Jergovićevim knjigama gradili zečje nasipe u Slavonskom Šamcu

oraoBlitvarka Franka najavila mi je da bi uskoro mogli krenuti u Avilju pokušat nagovorit Editu Majić da napusti samostan.

Ne znam tko je zapravo, osim Franke, uopće stajao iza tog feminističkog portala Pička.com.hr koji se tek trebao osnovati i koji je za svoj uvodni spektakl trebao imati to da se bivša glumica Edita Majić dovede iz strogo čuvanog samostana te svojim primjerom posluži mnogim zabludjelim djevojkama što su se zauvijek pristale zatočiti iza samostanskih zidina i tamo pokorno, kao zadnje sluškinje služiti patrijahalnim svećenicima. U svakom slučaju, sigurno su u tome imali prste Srećko Horvat, Postnikov, Kurt i svi oni zavjerenici što su kod mene u Plitvičkoj skupljali govna za napad na Raspudića. I što su maznuli Jergoviću kozu.

U Zagrebu se taman počeo osjećati onaj specifični miris proljeća. Taj miris Zagrebu daje takvu neku atmosferu da se njime očaraju i najzagriženiji provincijalci. U proljeće čak i dišpetni blitvari, kojima nema do njihovog škoja, masline, matere, mora, stina, priznaju da nije taj Zagreb zapravo toliko ružan, pa kad se nakon fakulteta vrate u svoje mediteranske prčije do kraja života se prisjećaju tih zagrebačkih proljeća: „E, da… Lipo je liti u Dalmaciji, al nima mi nigdi prolića ka ća ga je bilo u Zagribu… Ono kad na Zrinivcu sve lipo zavonja na proliće“.

To objašnjava i Hrvatsko proljeće sedamdesetih. Normalno da je studente u Zagrebu želja za promjenom, revolucijom uhvatila u proljeće. Kad sve propupa, zazeleni, zamiriše, dobije i čovjek neku potrebu da se uz prirodu promijeni i društvo.

Tako je sad i mene uhvatio neki entuzijazam, želja za seksom, akcijom. Napeto sam iščekivao da Franka dođe po mene i da krenemo u Španjolsku. A onda se nebo kao u biblijskom spektaklu o Noi naglo zacrnilo, počele su oluje, kiše. Gledao sam kroz prozor kako vjetar trga grane s drveća. Jedna je grana prijeteći bubnula o staklenu stijenu Limba, kao neka nebeska opomena.

Sutradan, dok sam na TV-u gledao izvješća o poplavama u Slavoniji, nazvao me stari.

– Ako popusti nasip u Slavonskom Šamcu, čitavo Đakovo će poplavit! – zaurlao je. – Di si ti, kurčino! Šta ne dolaziš pomoć! Svi su došli, vratio se čak i jedan iz Australije da pomogne… A di si ti, lijeni smrade!

– Pa, na fejsbuk sam stavio status da sam spreman donirati svu svoju staru odjeću… Samo netko s autom treba doći po nju… Kako da to teglim do humanitarnog centra, ne mogu na bicikl stavit te kutijetine, vjetar bi mi ih odnio…

– Ma, i ne trebaš nam sroljo jadni… S tim svojim jadnim ručicama nisi u stanju podignut ni mravlji nasip, kamoli zečji! Krepaj,  jadniče, od lijenosti tamo među tom svojom starom robom… Ko bi uopće i stavio te tvoje prnje na sebe, riskirao da se ošugavi… Krepaj, usmrdi se od lijenosti, nek ti nađu kostur ko što je onaj neki tvoj pjesnik Meršinjak našao pod dekama kostur neke starice kad je uselio tamo u neki stan u Jurišićevoj ili di već… Nikad od tebe čovjeka! Pogledaj Mandžukića! Dva šlepera hrane nam je dovezao! E, da mi je Bog dao takvog sina… S tobom me kaznio gore nego sa svim ovim poplavama… I samo još ovo… Uzeo sam ti sa police sve Jergovićeve knjige, nosim ih u Šamac, pravit ću od njih zečje nasipe. Pogotovo od ove cigletine… „Dunje“ se zove, koji kurac on ima s dunjama…

– Nemoj „Dunje“! Tu su sakupljene sve njegove pjesme, sve koje je ikad napisao! – zaječao sam.

– “Dunje“ ću s posebnim guštom zagurat u zečji nasip. Šteta što nisi donio “Rod“, od tog bi se dala napravit čitava brana! – odurno se nacerio stari i prekinuo liniju.

Nemoćno sam se strovalio na kauč. U glavi mi je bio totalni kaos. Nakon svega, još i moje Đakovo može završiti pod vodom, kao Atlantida. Koliko sam puta u pubertetu destruktivno priželjkivao da to Đakovo voda odnese, zajedno s tim mojim starim i svim onim ženskama što mi nisu htijele pružiti ljubav… A sad, kad je postojala realna mogućnost da se to stvarno i dogodi, uhvatila me teška panika, pomiješana s osjećajem teške krivnje. Kao ono kad je Dostojevski priželjkivao da mu umre stari. A kad su uskoro tu pijančinu na smrt zatukli kmetovi, Dostojevski je zabrijao da je on za to kriv jer je u mislima snažno poželio očevu smrt. I još ta prijetnja da će mi sve Jergovićeve knjige zavšit kao zečji nasipi…

Iduće jutro krenuo sam u Slavonski Šamac spasit šta se da spasit od Jergovićevih knjiga i svega ostalog, kuća, stoke, kokoši… Putem me, uza sve, razarala i briga za kozu Bijelku. Ostavio sam je samu u stanu. Nabrao sam joj pun kurac sočne trave na nasipu. Stojka je obećala da će se ona brinuti za nju, jedan dan, uvjeravala me, mogu je ostaviti samu, pa će je onda ona preuzeti. Još je bila u Rijeci kod rođaka Valerija. Uz to, tamo je počeo i nekakav njihov festival knjige „vRIsak“. Spanđala se s pripadnicima riječke literarne skupine Rilit, posebno Alenom Kapidžićem, oduševljeno mi je preko mobitela pričala o Alenovoj viziji prebacivanja čitave književnosti na internet. Pribojavao sam da je među njima nastala neka kemija. Što ako se počnu torbat u hostelu, pa Stojka, izluđena seksusom, zaboravi na kozu Bijelku? Što ako mi jadna živina krepa u stanu? Imat ću čitav život na duši Jergovićevu najdražu kozu… Čudilo me da Miljenko već nije preko novina pokrenuo potragu za Bijelkom.

U Slavonskom Šamcu, pola sata nakon što sam sišao iz busa, kao predznak nečeg gnjusnog, negdje iz zraka naglo se na mene stuštio pravi pravcati orao i počeo me kljucati po glavi, raskrvario mi je čelo. Jedva sam ga otjerao, lupajući ga nasumice u tuljac smotanim „Novostima“ što sam ih čitao u autobusu. Ptičurina se vinula u zrak i, valjda istresirana od mojih žestokih udaraca, ispustila na mene govno olakšanja.

Sad sam stekao i to iskustvo, kako je to kad te orao posere po glavi. Kao da mi je neko o tjeme razlupao nojevo jaje. Orlov izmet bio je jako rijedak, zelenkast. To mi je dalo posumnjati da se radilo o bolesnoj ptici. Na vijestima su govorili o tome, zaraze su se nakon poplave počele širiti životinjskim svijetom.

Takav posran doklaparao sam se uz rijeku. Ljudi su lopatama nabacivali zemlju na zečje nasipe. Starog sam pronašao uz neku ekipu među kojom je kružila boca šljivovice. Starom su pored nogu bile rasute Jergovićeve knjige. Pogled na te knjige koje sam vrijedno skupljao, a koje sad leže u blatu, potpuno me izbezumio. Bacio sam se na njih, vadio ih iz blata, pokušavao korice obrisat vlažnim maramicama. Ekipa od starog mi se smijala.

–  Pusti to smeće od knjiga di im je i mjesto… U kaljuži! – začuo sam neku babu.

Stari mi je rekao da se ostavim tih knjižurina i uhvatim lopate. Nisam se obazirao na njega. Baš sam čistio korice „Volge, Volge“.

Stari me u jednom trenutku dosta agresivno uhvatio za lakat i podignuo. Na to mi se smračilo u glavi. Nešto mi se jako zajebano dogodilo u mozgu. Na usta mi je izbila bijela pjena. Počeo sam baljezgati nešto o Bobu Marliju. Da su karmelićanke zapravo kao Marlijeve Rastafe. Isto se stalno drže na okupu, jedu zdravu hranu, vjeruju u Boga i proviđenje, jedni druge nazivaju sestro i brate, i isto kao kod Rastafa, muškarci dominiraju, vode mise, pišu propovijedi, ispovijedaju…

– Ali Rastafe su ipak izlazile u svijet, utjecale izravno na čovječanstvo… –  grozničavo sam izgovarao. – Marli je svirao posvuda, čak i u poganoj Americi. Trebala bi tako i Edita Majić. Ima divan glas… Sjećam je se iz one mjuzikl predstave s Božidarom Alićem, Alabama Song… Kako je lijepo pjevala… Treba nam neko pružiti nadu kao nekad Marli… Previše je beznađa. I sad još te proklete poplave… Bivša Jugoslavija nam se ponovo urušava pred očima kao u nekom veličanstvenom grande finalu Jergovićevog još nenapisanog magnum romana: po Bosni se, u maniri magičnog realizma, kuće same od sebe počinju otklizavat u provalije kao histerične domaćice. Iz odvaljenih brda iskaču horde zmija i divovskih komaraca, muha… U poplavljenoj Srbiji neki prota, poput proroka Jeremije viče u TV-kamere da to Bog kažnjava Srbe zbog organiziranja gej parade u Beogradu! Edita, ona bi nam svima mogla pružiti nadu, promijeniti nas, duhovno nas osnažiti, pripremiti za sve užase što nas još čekaju u ovim posljednjim vremenima pred Apokalipsu… Tajči nije uspjela, vratila se iz Amerike, pokušala pjevat duhovnu glazbu, ali nisu je fermali ni dva posto. Svi su se samo sjećali njezinog nekadašnjeg seksipila, nitko nije trebao njezinu duhovnost. Uostalom, ona nikad nije ni pripadala pravoj katoličkoj crkvi, nikad nije ni prismrdila samostanu… Nema ona pojma o tom istinskom zajedništvu… I u toj našoj Hrvatskoj tako je puno ateizma, nitko više u ništa ne vjeruje, čak i ti što slušaju Marlija, ala Gego, ne mogu pojmiti duhovnu dimenziju Rastafa. A, oče moj… – Uhvatio sam starog grčevito za lakat, ti si još najbliže Rastafama! Vjeruješ navodno u Boga… Ono što je Rastafama Hajle Selasije, vođa naroda i božji izaslanik na zemlji, to je tebi Tuđman!

Onda sam se počeo grčit, ispuštat odurne zvukove, bacat po blatu. Babe su se derale da sam opsjednut đavlom, neka neko ode po velečasnog Smiljića!

Tko zna kako bi sve to završilo da se nije pojavila moja stara s doktorskom torbom pod rukom. Iz mojih nemuštih grcaja, inteligentna kakva je, stara je skužila da me iskljuvala zaražena ptica i prenijela mi bjesnoću. Na licu mjesta sprašila mi je injekciju u guz. Izgubio sam svijest.

Došao sam k sebi u ambulanti. Stara me grlila, ljubila.

– Sine moj jedini, nemoj mi umrijeti… Počet ću ići na mise u katedralu, samo mi nemoj umrijeti… Šta bih ja bez tebe, jedini moj…

Godila mi je ta majčina ljubav. Znači, ipak me i dalje voli, i dalje sam joj najvažniji u životu.

Već navečer sam bio potpuno zdrav. Cjepivo je djelovalo.

Zečji nasipi, u kojima su završile i Jergovićeve knjige iz moje kućne biblioteke, spasili su Slavonski Šamac od poplave, a samim tim i Đakovo. Ja sam, pak, odmah krenuo natrag za Zagreb, zabrinut za kozu Bijelku.

U Plitvičkoj me dočekala Stojka. Čvrsto me obgrila. Osjetio sam njezine zvonaste, razmekšane dojke na svojim maljavim prsima.. U trenu sam se popalio. Bacio sam se na pod, zadigao joj suknju, nukajući je da sjedne na mene. Tek onda sam postao svjestan da sam legao na Bijelkine brabonjke.

– Mogla si bar malo očistit dok me nije bilo – prostenjao sam, osjećajući sve jaču toplotu pod leđima, kao da sam na terapiji za išijas.

– Vi muški bi samo da vam mi žene čistimo… Al nisu svi muškarci takvi. Kapidžić iz Rijeke je kao supermen, piše, organizira književne festivale i još doma kuha i pere. – Stojka se razgolićenih butina namještala na meni kao na mehaničkom biku, ili volu.

Baš kad sam trebao počet torbat, opazio sam na sebi Bijelkin pogled iz kuta sobe. To me totalno sjebalo. Gledala me nekim mudrim, starmalim, ali opet i zajedljivim pogledom, baš kao Jergović na onom foto-portertu Vjeke Skledara što je završio na naslovnici Jergovićevih ukoričenih kolumni u izdanju Europa Press Holdinga. I tom pogledu bilo je, ili mi se tako samo činilo, puno zamjeranja i gorkog prijekora što sam dozvolio da knjige njezinog gazde završe u zečjim nasipima.

Rekao sam Stojki da se ne smijem upustiti u snošaj, bilo bi opasno po nju, u Slavoniji me iskljuvao zaraženi orao.

– Orao ti je sletio na glavu… – zadivljeno će Stojka. – To znači da si izabranik! Znaš da je najglavniji Zaratustrin simbol bio orao… Pavle, ti si izabran da budeš nadčovjek!

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca, proglašenu kulturnim događajem godine, naručite na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More