densmorea kao svojevrsnu rekapitulaciju obrađenih tema, Scheinfeld usput potvrđuje utjecaj glazbe Johna Coltranea na ljude i pojave daleko izvan sfere jazza.

U konciznih sat i pol trajanja film uspijeva uvjerljivo obraditi ključne točke Coltraneova života i stvaralaštva. Jednostavnim potezom već se na početku razbija mnogima omiljen mit o drogama kao najboljem kreativnom pomagalu. Naglašava se tu dobro poznata činjenice da se Coltrane riješio ovisnosti o heroinu koja ga je sputavala u sviranju i zbog koje je izbačen iz benda Milesa Davisa već 1957., nekoliko godina prije kreativnog i karijernog vrhunca. Coltraneova spiritualnost je pak spretno povezana s njegovim glazbenim djelovanjem. Religijski je univerzalizam posebno došao do izražaja u završnoj fazi karijere kad je 1965. snimio opus magnum ”A Love Supreme”. No umjesto glazbenog i duhovnog proučavanja različitih svjetskih praksi i tradicija, a to je očito svakome tko se upusti u preslušavanje njegova bogata i uvijek iznova fascinantna rada, tu je istaknut Coltraneov duboki humanizam.

Posebno se to odnosi na dva trenutka u filmu, utjelovljena u dvjema pjesmama. ”Alabama” se nalazi na albumu ”Live at Birdland” iz 1963. i predstavlja rijedak primjer izravna Coltraneova političkog i društvenog angažmana. Skladba je napisana kao komentar na bombaški napad Ku Klux Klana na baptističku crkvu u gradu Birminghamu u Alabami 1963. gdje su poginule četiri afroameričke djevojčice. Potresna je to elegija čija je melodija, prema svjedočanstvu tadašnjeg Coltraneova klavirista McCoya Tynera, inspirirana uzorcima govora dr. Martina Luthera Kinga održanog na sprovodu djevojčica. Coltraneova izvedba istodobno je suzdržana i sporogoreće razorna, dok basist Jimmy Garrison i bubnjar Elvin Jones pružaju gipku, ali podjednako suzdržanu ritmičku kičmu. Coltrane tu ne svira saksofon, on nariče. Suzdržavajući se od soliranja bluesom natopljene teme, tiho pripovijeda o boli dubljoj od jednog događaja, trenutka, boli koja i u 2018. jednako snažno odzvanja kao i prije više od pola stoljeća.

Druga pjesma je ”Peace on Earth”, također najpoznatija po izvedbi uživo. Snimljena tijekom jedine Coltraneove japanske turneje, lirskim se ugođajem izdvaja iz posljednjeg dijela njegova stvaralaštva. Posebno se to odnosi na nastupe na kojima je Coltrane, osnažen prisutnošću supruge i klaviristice Alice Coltrane, saksofonista Pharoaha Sandersa i bubnjara Rashieda Alija, sve više iskakao u ono što je nazivao ”novom stvari”, odnosno free jazz. Iako isprekidana trenutcima frenetičnog slobodnog muziciranja, ”Peace on Earth” nudi prije svega glazbenu ispriku za Hiroshimu i Nagasaki.

Naime, kako bi izbjegao novačenje u vojsku, Coltrane se prijavio u mornaricu 6. kolovoza 1945., upravo na dan bacanja prve atomske bombe na Japan i stoga je tu turneju iskoristio kao iskaz osobnog žaljenja. ”Chasing Trane” izvrsno hvata takve osobne, a opet potpuno univerzalne trenutke, predstavljajući čovjeka čija je ljudskost nezaustavljivo curila u njegovu glazbu. Čovjeka čija je kozmička nepreglednost unikatna i danas, više od pedeset godina od njegove smrti, kao i čovjeka za čiji glazbeni dar nije pretjerano reći da je blagoslov, premda je jednako plod napornog rada i osebujne autorske vizije.

”U potrazi za Traneom: Film o Johnu Coltraneu” zato ne predstavlja sveobuhvatni pregled lika i djela jednog od najvažnijih i utjecajnih glazbenika dvadesetog stoljeća – za to bi ionako trebala višesatna, detaljizirana posvećenost jednog Kena Burnsa. Film ni po čemu ne parira kreativnom zanosu protagonista, no predstavlja lijep uvod za sve one koje zanima život i rad legendarnog Tranea, a ne znaju odakle bi krenuli u potragu za njim.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More