Jebem ti školu!

Da nije odlučio nadjenuti svome novom ciklusu fotografija ime prema paroli Jebem ti školu koju je neki utučeni učenik ispisao markerom na zidu učionice, Antonio Pozojević je naslov za izložbu u Galeriji Pikto mogao posuditi iz pjesme Pink Floyda Another Brick in the Wall. Jer, onome što je pokušao izraziti ovim fotografijama – osjećaj frustracije i gnjeva prema sistemu koji kroz obrazovni sustav proizvodi odrede pokornih, lobotimiziranih vojnika – odlično pristaje ova himna loših đaka; stihovi iz nje zato i jesu citirani u uvodu kataloga.

Naziv Jebem ti školu reflektira, svojim nemoćnim, pomalo i infantilnim buntom, ono što prema školi danas osjeća premoćna većina vojnika u nastajanju. We don’t need no thought control!, kliče onaj zbor u pjesmi iz 1979., a ta se poruka provlači i kroz ove fotografije koje bilježe skrivene tragove bunta, ispisane kradom po prljavim zidovima učionica, po klupama, na naslonima stolica…

Dok se jedan dio fotografija tiče jalove učeničke pobune, drugi bilježi njihove pokušaje da se što bezbolnije provuku kroz kotačiće opresivnog školskog mehanizma, i to dobrim starim – šalabahterima.

– Prizori svima poznati. Ako ih sami nismo stvarali, onda smo svakako vidjeli tuđe. Pronađeni papirići ispod klupe, išarane pozadine stolica učenika ispred, na zidu ili oni inventivniji ispisani bijelom kemijskom na martensicama, skriveni od izravnog pogleda – silne derivacije i integrali, kemijske formule ili pak ključne riječi za ispit iz biologije, ali i ljubavne poruke, dopisivanje s učenicima iz druge smjene i stvaranje umjetničkih djela za vrijeme nekog nezanimljivog predavanja. Ukratko – šalabahteri, piše u uvodnom tekstu u katalogu Dunja Nekić.

Iznenadio sam se svojom reakcijom na ove fotografije. Na otvorenje sam sinoć došao s ponešto cinizma, očekujući fotografije koje biranjem ziheraških, dopadljivih parola, samo reproduciraju banalnost. Ali, baš iz te banalnosti, tupila, bezidejnosti koja samo metastazira kroz godine i godine tavorenja po učionicama, uzdiže se nešto što emocionalno angažira. Dirnuli su me ovi šalabahteri, ispisani kroz šifre, stisnuti da na što manje prostora stane što više informacija. Osjetio sam empatiju prema njihovim autorima, ali i prema samome sebi – sebi iz gimnazijskih dana, kad sam pred testove panično ispisivao iste takve šifrirane podsjetnike na krhko znanje koje mi, slutio sam, nikad neće trebati.

– Zabranjeni, no i sveprisutni, šalabahteri izravno predstavljaju subverziju tradicionalnog i institucionalnog okvira sustava obrazovanja. Sadržaj im ukazuje na probleme, memoriranje silnih činjenica bez razumijevanja i konteksta, a isto tako i na osobni stav otpora pojedinca koji se očituje i kroz naslov serije. Opravdan ili neopravdan revolt naspram sistema dovodi do pitanja njegovog funkcioniranja, metodologije koju primjenjuje i sustava ocjenjivanja koji se uglavnom temelji na reproduciranju naučenog, no ne i na poticanju kontekstualizacije i interdisciplinarnosti raznorodnih područja, piše Dunja Nekić.

Izložba je u galeriji Pikto otvorena do 19. lipnja. Pogledajte je, toplo preporučam – i neka vam u slušalicama svira Pink Floyd kad zakoračite preko praga.

Marin Raster

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More