Jedini link s kazalištem – bankomat

Snjezana BanovicKazališna redateljica i profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti dr. Snježana Banović autorica je knjige “Država i njezino kazalište”, naslova koji žanrovski spada u rijetka istraživačka djela domovinske “arheologije totalitarizma”.

Tematizirajući kazališni život u NDH, autorica je ispisala znanstveno vrijednu kroniku jednog vremena.

Teatar, nacionalni, gotovo da je nužno u političkoj paradigmi trenutka u kojemu postoji. Tako je bilo u vrijeme NDH, a je li tako danas i koje su razlike, osim očitih (ne ubijaju baš glumce)?

– Ne ubijaju ljude, ali često ubijaju umjetnost i umjetničke osobnosti prepuštajući se inerciji ustajalog stopedesetgodišnjeg modela, nedefiniranim okvirima i strategijama, needuciranosti administrativnog i produkcijskog aparata, upravljačkom autizmu, produkcijskom kaosu i klijentelizmu uz znatnu dozu netransparentnosti i poslušnosti prema neučinkovitoj kulturnoj politici koja ih hrani velikim, kako programskim, tako i onim hladnopogonskim sredstvima. Ne smijemo zaboraviti ignoriranje suvremenih tendencija današnjeg europskog teatra koji od Litve i Latvije preko Njemačke, Mađarske, Rumunjske, Francuske i te kako u takvim teatrima zna pronaći dostojne domaćine i pratitelje u cilju stvaranja novih umjetničkih i općenito stvaralačkih energija.

Kod nas je i dalje na snazi kulturna politika kadroviranja svojih ljudi od kojih se ne traži nikakva programska izvrsnost, redovite evaluacije, strateški planovi i promjena kursa u umjetničkim i organizacijskim vizijama što je rezultiralo “urušavanjem sustava na vlastitu korist” (D. Klaić). Pritom zapuštaju ansamble a mobilnost među njima je nepoznata kategorija pa se izvlače da je uvijek kriva neka recesija i loša legislativa, a ako je nešto dobro u postojećem Zakonu o kazalištu je upravo članak o tome.

O suradnji npr. između naša četiri nacionalna kazališta nema decenijama niti dalekih sanja i vizija pa se zagrebačkom HNK npr. tolerira, čak u nekim medijima i hvali “suradnja” s bivšim kazališnim kućama koje im nikako ne mogu biti prirodni partneri pa ova središnja ispada kao neki staratelj i humanitarac koji eto provincijalcima donosi pravu umjetnost u kuću. Kako Vi ocjenjujete takvo stanje?

– To je bahato i nepotrebno dokazivanje važnosti “središnjice” što se lako čita kao politička dominacija zvanične javne kulture nad potencijalnom nezavisnom koja bi u takvim sredinama kao što su Vukovar, Zadar, Sisak, Karlovac, Vinkovci itd. morala nadići učmalost tamošnje provincijalizirane javne kulture koju čvrsto u svojim skutima drže stranke na vlasti izražene uglavnom u likovima svemoćnih gradonačelnika – šerifa kojima je svima redom (bez obzira na stranku koja ih je na taj položaj dovela) idol zagrebački gradonačelnik i njegov osebujni stil vladavine, ponegdje čak i onaj tragikomični splitski i njegova barbarogenijska bahatost.

No, problem je upravo u nedovoljno definiranoj kulturnoj politici, ova slabašna postojeća usmjerena je već stoljeće i pol na trošenje novca za infrastrukturu a vična škrtarenju kada su u pitanju programi. To naravno ne vrijedi za HNK u Zagrebu, ono, rezultatom slabašno, a financiranjem prezasićeno mjesto, ne može iznjedriti nove vrijednosti iako posjeduje zamjetan umjetnički potencijal u svojim trima ansamblima, ne može jer ima upravu čiji je jedini posao kako se umiliti i valadajućima i onima u opoziciji pa tako produljivati svoje mandate doživotno. Ukratko, skrivaju se – jer im je ono jedini argument “veledjelovanja” – iza Kazališta, a ne stoje – kako je to recimo slučaj u berlinskoj Volksbuhni s Castorfom na čelu ili pariškom Odeonu s Bondyem kao ravnateljem – ispred njega. Isti slučaj vrijedi nažalost i za naš najveći festival Dubrovačke ljetne igre, tamo su ravnatelj i njegovo samovlašće također postali važniji od same manifestacije.

Snjezana BanovicJedna od glavnih vrijednosti Vaše knjige je i u tome što otkrivate one koji nisu bili ni heroji ni kukavice, nego su nekako morali preživjeti. Kakav odnos imate prema tim ljudima, od nekada, i prema ovima – od danas, takozvanim našim suvremenicima koji jednako nalaze opravdanje za preživljavanje upravo kroz političko nedjelovanje?

– Suvremeni engleski pisac Colin Wilson kaže da je prosječan čovjek oportunist koji prihvaća jad I bijedu oko sebe sa stoicizmom krave koja stoji na kiši. U miru je to postala širokoprihvatljiva i gotovo normalna činjenica, čak se one koji djeluju drugačije voli prikazivati luđacima.

U našem je kazalištu taj sindrom stoičke krave gotovo razorna činjenica – sve od godine 1925. kada nas je jedan, šturim činovničkim jezikom sklepan zakon sproveo u činovnike pa do današnjih potpisnika Kolektivnih ugovora koji su izgubili svaki borbeni nerv i želju za protivljenjem ustajalim običajima te prečesto brane svoj nerad a ne svoj rad i pravo na posao. Za endehaške umjetnike kojima je rat postavio preuske okvire djelovanja volim se upinjati pa pronalaziti argumente za njihovu obranu kao što su: strah od smrti (Krleža), “krivo” porijeklo (Sachs), strast prema sceni (Gavella), opijenost “svemoćnim” Reichom (Matačić) ili neodoljivost brojnih tantijema (Gotovac i Begović)…

Birthday party coordinators in Dubai Book Your Kids Birthday Party Today. Expertly Trained. 15+ Years Of Experience. Female Entertainers. Carefree Team. Administration Areas: Dubai, click this link to explore it at https://www.airmaniax.com/air-maniax-birthday-parties/.

Čega se to ljudi boje u politici? Zašto misle da odbijanjem “sudjelovanja” ne-sudjeluju? Otkud ta obmana?

– Za ove danas koji šute i kad im je ugroženo stvaralaštvo te nastupaju tek nekoliko puta mjesečno pa im bankomat im postane jedini link s kazalištem u kojem su angažirani nemam ni jedne riječi opravdanja. Sindikalni aktivisti koji se nisu pomakli dalje od mesnih polovica, ulagivanja nesposobnim, bahatim i autističnim upravama i lažnog brojanja norma sati mi se gade, možda više nego needucirani i nekreativni ravnatelji koji ih instruiraju te se isto tako kao ovi njima ulaguju onima na vlasti – to su rak rane našeg teatra. Zbog njih je lako izgubiti nadu u promjene i prijeko potrebne reforme bez kojih će sustav kolabirati u autizam, estradu i komercijalu najniže vrste.

Naš mentalitet nedjelovanja nego puštanja da prođe u stilu “nigdar ni bilo da ni nekak bilo” mi je prirodni neprijatelj i otud moja potpuna odstranjenost iz toga sustava u kojem prednjače javna kazališta glavnoga grada koje već više od 40 godina nadgleda veliki guru svih gurua naše kulture pa ni u jednom za mene nema posla, to je meni moja borba dala, neka. Pisanje dođe kao božanska alternativa.

Rigidni politički režim temeljen na ekskluzivnom etničkom principu odmah je udario na sve koji nisu “arijevskog porijekla” i koji su nosili krivo prezime. Danas udara na nemušte građane, nekapitaliste, antikapitaliste, seljane, umjetnike i intelektualce s koliko- toliko jasno postavljenim moralnim vrijednostima i vertikalama, kako umjetničkim, tako golo-etičkim. Fašizam je metastazirao. Kako vidite njegovo ukidanje?

– Dok se u doba Ante Pavelića inzistiralo na načelima krvi i tla koji postavljaju hrvatstvo i seljaštvo iznad svega, današnji korporativni fašizam izjeda sve pa i ono malo preostalih kriterija i moralnih vrijednost među kojima su obrazovanje, kultura i socijalna skrb strane i odbojne riječi. Ilustrativan je podatak da npr. sva naša ministarstva zaštite i izgradnje uvijek kad im zatreba politički poen počnu rušiti bespravno sagrađene kuće, ali čije? Pa siromašnih građana a ne svojih tajkuna i monopolista koji im samo prividno održavaju ekonomiju – u stvari je urušavaju do bankrota.

Što je pak s fašizmom u teatru? Komentirajte, molim Vas, situaciju s intendantima u zagrebačkom HNK.

– Ne kaže li Sinclair jasno da je fašizam kapitalizam plus ubojstvo humanih vrijednosti? Među takvim se skutima, koje se rado parfumiraju s nacionalizmom i svim vrstama šovinizama, a upotpunjeno lošim vladama bez hrabrosti, rađa nasilje a posljedica je neofašizam sljubljen s klijentelizmom luđačkih razmjera i impostiranjem uvijek nekih novih etičkih i profesionalnih načela. Primjer za to je i saga oko natječaja za intendanta HNK. Nema tu rasprave i analiza programa eventualnih kandidata, nema jasnih kriterija natječaja koji je skrojen baš po mjerama jedne kandidatkinje, kako 2005 i 2009, tako i sad. Kada pročitate mijene koje su se događale u samom tijelu teksta tih natječaja shvatite svu apsurdnost riječi središnje nacionalno kazalište.

Središnje, da, ali za koga? Za grupicu ljudi koja ima neviđenu moć u više javnih kazališta u Zagrebu, a ljeti se grupa dijeli na dva festivalska kraka: brijunski i dubrovački. Jesmo li ikada vidjeli ugovore o suradnji HNK i DLJI te Dramskog kazališta Gavella s Brijunima i MORH-om? Novooformljena Platforma kulturne promjene ujesen će ići po tom tragu i bez sumnje, bez obzira na netransparentnost sustava, svašta otkriti. Već po tome kako se iz tih krugova aktualnu intendanticu namješta za treći mandat može se slobodno reći: ni hrvatsko, ni narodno ni kazalište. Ono ima šanse sve to postati samo ako nakon gotovo 100 godina opet prisvoji i primijeni viziju Branka Gavelle, ponajboljeg ravnatelja Drame HNK: “Hrvatsko narodno kazalište mora promicati najživlje veze sa svim idejama koje i drugdje pokreću duhove čovječanstva”.

Snjezana BanovicBranko Gavella i Bella Krleža . Kako komentirate njihovo dokazivanje “valjanosti” ustaškom režimu? Kako se cijeni ljude poslije takvih pristanaka? Kako ih se ne osuđuje?

– Potičući Belu u intenzivnom razvoju njezine karijere, ustaški je aparat imao želju privući Krležu na svoju stranu i aktivno ga angažirati na nekoj kulturno-političkoj funkciji u čemu nije nikada uspio. Belin svakodnevni angažman na sceni najvećeg kazališta u NDH omogućio im je egzistencijalnu i svaku drugu sigurnost, ali je ona za čitavo vrijeme trajanja NDH bila izložena ogromnom publicitetu – voljele su je i publika i kritika, ali i obje uprave koje su se prema njoj ponašale zaštitnički. Sve je to, nakon pada NDH i dolaska nove ideokracije na vlast bilo nužno prešutjeti, pa je uslijedilo stvaranje socijalističkog mita o kasnijoj nedodirljivosti ovoga para. Jer, ujesen 1945., dok su njezine kolege bile osuđivane na tzv. „sudu časti“, nju je od svakog progona spasila upravo Krležina četverogodišnja uporna šutnja.

Njegovo pomirenje s Titom i Partijom uključilo je očito u taj paket i aboliranje Bele Krleže kao iznimno istaknute umjetnice endehaške kulture “novog duha“. Novoj Titovoj kulturnoj politici koju je u velikoj mjeri trasirao upravo Miroslav Krleža nije odgovarala puna istina o njihovu životu u NDH, otud su informacije o tome i danas vrlo rijetke. Gavella je drugačiji slučaj, kao “fanatik teatra” (S. Lasić) nije mogao u sebi pronaći dostatne razloge za otpor, iako je mislio drugačije, a strah zbog “krivoga” porijekla bio je konstantan i prečesto ga je tjerao na savezništva koja su mu se gadila, npr. režija velebnih svečanosti u slavu NDH i Poglavnika. Dvije je godine Branko Gavella, poput upornog hrta radio na svojem bijegu iz Zagreba, u tome je i uspio, ne bez pomoći tadašnjeg ministra prosvjete Makanca i intendanta Soljačića. Vrativši se u Zagreb tek 1949., o svemu tome je najbolje bilo biti “kuš”.

Usporedba HDK 1941. i HRT-a 1991. je, usudim se reći – precizna i nepovoljna po naše društvo. U najmanju ruku zbog toga što se posljedice takvih političkih odluka unutar navedenih institucija još uvijek osjećaju u (našemu)javnom prostoru. Želite li i možete li komentirati (samo)izgnanost Radeta Šerbedžije i Mire Furlan, medijsku pompu koja se tada dogodila, otkaze, krvna zrnca, oduzimanje stana? Mislite li da bi bilo pristojno od HNK danas da toj istoj Furlan ponudi posao nazad, kao gestu mira, političke kultiviranosti, zdrave građanske evolucije?

– Tamno razdoblje početaka borbe za nezavisnost je nasreću iza nas, ali posljedice tadašnje promidžbe, prosvjete i uspostave novoga morala postoje i danas. Nevjerojatna žuć se izlila na te kolege i velike hrvatske umjetnike, ali i na druge intelektualce krivih krvnih zrnaca i drugačijeg mišljenja, sjetimo se samo “vještica iz Rija”. Slobodno se može reći, da je tada nezaustavljiva pošast uništila njihove socijalne kapitale u ovoj zemlji. Tužno mi je kad čujem mlade ljude koji su u to doba bili tek rođeni da kao pačići ponavljaju rečenice o njihovim izdajama i velikosrbima koji stoje iza njih i sl. HNK u slučaju Mire Furlan nije uopće bio svjestan počinjene štete, bahato se i danas odnosi prema onima koji ga ne slušaju i ne klanjaju mu se, nema tu šanse za brandtovske geste, to je daleka i vješto zataškana prošlost, “nije se dogodilo” ili “bilo je drugačije”.

Slično se dogodillo npr. Afriću koji se nije mogao 1945. vratiti u HNK iz kojeg je u šumu pobjegao tri godine ranije, jer njegovo iskustvo prognanika i bezdomnika nije našlo ni jedne zajedničke točke s onima koji su među zlatnim sufitama nastavili glumiti za Poglavnika. Ni Rade ni Mira nisu više dio tog organizma i nikada više neće biti, otud recimo i njihova gluma na Brijunima izaziva i dalje mračne komentare. Bezosjećajnost i cinizam HNK mogu posvjedočiti jer sam i sama prije deset godina bila potjerana zbog “neposluha”. Danas se od tamo prema meni i još nekolicini koja misli isto ispaljuju zolje zlobe i neukosti, a sve zbog našeg inzistiranja na tranparentnosti i stručnosti u upravljanju tim kazalištem. Kao argument se uzima baš činjenica da sam dobila otkaz te sam sukladno tome “promovirana” u nestručnu neznalicu i po njima “najgoru ravnateljica u povijesti”. Jasno je da se radi o stalnom manipuliranju kriterijima koji se mijenjaju ovisno o poziciji moći koja samo nemoćnicima u pameti izgleda vječna.

Malograđanštinu održava na životu “čvrsta” ideološka obilježja. Kako vidite iznajmljivanje HNK za pučke veselice (Dinamov rođendan, Poglavnikov i Tuđmanov rođendan, proslave diploma državnih administratora (pravnika))? Je li to korak ka popularizaciji i u krajnjoj liniji privatizaciji nacionalnog teatra (polagan, stoljetan) ili se radi o klasičnom ulizivanju dominantnim strukturama?

– Nemjerljivu ljubav hrvatstva prema malograđanštini briljantno je u eseju iz zbirke Deset krvavih godina opisao Miroslav Krleža još dvadesetih godina prošlog stoljeća. HNK ponekad isijava malograđanštinom žrtvujući svjesno svoj program nauštrb ulizivanju raznim strukturama i koterijama. Doživjela je centralna loža HNK tijekom povijesti svašta: i Franju Josipa kako 1895. drijema za vrijeme Miletićeva svečanog prologa Slava umjetnosti, i kneza Pavla Karađorđevića koji 1940., nakon potpisivanja sporazuma Cvetković – Maček negoduje zbog Gajeve budnice Još Hrvatska ni propala što mu ju je podvalio lukavi intendant Benešić. Dobro, bilo je tu i manje smiješnih trenutaka, recimo 1944. proslava Pavelićeva rođendana i imendana (bez prisustva slavljenika), pa nastup I. armije VII. ličke divizije s igrokazom Đido u svibnju 1945., a nedugo zatim i voluminozna pojava Jovanke koja “špila” kraljicu bratstva i jedinstva u kričavo-šljokičastoj opravi a la Žuži na nekoj godišnjici AVNOJ-a…itd, itd. Sve do proslave Tuđmanova rođendana 1997. kada je svenacionalni zanos doživio zasad posljednju veliku apoteozu.

No, može se reći da su sve te priredbe padale u vremena veleiskazivanja lojalnosti režimima i unifikaciji respektivnih država i njihovih kulturnih politika, “ovaploćenje” kojih je imalo biti nostrificirano baš na prigodnicama u našem ponajboljem Hramu kulture. Osim toga, takve pompoznosti, prečesto pune patosa i visokoparnih deklamacija koje je morao pripremati HNK žrtvujući svoj redoviti program, imale su ipak želju prikazati “igrokaze” s nekim estetskim i izvedbenim kriterijima. Estradni kokošinjac najgore vrste nije nikada, sve do Dinamove dubiozne godišnjice, ušao na scenu HNK. Prije godinu i pol, uprava je olako popustila niskim strastima Mamića i njegovih tutora u Gradu Zagrebu, (vlasniku 49% HNK) koji bahato misle da im je tamo slobodno priređivati estradne scenoslijede zašećerene prizemnim i često vulgarnim gegovima koji su, po riječima “starih” i slavnih Dinamovaca, časnih sportskih veterana, bili i za njih same uvredljivi.

Do razmjene između Zagreba i Beograda na razini nacionalnih kazališnih kuća nije došlo ni do dana današnjeg. Vi ste, prije otkaza u HNK isto inicirali. Želite li se prisjetiti razloga tog otkaza, razloga “ne” Beogradu? Ima li ta odluka i dalje nekakvu sličnu ideološku logiku, kao i za vrijeme HDK?

– Ideologija ovdje nije bila primarna, primaran je bio osjećaj pripadnosti plemenu, tj. stadu. Iako smatram da u ansamblu Drame HNK ima velikih umjetnika, osim dva-tri glasa razuma, prevagnula je s jedne strane šutnja o kojoj smo već govorili, a s druge se nakon dugog vremena među njima probudio bunt i bijes, koji se velikim intenzitetom prelio na mene te sam izbačena prekonoćno kao strano tijelo. Rečeno mi je sljedeće: pa nismo mi ovce da se idemo klanjati “njima tamo”. To je bio jedini “argument” protiv gostovanja koji sam čula. Kasnije se isfabriciralo da sam svojim neprofesionalnim postupcima sama dovela gostovanje u pitanje što je smiješno, jer, prvi dio gostovanja, onaj u Podgorici ispoštovan je po svim točkama ugovora. Naravno, oko “leša” se uvijek okupe bjeloglavi supovi koji su višednevnim pritiskom na Ministarstvo i Grad doslovno stavili križ na kamen, a problem pod tepih te na kraju moj cijeli program za iduću kazališnu godinu predali kao nagradu za lojalnost novoj ravnateljici koja se eto, na krilima te poslušnosti održala na tom mjestu do danas.

Sindrom Glembayevih kao da je poharao Zagreb, danas, ovakav kakav je. Postavit ću Vam pitanje koje su vam već postavljali: zašto se ignorira Krležu i Andrića?

– Kada bi ih se razumjelo i željelo igrati na suvremen način, onda ne bi bilo mjesta za produkcije u kojima se ne usudi s pozornice atakirati na prve redove i lože. Krleža je brutalan, a ne bajkovit autor i njegova univerzalnost pogađa današnju glembajebštinu u srce, no gledajući Gospodu Glembajeve na sceni HNK ne mogu se oteti dojmu da je letvica postavljena prenisko: gađajte možebitno naše susjede, ali nikako ne nas same. Dobro je napisao Bojan Munjin u svojoj kritici: sve je u toj predstavi predimenzionirano da bi bilo prazno. Beogradski Glembajevi su tu puno razorniji i bliži tragu da teatar, ako želi biti otvoren i iskren, mora biti okrutan, istinit i iskren. Kada te ideje pomaknemo na kulturnopolitički teren, zvuče ovako: poreznim obveznicima više se ne da trošiti javni novac na malograđanski teatar koji mora zabavljati i podilaziti vlastima, upravo suprotno.

Kazalište danas mora biti neovisno, a ne u bliskoj vezi s građanstvom, ono je tu da bi im se u lice reklo: nismo tu zbog vaše razonode, tu smo da bismo pljuckali po vašim krivim malograđanskim navikama. Vi nas ne možete (pot)platiti. Stoga mislim da je sada idealno vrijeme za dramatizacije Krležinih romana, pripovijedaka ali i polemika, brže su učinkovitije i razornije od drama pa se primjerice Banket u blitvi ili Deset krvavih godina čine aktualnijim nego ikad. Osobno bih odmah obnovila Parovu predstavu iz osamdesetih godina, iako bi bilo nužno određeno interveniranje u dramatizaciju, tražila bih više ilustraciju malignosti našeg vremena u usporedbi s onim puno benignijim iz osamdesetih. U produžetku vašeg pitanja o ignoriranju dokazanih vrijednosti valjalo bi dodati i autore poput Šnajdera i njegova “notornog” HF-a, ali i mlađih, Vidića ili primjerice Tene Štivičić, ali i nekih autora iz bivše Juge, npr. Milene Marković i brojnih drugih.

Kako vidite rasplet ovih netransparentnih financiranja HNK, uplita politike u odluke o izboru intendanta? Opstojnost neovisne kazališne scene? Koju europsku kulturnu politiku preslikati, prilagoditi? Postoji li način?

– Ovih dana priznajem prevladavanje pesimizma, jer je zagrljaj aktualne uprave s gradskom vlašću postao pregrčevit, otvorile su se mnoge karte, a animozitet prema ministrici Zlatar postao je otvoren i krajnje primitivan kao da se radi o biranju ravnatelja nacionalne peškarije, a ne središnjeg kazališta na čelu kojeg bi trebali stajati civilizirani ljudi svjesni sebe i vlastitih ograničenja. Savjetnici intendantice kojoj obožavani vlastiti PR i nije baš urođena vještina razgranali su svoje krakove u Uredu za kulturu grada Zagreba, Uredu za kulturu Skupštine Grada i Gradonačelnika, “brifiraju” na Brijunima pojedine ministre i saborske zastupnike a moto je sljedeći: nije važan Program koji ne znamo sastaviti, treba udariti na protivnike svim (nedopuštenim) sredstvima te na plažama od Dubrovnika do Brijuna uoči ljetnih premijera “obrađivati”, uglavnom tračevima, što više novinara i urednika. Nadam se samo da se do kraja ove neukusne izvedbe o izboru intendanta kojom dirigira predsjednik Kazališnog vijeća HNK neće ostvariti ona gorka Friedmanova da je svako rješenje problema svake vlade jednako loše kao i problem.

Naime, ovako žestoka borba ne vodi se zbog kazališne umjetnosti, već upravo zbog moći, financija i svega onoga lagodnoga što one omogućuju… jednom će papiri iz HNK izaći na vidjelo pa ćemo vidjeti svu pervertiranost tog rastrošnog i zatvorenog sistema bez ikakvog kontrolinga u kojem jednu od istaknutijih uloga ima osoba u teškom sukobu interesa: istodobno je česti redatelj u Operi, muž intendantice, profesor na ADU i ravnatelj Opere u Rijeci. Pritom i osuđen za tešku pronevjeru novca u ZKM-u, slučaj u nekim dobro skrivenim ladicama čeka pravomoćnost već četiri godine. Nameću li se samo meni u ovom slučaju Ibsen i njegovi Stupovi društva?

Izlišno je zato raspravljati o kulturnim politikama Francuske i Nizozemske čija bi pojedina dostignuća u zadnjih 60 godina bila odlične odskočne daske za neki drugačiji kulturnopolitički sustav bez klijentelizma i netransparentnosti u kojem je jedino vrijedan kriterij izvrsnosti. “Izvrsnost je moć”, kaže sociolog Asef Bajat, “i ona je identitet”. Usprkos pesimizmu koji navaljuje kao ovoljetni toplotni udari, mislim da je došlo vrijeme da se teatar u Hrvatskoj, u potrazi za izvrsnošću “propne na prste“ (Gavella). Baš kao što to čine mnogi pripadnici naše nezavisne kulture koji najveće uspjehe žanju zvan svoje zemlje jer su odavno uspostavili taj kriterij. Usto, većini javnih institucija u kulturi nedostaje ključna vizija a pretvaranja svojih organizacija u autonomne i mobilne što je jedini put do kulture koja stremi postnacionalnom i postmodernom u najsuvremenijem i najraskošnijem smislu tih – za mnoge, još uvijek – zastrašujućih riječi.

Kakav rasplet očekujete u vezi HNK?

– Ne vjerujem u skoro rješavanje krize oko izbora HNK, jer je Kazališno vijeće većinski u službi samovolje njegova predsjednika i aktualne bezidejne uprave koji su, za razliku od kazališnih vještina vrlo dobro savladali rupe u Zakonu o kazalištu, od kojih je najdublja i najrazornija ona o svemoći baš toga nedemokratskoga tijela. Naime, ispada da je ono sastavljeno mahom od ljudi slijepo odanih svom predsjedniku i svojoj upravi, jer o njima im ovise njihove karijere (dvoje članova kazališta), njihove subvencije (ravnatelj jednog privatnog kazališta) i konzekventno tome – njihove egzistencije. Primjer je to teško uvezanog klijentelističkog čvora čvršćeg od bilo kojeg stručnog kandidata i njegova programa, odluke resorne ministrice ili naprosto zdravog razuma.

Ispada da npr. o znanju jezika pojedinih kandidata odlučuje čovjek koji ne govori ni jedan strani jezik , a o programskim i produkcijskim organima balerina koja nikad nije ni čula da takvi postoje. Elem, ekipa koja “drma” središnjim hrvatskim kazalištem (istovremeno i brojnim drugim) ni iz četvrtog pokušaja ne zna sastaviti tekst natječaja bez da isti ne oslikava lik samo jedne kandidatkinje – aktualne intendantice. Naravno, kako bi i mogao, da kojim slučajem teorije kaosa i pobijede Visković, Petlevski ili netko treći, nastao bi među papirima u HNK horor a la Terminator: s kim su što ugovarali i za koje cifre, kome se što namiještalo a kome vraćale usluge i koji su to zapravo kriteriji po kojima se uopće isplaćuju autorski honorari u HNK, a po kojima su formirani koeficijenti u tzv. Sistematizaciji radnih mjesta, tko je gdje putovao, restorančio i šopingirao na naš račun, eto to bi izašlo na vidjelo.

Jednom riječju, rezultate tog sedmogodišnjeg kaosa, klijentelizma i nebrojenih sukoba interesa na svim razinama bez ikakve programske i organizacijske inovativnosti nećemo moći vidjeti sve dok je na pramcu ovoga grada bandićevska garnitura koju zapravo najbolje ilustrira brk našega Duška Ljuštine, smijući nam se otvoreno svima u lice. Napokon, možemo li uopće, nemoćni kakvi jesmo, dovesti u pitanje strategiju toga u većini medija proslavljenoga kulturtregera koji je zbog navodnih velikih doprinosa nezavisnoj kulturi grada (koju je u stvari gotovo dotukao, još ne znamo kamo je nestalo ovogodišnjih 11 milijuna iz proračuna Grada) zapravo sam sebi dodijelio ni manje ni više nego – Nagradu grada Zagreba za životno djelo!

Kako je Dunda spasila domovinu vaša je nova predstava koju ste režirali u INK Pula. O čemu je riječ u predstavi?

– Nakon zanimljive prošlogodišnje avanture sa Šnajderovom Enciklopedijom izgubljenog vremena o rasprodaji domovine za jednu kunu koja nije loše završila u HNK Varaždin, odlučila sam ići dalje s istim autorom i istim ciklusom posttranzicijskoga hrvatskog kaosa. Dunda, ta buntovna djevojka s francuskim korijenima, usprskos otporima besramnog i halapljivog društva oko sebe, uspijeva učiniti veliko djelo: žrtvovati, besmislenom vremenu usprkos, cijelu sebe, i to “za opću stvar”. Na taj postupak “elita” oko nje nema riječi – suočavanje je u nas najteži mogući kolektivni zadatak pa je jasna njihova strategija proždiranja glavne junakinje koja je žrtvujući se za njih – postala najveća smetnja i prijetnja njihovu lukrativnom projektu zvanog Nova država.

Radili smo predstavu najviše o tome kako uopće uspijevamo živjeti u razuzdanom parakapitalizmu i tranziciji koja se odmetnula od svakog iole humanog poretka prepustivši vladavinu teškoj malograđanštini koja se uspela do razine ideologije. Kako je Dunda spasila domovinu bogato je šifrirani tekst (s puno ključeva i ključića) o problemu tranzicije, o pokušaju odrastanja zemlje u kojoj je sve staro umrlo a gotovo ništa novo se još nije rodilo, u kojoj se ne može pokrenuti baš ništa buduće a da se ne govori o prošlome na iskrivljen način, u kojoj nema snage ni znanja da se uspostavi prava demokracija, a ne ona u kojoj se samo pravimo da živimo, misleći najviše na materijalnu sigurnost, a najmanje na ideju pravednosti i uspostavu jasnih kriterija za sve.

Srđan Sandić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More