Jean-Michel Basquiat: Piktogramska pozadina otkriva složenu refleksiju ritma i buke života na Manhattanu

Basquiat, Boom for Real, Barbican Art Gallery, London

Na spomen imena Jean-Michela Basquiata (New York, 1960. – 1988.) kolege povjesničari umjetnosti i umjetnici, domaći i strani, obično odmahuju rukom uz opasku kako je riječ o precijenjenom umjetniku, koji je slavu zaslužio ponajviše zbog meteorske kratkoće karijere i slavnih ljudi kojima je bio okružen, a ne radovima i talentom. I sama sam na njegovu izložbu, naslovljenu Boom for Real, u londonski centar Barbican otišla bez prevelikih očekivanja, ponukana dobrim kritikama i željom da konačno vidim cjelovito prikazani opus te američke zvijezde koja je djelovala osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Prva britanska retrospektiva u režiji Dietera Buchharta i Eleanor Nairne

Prva retrospektiva u Ujedinjenom Kraljevstvu ne bježi od zvjezdane aure koja je pratila Basquiatov život i djelo. Izložba koja se u četrnaest cjelina prostire na dva kata bez imalo sustezanja priziva karizmatičnu pojavu zauvijek mladog umjetnika koji na uvećanim fotografijama i u video zapisima razigrano pleše, tulumari ili pak razgovara sa svojim mentorom Andyjem Warholom. Pa ipak, pod kustoskom palicom Dietera Buchharta i Eleanor Nairne, usred te, ponekad i glasne scenografije, sasvim uvjerljivo progovara i danas relevantni i intrigantni likovni imaginarij autora, kojega je doista teško utrpati u pojedinačnu ladicu street arta, slikarstva, filma, hip-hopa, poezije, performansa i drugih medija izražavanja.

Lansiranje karijere – New York, Warhol i SAMO

Basquiata je ponajprije formirao New York, koji je koncem sedamdesetih, kada je još kao tinejdžer napustio dom, bio na rubu propasti i bankrota, potonuo pod valom kriminala i nasilja. Mladi su svoje nezadovoljstvo izražavali kroz hip-hop, punk i street art. Urbano tkivo postaje inspiracija i mjesto nastanka umjetnosti. Basquiat uspješno hvata uzlet toga nadirućega novog vala te se udružuje s prijateljem Alom Diazom u grafiterski duo pod imenom SAMO (izveden od izraza „same old shit“). Presudno je prijateljstvo s Andyjem Warholom koji ga je početkom osamdesetih godina uzeo pod svoje okrilje. Utjecaj je bio obostran jer  je upravo Basquiat potaknuo Warhola da se vrati slikarstvu, dok je on sam počeo koristiti njegovu tehniku svilotiska.

Izložbeni narativ nije opterećen strogo kronološkom logikom, nego je koncentriran na predočavanje najvažnijih tematskih i stilskih cjelina veoma raznorodnoga stvaralaštva. Tako je prva cjelina posvećena njujorškoj novovalnoj sceni, odnosno prijelomnoj izložbi New York/New wave priređenoj 1981. godine u P.S.1. Taj je događaj najavio smjenu generacija i prodiranje drugačije scene. Kustos Diego Gomez  tada je okupio stotinjak umjetnika, glazbenika i književnika, poput Warhola, Keitha Haringa, Marcie Resnick, Roberta Mapplethorpea, Nan Goldin, Davida Byrnea i Williama Borroughsa.

Jean-Michel Basquiat, koji je još izlagao pod svojim tadašnjim imenom SAMO, bio je jedini autor kojem je na izložbi pruženo istaknuto mjesto za slike. Tom je prigodom po prvi put okupljeno petnaest slika izloženih u P.S.1. Djela nastala u kombiniranoj tehnici refleksija su ritma nebodera i buke života na Manhattanu. Izložba je lansirala Basquitaovu uzlaznu karijeru, a on je vrlo vješto manevrirao medijskim prostorom i načinom svoje prezentacije.

Bebop kubističko pop-art strip evanđelje po Basquiatu

Londonska izložba svakako razgrće koprenu mitova, otkrivajući umjetničku genezu kao neobuzdanu strast aproprijacije. Stasavši izvan sistema umjetničkog obrazovanja Jean-Michel Basquiat je sam formirao mnogoslojni arhiv sazdan od književnih djela, stripova, pregleda povijesti umjetnosti, religijskih tekstova, likovnih monografija, filmova i ploča. Vođen profiliranim interesima Basquiat je sublimirao enciklopedijsko znanje u svoj specifični vizualni jezik. Iza naizgled simplificiranoga stila, sazdanoga na piktogramima, i kombiniranju slike i teksta, stoji kompleksni sistem proučavanja povijesti, sadašnjosti i vlastite prosudbe njihova značenja.

Ili riječima književnika Glenna O’Briena, napisanima nakon Basquiatove smrti 1988. godine: „Pojeo je svaku sliku, svaku riječ, svaki djelić podataka koji se pojavio pred njim i sve je to procesuirao u bebop kubističko pop-art strip evanđelje, koje je saželo cijelo preopterećenje pod kojim smo živjeli u nešto što je dobilo zapanjujući novi smisao.“

Podastiranjem dijelova osobnog arhiva, biblioteke i fonoteke, posjetitelj je prepušten vođenom i samostalnom dekodiranju referencijalnosti Basquiatovih kompozicija. Upravo sam se u tom procesu oslobodila sumnji u njegov opus.

Jedna od umjetnikovih glavnih fascinacija bilo je istraživanje mogućnosti identiteta. Vlastiti identiteta raščlanjivao je u temi autoportreta, a zanimljivo je njegovo poigravanje sa simbolikom i višeznačnošću imena kojega je prisvojio. Tako Aaron, ime ispisano na brojnim ranim slikama, označuje crnog igrača bejzbola Hanka Aarona. No ime također pripada crnom antiheroju u Shakespeareovu Titu Androniku, kao i Mojsijevu bratu u Starom Zavjetu, koji je Izraelce oslobodio od ropstva.

Izložba nepotrebno izbjegava progovoriti o Basquiatovoj ovisnosti. No bez obzira na taj i druge propuste, zasigurno će doprinijeti skidanju stigme precijenjenog umjetnika. Iako taj aspekt nije implicitno naznačen, izložba osim o samoj ličnosti vrlo rječito formira sliku o Sjedinjenim Američkim Državama u vrijeme Basquiatova djelovanja. Samim time, ona dovodi u pitanje, što su i naveli pojedini britanski mediji, ne samo „što bi bilo kad bilo“ da je afroamerički umjetnik poživio do danas, nego i kakva bi bila njegova recepcija i reakcija na državu koja tone u radikalni konzervatizam, isključivost i nekorektnost prema svim onim različitim društvenim skupinama kojima je i sam pripadao.

Barbara Vujanović

Izložba je ostvarena u suradnji s institucijom Schirn Kunsthalle Frankfurt. Tamo će biti postavljena od 16. veljače do 27. svibnja 2018., a do 28. siječnja može se još razgledati u Londonu.

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...