Jesu li prostori sve što je ostalo od čovjeka

Igor Taritaš mladi je umjetnik, slikar. Ove godine diplomirao je na nastavničkom odsjeku pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Od izložbi valja istaknuti: Erste fragmenti 7, u Zagrebu i Rijeci, te izložbu u galeriji Kranjčar s platformom P-3. Od nadolazećih izložbi valja najaviti onu u galeriji SC, koja će se održati početkom 2014. godine. Povod razgovora je izložena serija radova koji tematiziraju dehumanizirane prostore u Hebrangovoj 5, u Zagrebu.

Vaše slike su hiperrealistične. Zašto hiperrealizam?

– Ne bih se složio s tim da su slike hiperrealistične. Na prvi pogled možda tako izgledaju, ali kada se duže promatraju može se primjetiti  zašto nisu. Hiperrealizam je jedan oblik slikarskog prepisivanja bez osobnog pečata i emocija. Prepisivanje u svojim slikama postepeno izbjegavam. Takav način slikanja je samo vještina koja zahtjeva puno strpljenja i rada pred jednim platnom. Meni fotografija služi samo kao osnova za stvaranje privida realnog prostora. Tada ulazim u prostor slike i ostavljam osobne tragove. Struganjem, šaranjem i spontanim prolijevanjem boje. Takvim načinom slikanja slike poprimaju metafizičko značenje koje često ostaje tajanstveno, priopćavaju osjećaj nestvarne stvarnosti, te imaju pomalo atmosferu iz snova. Metafizičke slike su uznemirujuće jer ih prožima istovremeno očaravajuće i odbojno raspoloženje. U tehničkom pogledu,  ne težim tome da slike  budu preslik fotografije, već upozoriti da i neživi predmeti mogu biti živi.

Kažu da su hiperrealistične slike još realnije u odnosu na realnost? Ipak, kako vi vidite realnost?

– Realnost je dosta širok pojam. Mislim da svatko živi u svojoj percepciji realnosti. Žalosno je što na našu realnost utječu razni faktori koji nam ne dopuštaju da ona bude idealna. Daleko smo od idealne realnosti. Mislim da je najbitnije da pojedinac mora izgraditi vlastitu perspektivu koja će ga voditi u potragu za pravim Ja te nakon toga može graditi svoj idealan prostor ili  realnost kakvu zamišlja kao idealnu. S druge strane realnost je i kad nije idealna.

U vašim slikama nema čovjeka…ili su prostori sve što je od čovjeka ostalo?

– Na slikama prikazujem  vrijeme prostora te ujedno prisutnost i odsutnosti  čovjeka. Ne čovjeka kao figuru nego kao nekoga tko je prostor stvorio, uništio  te djelovao u njemu na različite načine. Uništavanjem svog prostora čovjek uništava i sebe. Svjetonazor pod kojim živimo prostor  je sveo i ograničio  na minimum. Gdje god se okrenemo, dolazimo do granica. Česti motivi u mojim slikama su vrata, ljestve  te u zadnjem ciklusu slika i motiv crne mačke. Vrata simboliziraju otvorenost, te njima želim otvoriti ograničene prostore, te upozoriti na pitanja  da li nas ponuđena  vrata odvlače u tamu ili negdje drugdje, dok nas ljestve uzdižu u vis i traže još jedan izlaz.

Kako teče vaš kreativni proces?

– Mislim da sam najkreativniji kad se odvojim od ljudi, ne znam da li je to svjesno ili nesvjesno, ali u stanju otuđenosti i neke vrste melankolije mogu iskrenije pristupiti svom radu. Još jedan faktor koji me motivira  je i loše stanje u kojem se nalaze ljudi, a i umjetnici iz Hrvatske koji imaju vrhunske ideje, a ne mogu ih ostvariti jer jedva preživljavaju. I ja sam u takvoj situaciji, nekada nemam ni za osnovni materijal, ali čim skupim nešto, odmah idem po nove boje. Financijski, ne mora mi se ništa od uloženoga vratit, ali mislim da je to  prava ljubav prema poslu koju neki nikada neće shvatit. Inače slikam dosta brzo, vremenski mi za jednu sliku trebaju dva do tri  dana. Ponekad u tri tjedna napravim cijelu seriju slika za jednu izložbu, ali nakon toga ne slikam mjesec ili dva. Kada ne slikam u glavi nastaje kreativan proces koje će odrediti što će biti sljedeće. To je jedan krug koji se ponavlja u kojemu sam naučio stvarati i funkcionirati.

Što želite poručiti svojom slikom i/ili samo slikate slikanja radi? I što to onda znači…

– Ovom serijom dehumaniziranih prostora želio sam prikazati odraz vremena u kojem živimo, odraz trenutne ekonomske krize te ih zabilježiti kao spomenike našeg društva koje propada. U svojim radovima težim ostaviti poruku. Želim promatrača voditi kroz prostor slike te mu na nešto skrenuti pažnju. Poruke su nekad nejasne ili skrivene, što ostavlja mogućnost tumačenja na razne načine.

Na zadnjoj izložbi platforme P3, u Hebrangovoj 5, naslikao sam  sliku prostora u kojem je slika bila izložena. Na slici je dominirala crna mačka, koja u stvarnom prostoru nije bila. Simboliku slike i stvarnog prostora povezao sam tekstualnom porukom koju sam zalijepio na pod prostora  na kojoj je pisalo; „U ovom prostoru nekada je živjela mačka koja je othranila četiri žuta mačića“.

Prostor u Hebrangovoj 5 dugo godina nije bio u funkciji i od susjeda koji je došao na izložbu saznao sam da se u taj prostor stvarno došuljala  mačka te su je morali izbaciti van. To je jedna zanimljiva priča koju sam doživio postavljanjem skrivenih poruka, koja je na kraju najviše iznenadila mene.

Srđan Sandić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...