Coco Mosquito: Glazba općenito više ne izaziva toliku pozornost, a šoubiznis dijelimo s kuharima i političarima

Još od devedesetih, Jinxi na ovim prostorima predstavljaju sinonim za inteligentnu i kvalitetnu pop-glazbu. Status su potvrdili i aktualnim albumom “Pogrebi i pomiriši”, čije će pjesme s najvećim uspješnicama svoje karijere, 4. svibnja izvesti u zagrebačkom Domu sportova. O nadolazećem koncertu, ali i o prošlosti, spotovima, načinu na koji piše glazbu i stihove te brojnim drugim temama razgovarali smo s Gordanom Muratovićem, odnosno Cocom Mosquitom, gitaristom i skladateljem Jinxa.

Uvijek sam imao dojam da Jinxi pomalo izbjegavaju velike dvorane i preferiraju klupske prostore poput Tvornice. Zašto ste se ovoga puta odlučili za Dom sportova?

Dojam ti je dobar. Imamo iskustva s velikim koncertima; ovo nije naš prvi Dom sportova, svirali smo tamo i samostalno, a i na Pozitivcima ili, nazovimo ih tako, “grupnjacima” u devedesetima, gdje smo u pravilu dobro prolazili. To nije toliko pitanje dvorana, nego stresa – i Jinxi i ja osobno preferiramo situacije s manje stresa (smijeh). Lako za pripreme u muzičkom dijelu, takav koncert za početak traži režisera kojeg sada imamo, a prošli put nismo. Postoje momenti koji nadilaze organizaciju normalnog, klupskog nastupa i dobro je imati nekog tko će povezati “light”, video, postaviti scenu… Bolje nego da sami to izmišljamo. To je i izazov jer na takvim koncertima možeš napraviti stvari koje inače ne bi mogao. Prije svega, bit će ogromna količina ljudi, i u publici i na stageu. Imat ćemo gostiju, dodatnih glazbenika i da to ne traži ovaj album, vjerojatno to ne bi ni radili. Činilo nam se da “Pogrebi i pomiriši”, kao i neke starije pjesme, traži da ga se proba izvesti u tim nekim, ajmo reć’, optimalnim aranžmanima. Jinxi su malo kompleksniji bend, iako sve to zvuči pitko, zabavno i plesno, ali se tu događa pun kufer toga, puno se muzike događa u svakoj pjesmi. To je ovaj put pobijedilo našu “zonu komfora”.

Koliko će se set-lista razlikovati u odnosu na recimo tako, obične koncerte? Hoćete li svirati neke pjesme koje inače ne izvodite, primjerice nešto s prvijenca “Sextasy”?

Kada su u pitanju veliki nastupi, zadnjih nekoliko puta smo svirali stvari sa “Sextasyja”, u Domu sportova i na koncertu povodom dvadeset godina benda na garaži na Tuškancu. Mislim da ovoga puta nećemo, nekako se ne uklapaju u čitavu koncepciju jer smo htjeli nešto drugo izvući van. A i taj album je više za klupske izvedbe, ako budemo radili nešto poput programa “Sviraj stare” u Vintageu, repertoar će biti “Sextasy” i “Second Hand”, kao i ono što je bilo u međufazi. Ima čak i toga, pjesama koje nisu izašle ni na jednom albumu. Ovaj put idemo na veći format pa bi “Sextasy” na neki način predstavljao smanjenje tog formata.

“Pogrebi i pomiriši” kritika je proglasila vašim najboljim ili jednim od najboljih izdanja. U većini recenzija posebna pozornost posvećena je tvojim tekstovima, kako si sazrio, u nekima su te čak proglašavali glasnogovornikom generacije. Koliko si se promijenio kao tekstopisac, što te inspirira danas, a što te inspiriralo prije 20 godina?

Što sam stariji, tekstovima posvećujem puno više vremena i truda. Činjenica je da su Jinxi u devedesetima objavljivali albume svakih godinu dana, što je, posebno za današnje doba, stvarno hektički tempo u kojem po putu moraš napraviti i puno dreka (smijeh). Iako neki fenomenalno banalni tekstovi, zovem ih tako jer stvarno nemam što drugo reći za stihove poput “Bye, Bye, Baby, Bye”, i danas funkcioniraju. Mlad si pa imaš sreće. Primjerice, “Pompeji”, od samog početka rada na albumu, znači od prve probe, pa do objavljivanja je prošlo točno pet mjeseci, danas mi je to potpuno nezamislivo. U popu se može dogoditi i da filozofiraš više nego što žanru paše, no Jinxi su već s “Na zapadu” promijenili smjer. Često sam to spominjao – melodije “kenjam”, ali oko tekstova se moram malo zamisliti i razbijati glavu. Jednom prilikom sam dao Yayi da proba napisati tekst i nakon deset dana je došla i rekla: mene od toga samo boli glava! E pa sada znaš zašto mene non-stop boli glava (smijeh). Neki ljudi koji se bave muzikom su rođeni pjesnici tipa Bare ili Saša Antić, a neki su više kompozitori. Više ih zanima muzika i lakše im ide. Tako je i sa mnom, za pisanje tekstova u svakom slučaju moram uložiti veći intelektualni napor. “Song” mogu napraviti svaki dan, dok neke tekstove pišem po tri-četiri mjeseca pa opet na kraju ne budem sto posto zadovoljan. Ali zadnja tri albuma me u tekstualnom smislu manje sram nego prva četiri (smijeh).

Kada ste kretali, pjevali ste na engleskom, a to je devedesetih predstavljalo komercijalno samoubojstvo. Je li to i kod vas bio slučaj, jeste li “iz nužde” prešli na hrvatski?

Ne, kod mene se dogodio lom koji stvarno nije imao veze s bilo kakvim oportunizmom. Negdje ’95 ili ’96, nakon izlaska “Sextasyja”, bio sam u vojsci i počele su mi dolaziti pjesme na hrvatskom. Dosta vremena sam proveo na straži, a to je neprirodna i prilično dosadna situacija. Nisi u nekom vojnom modu jer nema baš opasnosti, najgore što ti se može desiti je inspekcija (smijeh). Imao sam vremena razmišljati o pjesmama i padale su mi ideje na hrvatskom, mislim da je “Sve se jednom mora vratiti” bila prva od njih. Shvatio sam da je to čak i bolje nego kada se pjevalo na engleskom jednostavno zato što bolje baratam svojim jezikom. Koliko god mjuza bila simpatična, kada poslušam tekstove sa “Sextasyja” očito je da su to ipak samo floskule, stvari koje sam negdje čuo. Ovo je više art mada to pretenciozno zvuči, u svakom slučaju je bolje. Prije toga, kao šefu i autoru benda dugo mi se činilo da se takva muzika niti ne može raditi na našem jeziku. To mnogima predstavlja opravdanje, a tako je bilo i s Jinxima. Može se i mislim da je veći “catch” kako to pjevati, nego tekst sam po sebi. Imao sam sreće raditi s Yayom koja je posebna i znala je “počudniti” cijelu priču na način na koji je potrebno. Navest ću ti jedan banalan i jako mainstream primjer iz osamdesetih – Divlje Jagode i pokušaji da se heavy metal kao tada izuzetno popularan žanr prevede na hrvatski ili bosanski, a to nikako ne ide. Znači, stvar je u tome kako nešto otpjevati tehnički i stilski, s čime bendovi često imaju problema.

Nedavno ste objavili novi singl “Ako si rođen u pogrešno vrijeme” koji prati vaš prvi “lyric video”. Ima li danas još uopće potrebe za snimanjem spotova?

Za ovaj smo album uložili jako puno novaca u spotove, sva tri su bila iznad hrvatskog prosjeka po pitanju budžeta i rekli smo “nema više”, barem što se ovog materijala tiče. To ne znači da nismo zadovoljni s ovim što je napravljeno jer ovo što su Penrose Visuals napravili nadilazi narudžbu “lyric videa”. Jinxi su ipak nekakav retro bend i dokumentarni kolaži koji prate video su vrlo efektni, boje su pogođene… čini mi se da sve to ima smisla.

I kao producent i kao autor radio si s nebrojenim izvođačima, postoji li još netko s kim bi želio surađivati, a nisi imao priliku? Evo na primjer Marko Brecelj, znam da si veliki fan njegovog “Cocktaila”.

To je nemoguće, Brecelj je bio jako ljut i na Bojana Adamiča (aranžer albuma, op.a.) bez obzira ne to što o “Cocktailu” danas svi manje-više imaju dobro mišljenje. Barem svi koji znamo, mnogi ljudi ni ne znaju za tu ploču. Ali oni koji su čuli znaju o kako impozantnom albumu je riječ, po meni sigurno jednom od 10 najboljih u ex-yu. No Brecelj je i s tim bio nezadovoljan, kao što bi bio nezadovoljan s kim god da radio. Tako da ja ne bih (smijeh).

Imao sam privilegiju raditi s ljudima koji su nekoć bili moji idoli, ljudima poput Gopca i Psihomodo Popa ili Srđana Sachera koji nam je gostovao na prošlom albumu. Radili smo i na njegovom materijalu, žao mi je što ga nismo dovršili.

To je onaj koji najavljuje još od devedesetih?

Tako je. A i poslije našeg je doživio još nekoliko pokušaja. Ali čak i sam rad na tom albumu je nešto što me ispunjava. Volim ići na stage, poslati energiju i dobivati je natrag, no mislim da je moj osnovni rad onaj u studiju, na probama… gdje se muzika proizvodi. To je ono u čemu uživam i zašto se uopće bavim glazbom.

Mislim da bih bio u stanju raditi s Električnim orgazmom. Gledam i tako način, malo kritički, što mi se čini da bih mogao i znao napraviti. Mogao bih i s Jimmyjem Stanićem ako postoji šansa. Ili s Dinom Šaranom, s njim sam već i surađivao kao producent Natali Dizdar za koju je napisao dosta pjesama i uvijek nam je bilo zanimljivo raditi. Kao i s Arsenom s kojim smo, nažalost, stigli napraviti samo jednu pjesmu. Bila je to velika čast, a i jedno super iskustvo.

Prije nekoliko godina napisao si svoj prvi mjuzikl, dosta skladaš za kazalište i film, koje su glavne razlike u načinu na koji radiš namjensku glazbu i onu za Jinxe? Postoje li neke teme iz predstava koje su kasnije postale pjesme Jinxa?

U pravilu, skladati za kazališne predstave, ako nije u pitanju mjuzikl, je nešto potpuno drukčije od rada s bendom. Pisati mjuzikl, to je kao da radiš album, s tim da mi je bilo lakše jer nisam morao brinuti o tekstovima, imao sam sjajnog libretistu. Apsolutno smo se skužili iako je stariji od mene i ono što je napravio za taj mjuzikl je zaista fenomenalno. Sve u svemu, bilo mi je to jedno od dražih iskustava u životu.

A kod “primijenjene” muzike, ove za obične predstave, postoji problem što, koliko god se dugo pripremalo i pričalo o tome, tek 10-15 dana prije premijere vidiš koliko si točan ili pogrešan. Tada kreće mijenjanje, izbacivanje i prilagođavanje, ali čak i kada sve bude gotovo, ostaje na razini dema. Primjerice, sutra je premijera, a ti bi htio da se ta muzika napravi kako spada, sad kad smo konačno definirali što nam treba. Za to baš nikad nema vremena pa sve ostane na nekakvim, ajmo tako reć’, studijama, kao kada slikar radi sliku, prije toga napravi studije. Tu i tamo se desi tema, riff ili melodija koju mi kasnije bude žao odbaciti, a i kazalište me tjera gdje sam ne bih išao, gdje mi kao skladatelju ne bi palo na pamet otići. “Šmiramo” je jedna od tih pjesama, nastala iz nečega izvorno rađenog za kazališnu predstavu, nečega u što se vjerojatno s Jinxima inače ne bih upuštao. Ima još toga, iz ovog mjuzikla koji sam radio prije tri-četiri godine sam povukao nekoliko tema, razradio ih, promijenio tekst i napravio stvari za bend.

U intervjuima često spominješ kako imaš dosta pjesama koje nisu za Jinxe, o kakvoj glazbi je riječ i planiraš li nešto s tim?

Imam svašta. Na primjer, cijelu seriju pjesama koje zvuče kantautorski, malo “smrde” na Neila Younga. Naravno, u svemu tome ima i iskustva 21. stoljeća. Tekstove još nisam završio, a refreni koji su mi padali na pamet su na engleskom. Neke druge teme pak vuku na new wave/electro pop ili zvuče kao crossover između toga i nečeg beckovskog. Imam i instrumentala, svašta napraviš radeći soundtrackove, super komada muzike koji nikad nisu upotrijebljeni. Ono što ti sa sigurnošću mogu reći jest da je sve to puno manje komercijalno od Jinxa. Trenutačno radim na nečemu što zasad neću ni najavljivati kako spada, ali spadalo bi u kategoriju “contemporary” ozbiljne glazbe. Dobio sam jednu narudžbu, no neću spominjati ni što ni za koga (smijeh).

Posljednjih godina dosta je važnih albuma iz devedesetih dobilo vinilno reizdanje. Imate li i vi u planu objaviti nešto iz tog vremena na ploči?

Vjerujem da bi se to i prodavalo, tako da bi bilo pametno. Problem s tim albumima što su snimani digitalno, a master za vinil se mora raditi iz miksa. Tada su se koristile DAT kasete koje negdje čak i postoje, ali sigurno nema bilješki koji miks ide. Sve u svemu, to bi zahtijevalo ozbiljnu istragu da se uopće ustanovi koji su to miksevi, pri čemu sam siguran da imam “Pompeje” i “Avanturu”, a “Second Hand” je miksao Denyken. Treba posla oko toga, puno je tako reizdanih ploča ispalo prava katastrofa u smislu “sounda”.

Što spremate nakon Doma sportova? Zaokružujete li ovim koncertom priču oko “Pogrebi i pomiriši” i krećete raditi na novom materijalu?

Zasad nemamo planova. Zašli smo u pomalo veteranske godine i nemamo nekih velikih ambicija u smislu da nešto moramo učiniti sutra ili prekosutra. Mislim da se naš bend kreće u gabaritima svoje hipotetske komercijalnosti. Rast je vjerojatno nemoguć, naši motivi danas mogu biti da probamo raditi to što radimo što duže dobro, da smo uvježbani, sviramo i da ponekad, na koncertima poput ovog, imamo priliku napraviti nešto drukčije. S nama se više nema što desiti, čak su se i najveći hitovi ovog benda vjerojatno već dogodili. Polagano ulazimo u tu “historijsku” fazu (smijeh) – nije bitno što radimo, ljudi dolaze na koncerte. Tako je sa svim bendovima te generacije, naša izdanja više ne izazivaju toliku pozornost. Nažalost, nema baš ni među mlađima onih čija izdanja izazivaju pozornost, kao ni muzika općenito. Šoubiznis danas dijelimo s kuharima, političarima, pa čak i s mačkama.

Vedran Harča

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...