Jebo sad sto pedeset tisuća

vlakOpet sam jebeno potonuo. Pogotovo kad mi je blitvarka Franka rekla da je Stojku vidjela kako se na Bundeku drži za ruku s nekim crncem.

Vjerojatno je to bio azilant iz Dugava. Stojka mi je znala spominjati te azilante, da joj je baš kul što su došli i što svojim imidžem i ležernim ponašanjem razbijaju monotoniju, žabokrečinu, malograđanski fašizam Novog Zagreba gdje ženama koje se vjenčaju s nekim druge rase noću izlijevaju bijelu boju na automobile.

Sad kad je bilo izvjesno da bih, uz godinu na Filozofskom, mogao izgubiti i Stojku, počeo sam razmatrati ideju da se ponovo pokušam roknut. I taman kad mi je palo na pamet da se ovaj put, kao totalnu posvetu klasičnoj književnosti, bacim pod vlak, na mobitel me nazvao Gordan Nuhanović i pitao me da li sam raspoložen za snimanje onako kao nekog otkačenog priloga na željezničkom kolodvoru za novu HTV-ovu emisiju Kulturni kolodvor. Pristao sam. Zuj tv kamere uvijek čovjeku bar malo vrati adrenalin, vjerojatno je taj zuj, uz Epimen kapsule za potenciju, i jedan od glavnih eliksira mladosti Ćire Blaževića.

Djelićem mozga prostrujilo mi je da bih se na tom snimanju mogao naglo bacit pod vlak. Tako bi napokon za emisiju kulture imali prilog koji bi pogledalo više od 500 ljudi. A Nuhanović bi, kad mu već nisu dali baš niti jednu književnu nagradu, barem mogao dobiti onu za novinara godine, što ju metiljski ustrajno dodjeljuje Hrvatsko novinarsko društvo.

Dok sam u subotu ujutro kroz Importanne pothodnik hodao na kolodvor na sastanak s Nuhanovićem, u Konzumu sam, u redu pred blagajnom, spazio svoju nekadašnju profu iz gimnazije, Suzanu Marjanić.

Srce mi je počelo ubrzano udarati. Nekad sam je jako volio. Ništa ljubavno i seksualno, nego baš onako kao što je mladi Andrić volio svog profesora Tugomira Alaupovića. Profesor Tugomir prvi je zapazio Ivinu – tada još, zapravo, Ivanovu – literarnu žicu. Normalno da ga se Andrić s velikom ljubavi prisjećao do kraja života.

Profesorica Marjanić nam je u Đakovu godinu dana na zamjeni predavala hrvatski. Ona nam je osnovala gimnazijski časopis Arijadna, Nausikaja ili tako nekako, za koji sam napisao uvodnik i koji na kraju ipak nije izašao, nitko nije htio iskeširat lovu za tiskanje. Kod profesorice Marjanić sam prvi i jedini put u životu imao peticu iz hrvatskog, inače uvijek samo jedinice, dvojke, u najboljem slučaju trojke. Profesorica Suzana mi je otkrila melankoličnu privlačnost grupe Svons. U njezinom iznajmljenom stanu blizu đakovačke vijećnice po prvi put sam poslušao i grupu Sonik Jut. Suzana mi je posuđivala knjige koje su mi, pičkasto rečeno, uzdrmavale dušu, kreirale profinjen književni ukus: Cvitanovog “Polovnjaka”, Borisa Viana, Lotremona, Pereka, Kortazara, Gombroviča, Brunu Šulca…

Ali ono što nikad neću zaboraviti u vezi nje je ono kad je na jednom satu svakog od nas u razredu pitala koji fakultet namjeravamo upisati nakon gimnazije. Jedini sam ja odgovorio da ne namjeravam upisati niti jedan. Na što je ona odvratila: “Tebi, Pavle, ni ne treba fakultet. Ti si jedan od onih tako rijetko darovitih mladića koje fakulteti samo uništavaju.” Nikad to neću zaboraviti! Koliko sam je volio zbog tih njezinih riječi, one me dan danas nanovo krijepe kao onda kad sam ih prvi put čuo… Tim više što sam svjestan da nema nikakve šanse da prođem drugu godinu na kroatistici, kamoli da se provučem do diplome.

Već dugo sam razmišljao da pronađem profesoricu Suzanu u Zagrebu, pogotovo kad sam prošle godine vidio da joj je izašla knjiga sličnog naslova kao i moja: Književna životinja. I, evo, sad sam je slučajno ugledao u Konzumu u Importanneu. Uzbuđen, mozga prošaranog davnim uspomenama, pričekao sam da plati na blagajni i izađe. Toliko sam joj toga imao za reći… Dati joj do znanja da mi je književnost postala životnim pozivom baš kao što mi je ona i predvidjela u đakovačkoj gimnaziji.

Čim je moja bivša profa Suzana promolila svoju jarko crvenu kosu iz Konzuma, sjurio sam se do nje i uslijed pretjeranog uzbuđenja počeo maltene buncat:

– Profesorice, opravdao sam vaše povjerenje! Uspio sam u književnosti! Skoro svi me vole, slave, svijet mi se klanja, o meni govore s poštovanjem, uvažavanjem, dobivam dobre kritike… Evo, upravo sad idem tu na kolodvor, Nuhanović će snimati o meni prilog za Kulturni kolodvor…

– Lijepo, Pavle, lijepo, tebi vidiš ide… A, ja koja sam se godinama trudila, besplatno pisala plahte tekstova za Zarez, mene sada razapinju po medijima kao gričku vješticu. I to samo zato što mi je Ministarstvo kulture dodijelilo 150 000 kuna za tiskanje moje knjige “Kronotop hrvatskog performansa” – snuždeno će moja bivša profa.

– Jako zanimljiv naslov… Ali ja vas više pamtim kao stučnjakinju za Krležu, nema bolje knjige o mladom Krleži od one vaše što je izašla u MD nakladi… Koliko sam se krijepio tom knjigom… Koliko bolje shvatio mladog Krležu i zavolio ga puno više nego starog Krležu. To me čudi, da jedna takva rasna krležijanka, kojoj Visković samo navlaženom krpicom može brisati naočari, raspisala o hrvatskim performansima. Krleža se širokim mlazom ispišao na čitavu jugoslavensku apstraktnu umjetnost… Kako bi se tek onda ispišao na hrvatske performanse – iskreno ću.

– Pojednostavljuješ, banaliziraš stvari, Pavle… Doduše, to mi je kod tebe uvijek bilo simpatično… Ali nemam snage sad za šale. Novinari me žele spaliti na lomači, objavljuju moje uvećane fotke s fejsbuka ne bi li valjda tako nahuškali na mene narod kojem država uzima porez da bi meni tiskala knjige. To je taj darvinizam hrvatskog novinarstva… Insinuiraju da mi je to sredila ministrica Zlatar jer sam njezina prijateljica i jer godinama pišem za njezin Zarez, i to besplatno. Te tekstove iz Zareza sam i skupila za ovu knjigu od skoro tisuću stranica. Pa mora valjda netko klasificirati, vrednovati i rad tih nevoljnih naših performera…

– Još će se netko dosjetit izjavit da vam to ministrica preko financiranja knjige isplaćuje honorare za sve te tekstove u Zarezu. To su i Paviću imputirali, da svoje suradnike isplaćuje preko književne nagrade Jutarnjeg lista… Di su baš vama našli objavljivat potjerničke fotke po novinama… Zašto ne kače onda na naslovnice takve “wanted” slike svih onih hrvatskih redatelja koji čitava bogatstva dobivaju za one svoje usrane filmove? Jebo sad tih vaših sto pedeset tisuća kuna – parafrazirao sam naslov Dežulovićevog romana koji nikad nisam pročitao.

– Što me sad svrdlaš… Ti kao da uživaš u mojoj nesreći. Takav je bio i mladi Krleža… Kad bi mu se baka Terezija opekla na šparetu, on bi se tome smijao kao lud. Trovao joj je i kokoši…

– Oprostite – pokunjio sam se.

Shvatio sam da ovaj naš razgovor neće dobro završiti. Uhvatio sam bivšu, voljenu profu u krivo vrijeme. Zašto bih sad jednim ovlašnim, krivo vođenim razgovorom pokvario sav onaj davni, meni divan, nezaboravan odnos između nas? Promrmljao sam da žurim na snimanje. I obećao joj skori posjet u redakciji Zareza za koji mi je životna želja pisati, slagao sam na kraju bezočno.

Nuhanović me na kolodvoru dočekao s nekim honorarnim snimateljem koji je u ruci držao kameru ne veću od ajfona. Nitko nije ni skužio da smo s takvom jadnom opremom došli snimat prilog za vodeći HTV. Čak ni prodavač na štandu s knjigama u holu Željezničkog. Zamalo nas je grubo potjerao kad smo mu, ne baš čistim prstima, počeli prebirat po knjigama na štandu. Nuhanovića je to povrijedilo, požalio mi se da ga nitko ne prepoznaje na ulici, čak ni blagajnica u lokalnoj trgovini. Dok, pak, za Ilinčića kruži priča da je neka ženska na blagoj nizbrdici ispustila kolica s djetetom kako bi potrčala za Draženom kojeg je spazila na suprotnoj strani ulice. Požalio mi se i na tv-kritičara Starčevića koji ga je u zadnjem tekstu stavio u isti rang s najobičnijom HTV-ovom reporterkom Danijelom Stanojević na kojoj čak i miroljubivi Ilinčić bilda svoje zakržljale mišiće, baca fore na njen račun, u stilu: „Kad počinju Danijelini prilozi na ekranu, moja intimna prijateljica Branka Kamenski uzima svoju kujicu Fridu u naručje i brže bolje izvodi je u šetnju“.

– Mrzim tog krivoustog Starčevića! Taj se Kvazimodo čak ima obraza sprdati i s fizičkim izgledom pojedinih voditelja! Ah, da je bar zalutao u Vinkovce u vrijeme kad sam bio ludi panker koji je prkosio čak i svojim roditeljima! One njegove kritičarske vijence bi mu kao volu stavio oko vrata i odveo ga Satanu Panonskom da mu u štali kritičarske kaktuse zabija u dupe! Pa da osjeti kako bole ti kaktusi što ih svaki tjedan dodjeljuje nama koji mu se nismo dopali na ekranu! – grozio se Nuhanović, valjda dodatno uznervožen ovim šizofrenim jesenskim ugođajem usred ljetnog Zagreba.

Kad se smirio, dogovarali smo kako snimit prilog za „Kulturni kolodvor“. Nuhanović je htio da bude dinamičan, jer ga Ilinčić stalno podjebava da su mu reportaže statičnije od onih u emisiji „Mir i dobro“.

– Možda da kružimo oko štanda s knjigama i da nas kamera iz ruke snima baš dok kružimo. To bi baš bilo nabrijano ko u filmu „Put oko svijeta u osamdeset dana“ – dosjetio se.

Na to sam mu ja predložio da me snime kako s ruksakom na leđima i svežnjem knjiga pod miškom uskačem u vlak koji upravo kreće s perona prema Đakovu, a ja sam olfo zakasnio jer sam kupovao knjige u kolodvorskom holu. Nuhanović se oduševio idejom. Dao mi je svoj ruksak da ga stavim na rame.

I fakat sam uskočio u neki vlak koji je desetak minuta kasnije kretao s perona ko zna gdje. Kamera me snimala. Ali kako je vlak sve više ubrzavao, ja više nisam mogao iskočiti iz njega, osim ako se fakat nisam odlučio pokušat po drugi put ubit… A nekako me prošla volja za tim. Jedan pokušaj samoubojstva sasvim je dovoljan za bijednog hrvatskog literata.

Izašao sam na kolodvoru u Sesvetama. Što me odmah podsjetilo da tu već skoro čitav mjesec u hotelu za kućne ljubimce čami koza Bijelka. Rastvorio sam Nuhanovićev ruksak i uz rastopljeni Ledov kornet spazio novčanik sa zakrpom Sex pistols. Unutra je bio bunt love, valjda je Nuhiju sjeo bogat honorar od Algoritma za njegov špijunski bestseler „Agenti kulture“. Kad se već tako opernatio, pomislio sam, dobri Nuhi sigurno mi neće zamjeriti ako malo od te love čoknem za izbavljenje Jergovićeve koze iz klaustrofobičnog kaveza za pse u sesvetskom hotelu za kućne ljubimce. Uostalom, ionako sam mu besplatno osmislio reportažu za „Kulturni kolodvor“ koja bi svojom pankerskom nekonvencionalnošću ovaj put čak mogla raskraviti i krutog Starčevića.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca, proglašenu kulturnim događajem godine, naručite na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...