prvo slovo kulture

Nabrijavanje na Jimmyja Stanića u Močvari

Nabrijao sam se kad sam vidio na internetu da Stjepan Jimmy Stanić ima uskoro koncert u Močvari. Znači on je još živ, pokretan, može i pjevati. Tom najavom sijevnula mi je u svijesti atmosfera ranih osamdesetih, čak sam prustovski u nosu i osjetio mirise proljeća iz tih ranih osamdesetih, ugledao neko osvijetljenje sunca iz tog razdoblja jer sunce u svakom povijesnom razdoblju drugačije sija. Danas nam ono sija kao istrošena Vartina žarulja u sobi nekog usamljenog alkosa, takav se meni odsjaj ovog današnjeg sunca čini naspram odsjaja onog iz osamdesetih.

Da pojačam taj dojam odmah sam posegnuo za kazetama Jimmya Stanića koje su mi zajedno s Marantzovom linijom ostale ostale od starog. Krenuo sam stavit kazetu u kazetofon, ali onda sam se sjetio da samo on ne radi na toj prastaroj, ali još uvijek moćnoj muzičkoj liniji. Radi čak i ono gore za puštanje ploča, ali kazetofon ko za kurac ne radi.

A, ništa, legao sam s ta dva omota od kazeta na krevet. Jedna kazeta je Stjepan Jimmy Stanić uz braću Justin i nazvana je  Vječne melodije 1, druga je Vječne melodije 3, također snimljena uz braću Justin. Oborilo me to braća Justin, jer je staroj od mog starog bilo ime Justina. Sjetio sam se nedjeljnih ručkova koje je starom dolazila kuhat ta baka Justina, pa bi se stari i ja onda nakon tih ručkova olešili, stari bio stavljao te Stanićeve kazete, pa bi uz žesticu i pivo pjevali uz Jimmya, baki bi stari povremeno isto nasuo malo žestice u čašicu od senfa da se i ona malo razgali uz te vječne melodije koje su i njoj bile dobro poznate.

Tako je Jimmy tih nedjelja spajao nas tri generacije, bakutanera, starog i mene i svi smo podjednako bili nabrijani na to. Nedjelje su inače uvijek jebeno dosadne, čamotne u normalnim obiteljima, a meni su te nedjelje kad bi se naroljali uz Stanića ostale u lijepom sjećanju.

Gledam naslove pjesama na omotu i pošto mi ne radi taj usrani kazetofon pokušavam si svaku od tih pjesama po sjećanju odvrtiti u glavi… Ah, da, evo ona Kauboj Jimmy, na tu sam se ložio ko klinac, kauboj Jimmy jipi, jipi je… Taj kauboj i njegova kobila Suzi. Nezaboravno. Ima u toj pjesmi nešto od karikaturalne vestern atmosfere Taličnog Toma. A onda je tu razvaljujući Dimnjačar, pjesma koja nas je posredno, na blag način, uvodila u svijet spolnosti. Ženskoj se pokvarila pećka i zove dimnjačara da joj je popravi. I dmnjačar dolazi i svojski gura četku u njezinu pokvarenu pećku. Odlično ta pjesma oslikava osamdesete. Žene, domaćice u to vrijeme pristajale su još doma truliti uz peć, odnosno uz štednjak, kuhat, prat, nekako kako znaju odgajat djecu, dok su muški još mogli ići nakon posla slobodno po birtijama cugat, barit konobarice i sve ostale ženske. A žene su doma venule, jedini muškarci s kojima su one dolazile u doticaj bili su poštari, dimnjačari, inkasatori. One su jedino o njima mogle seksualno maštarit: zavodljivi poštar, mišićavi vodoinstalater.

Evo, onda je tu pjesma Noći kraj Save. Tu pjesmu često smo slušali frendovi i ja kad sam tek doselio u ovaj stan s tom Marantzovom linijom i kazetama od starog. Te Noći kraj Save budile su u nama čeznju za onim vremenom o kojem smo gledali u filmu Tko pjeva zlo ne misli. Dakle, nas ekipu rođenu sedamdesetih ta stvar spajala je s generacijama prije nas, kroz nju smo se na neki način na duhovnoj ravni spajali s našim precima. Evo i stvar Pokloni svoj mi foto. Joj da, tu smo stvar na kazetofonu na baterije jedno vrijeme stalno puštali na rođendanima na Bundeku krajem devedestih, otkidali smo na tu stvar kao i na onu Ja se konja bojim. Baš prikladno, to što će Jimmy na samom kraju svoje karijere pjevat u alternativnoj, mladenačkoj Močvari. To sve govori o Jimmiju, na njega su se palili i rokeri, pankeri, metalci. Pitam se kako je on to postigao, što je to u Jimmyju tako duboko subverzivno što je palilo i nas mlade, sistemom ojađene buntovnike…

Sjećam se da me stari zapravo jednom i upoznao sa Stanićem. Bilo je to sredinom osamdesetih u onom socka bircu u Lisinskom u koji su mogli samo glazbenici i osoblje Lisinskog. Spremali su valjda neki koncert s Jimmyjem i Jimmy je stajao za šankom u tom socka bircu dolje. Ja sam se sa starim nakon probe spustio dolje. Izbezumio sam se kad sam vidio Jimmya za šankom, noge su mi se odsjekle, evo ga, kauboj Jimmy stoji preda mnom uživo za šankom kao u nekom vestern salunu i pije viski ili šta već. Stari me povukao da me upozna s njim. Mi klinci tada smo sa svojim očevima poslušno sjedili za šankom, oni bi se natankavali konjacima, gemištima, a nama su konobarice nalijevale malinovac u iste onakve čaše iz kakvih su naši očevi cugali gemište. Tako smo ostali i za tim šankom u Lisinskom za kojim je bio i Jimmy. Stari, potkuren konjacima, rekao mi je da pred Jimmyjem izrecitiram pjesmicu koju sam morao naučiti za recitiranje pred primanje u pionire. Nevoljko sam, nakon njihovog navaljivanja, pristao. Krenuo sam:

– Kad povežem crvenu maramu, bit ću ponosan bez kraja…

– Bez kurca i jaja – dobacio mi je jedan violončelist s leptir mašnom s ruba šanka.

Svi su prasnuli u smijeh, još mi u ušima odjekuje Jimmyev grleni smijeh, o, da, voljela je ta ekipa tada te skaredne fore, pošalice… Meni je u prvi mah bilo neugodno, ali onda sam se osjetio i donekle oslobođeno. Ali nakon smijeha ozbiljnim glasom govorili su mi da slučajno to fakat ne odrecitiram pri primanju u pionire. Bile su to te njihove šank diverzije protiv sistema, uključivali su u te diverzije i nas male pionire, kao neke dimne bombe koje kad baciš ne puknu nego samo puste dim.

A onda je tu na na kraju drugog dijela kazete Vječne melodije 3 pjesma Sve ima kraj. Ubitačno bolno otpjevana pjesma o konačnosti svega. Uh, kako bi sad rado nju poslušao da imam kazetofon. Sve ima kraj, da, vrlo jednostavno i ubitačno točno sročeno. Sve ima kraj. Ostajem samo ja i ova prašnjava, neispravnim kazetofonom osakaćena Marantzova linija iz osamdesetih. Nekad je ta linija bila glavni frajer, a sad osakaćeni, ruinirani, ostarjeli klošar. Više na njoj čak ne mogu čuti ni Jimmyjev pjev. Tim više otići ću u Močvaru poslušat uživo tog posljednjeg Mohikanca zagrebačkih šlagera popijevki koje iritiraju grube Dalmoše. U pljoski od starog ponijet ću si na taj koncert vinjak kakav se pio osamdesetih.

Tamo očekujem čudo. Možda da se pomoću tog vinjaka i šamanskog Stanićevog pjeva prebacim u paralelni svijet ranih osamdesetih koji u nekom paralelnom svemiru još uvijek i zauvijek traje. I u njemu zauvijek i ostanem.

Željko Špoljar

*Jimmy Stanić je svojim djelovanjem obilježio više od pola stoljeća domaće glazbene scene, a u trenucima najveće slave žario je i palio i inozemnim tržištima. U Močvari nastupa u srijedu 11. siječnja 2017., od 20 sati. Ulaznica stoji 20 kuna, a broj mjesta je ograničen. Događaj moderira Mario Kovač.

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...