Whistle Down the Wind: Zamišljeno zrnce nade u trenutačnoj političkoj klimi

It’s so idealized, with all the magnificent musicians.

Što razlikuje interpretatora od kantautora? Naizgled je odgovor jednostavan – interpretator izvodi tuđe pjesme, a kantautor vlastite. No stvarnost često ne staje na tako jednostavnoj definiciji pa se tako pojave glazbenici poput Joan Baez ili Johnnyja Casha koje teško možemo smatrati tek pukim interpretatorima tuđih pjesama, iako su poznatiji po izvedbama tuđeg, negoli vlastitog materijala. Baš kao i Cash na svojoj čuvenoj seriji albuma za American Recordings, Baez već dva desetljeća nije snimila originalnu pjesmu, ali zato vrlo spretno internalizira tuđe i potom ih izbacuje kao nešto prepoznatljivo svoje. ”Whistle Down the Wind” navodno je posljednji album sedamdeset sedmogodišnje kantautorice i pjevačice, a dolazi nakon desetogodišnje pauze i albuma ”Day After Tomorrow”.

Baez još jednom pažljivo bira materijal autora odmaknutih od nje generaciju ili dvije, vođena specifičnim senzibilitetom zbog kojeg bi se svaku od tih pjesama moglo zateći na nekom od njezinih albuma iz šezdesetih. Između dvaju albuma još je nekoliko sličnosti. Oba su nazvana po pjesmama Toma Waitsa i snimljena u produkciji istaknutih figura amerikane – ”Day After Tomorrow” u produkciji Stevea Earla, odnosno Joea Henryja u slučaju ”Whistle Down the Wind”. Suradnja s tradicionalistima srednje generacije za Baez označuje odmak od pokušaja modernizacije kakvi su joj obilježili albume iz osamdesetih i devedesetih, a koji su paradoksalno, zahvaljujući produkcijskim odabirima, čvršće povezani s razdobljem svojeg nastanka, nego univerzalistički folk albumi s početka njezine karijere. Ta organska priroda glazbe prenosi se i na pjesme.

Ostaje vjerna sebi birajući mahom teme koje se mogu protumačiti kroz prizmu društvene angažiranosti, ali pritom pazi da poruka nije usko povezana s jednim specifičnim događajem kojemu često istekne rok trajanja nakon što prođe pripadajući mu medijski ciklus. Čak i kad je pjesma o konkretnom događaju poput ”The President Sang Amazing Grace” (pjesma Zoe Mulford tematizira pogreb žrtava pokolja u afroameričkoj crkvi u Charlestonu u Južnoj Karolini 2015. na kojem je Barack Obama otpjevao tu himnu), Baez uspijeva uzvišenom izvedbom priču odvesti dalje od političke poruke, hvatajući pritom neko zamišljeno zrnce nade izgubljeno u trenutačnoj političkoj klimi.

Kao cjelina ”Whistle Down the Wind” svojim spokojnim, pomirljivim tonom predstavlja idealnu odjavnu izjavu jedne karijere. Naslovna je pjesma u kontekstu sjajnog Waitsova albuma ”Bone Machine” imala ulogu predaha u rasplinutom crnilu, a ovdje predstavlja središnji motiv cijelog albuma – strpljivo čekanje drugog, boljeg i zamišljenog svijeta. Sličnog je tona i ”Another World” benda Antony and the Johnsons. Dihotomije ipak ima jer album završava nešto mračnije s dvije sjajne skladbe manje poznatih folk autora, ”The Great Correction” Elize Gilkyson i ”I Wish the Wars Were All Over” Tima Eriksena, jasnim naznakama da smo unatoč sanjanju boljeg svijeta još čvrsto ukorijenjeni u ovaj postojeći.

Poruka i glas Joan Baez na tom je albumu postojan. Nije to više kristalno čist sopran koji para zvučnike, ali vrijeme je svejedno bilo blago prema njemu, oblikujući ga kao lagano promukli, ali izrazito ekspresivni instrument koji tuđe riječi boji osobnim uvjerenjem. Možda se u tome krije tajna uvjerljive interpretacije. Možda nije toliko važno čije su riječi, nego tko ih i kako osjeća. Baez je ušla u završnu fazu karijere i života te je vidljivo kako posljednjih nekoliko albuma kroji isključivo prema onome što osjeća. Slažući komadiće tuđih pjesmarica u slagalicu ispisuje izjavu koja je posve u suglasju s njezinom ostavštinom.

Prosvjed je prva asocijacija koju ćemo imati na Joan Baez pogledamo li unatrag. Cinik bi se mogao upitati što uopće znači biti protestni pjevač, ponajprije ako mu sedamdeset posto repertoara čine obrade. Naposljetku, pjesme ionako ne mijenjaju svijet, a generacija baby boomera kojoj Baez pripada vrlo je lako slogane i prosvjede zamijenila dionicama i radom za korporacije. Ni Pete Seeger, ni Woody Guthrie, ni Bob Dylan, čije je riječi Baez svojedobno tako lijepo približila ušima šire publike, nisu u konkretnom smislu promijenili mnogo u društvu.

No, glazba je ideja, nositelj poruke, a ne lopata, čip ili puška. U tom smislu spomenuti su glazbenici, svojim i tuđim riječima, itekako poslali poruku. Kad kritiziramo prosvjednu glazbu kao nedovoljnu, ne u estetskom smislu, nego u smislu akcije, nikad ne razmišljamo o primatelju poruke, konzumentu – jer ako on nema obavezu činjenja, nema razloga da je ima i izvođač. Umjetnici su, kao i mi ostali, ljudi ograničenog spektra djelovanja i utjecaja na praktičan dio života, ali njihove poruke vrlo lako, puno lakše nego one političara, pravnika ili liječnika, prodiru u naše živote. Čak i onda kad nam se čini da nemaju nikakav utjecaj na nas, ipak posade neko sjeme. U slučaju Joan Baez to je sjeme suvremena inačica folk glazbe koja podjednako glasno i intimno govori o izvođačici i njezinoj publici.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...