Je li problem kazalište ili publika?

Pedeseta Generalna skupština Europske kazališne konvencije (ETC) u organizaciji Zagrebačkog kazališta mladih održavala se u prostorima teatra od 24.listopada do 27.listopada. Europska kazališna konvencija najveća je mreža kazališta koja okuplja teatre iz 20 europskih država, a svojim djelatnostima promiče umjetničko kazalište, pisanje suvremenih dramskih tekstova i autorskih projekata te mobilnost umjetnika i njihovo sustavno obrazovanje.

Tema ovogodišnje Generalne skupštine bilo je istraživanje novih kazališnih formi, a govorilo se i o suodnosu teatra i publike u vremenu suvremenih tehnologija, te kulturnim strategijama koje bi poboljšale status kazališta u društvu budućnosti.

Ovogodišnja Europska kazališna konvencija ugostila je 65 kazališnih ravnatelja, redatelja, producenata i dramskih umjetnika iz najprestižnijih europskih teatara. Ono što je važno istaknuti je da je Dubravka Vrgoč, ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih, ponovno proglašena predsjednicom Europske kazališne konvencije.

Predstave koje su se mogle vidjeti tih tri dana u ZKM-u su Galeb (Bobo Jelčić), Tartuffe (Jernej Lorencij), Sada je zapravo,sve dobro (Olja Lozica) i Žuta crta (Ivica Buljan) i one su kao takve reprezentativni primjer tih novih formi i promicanja kazališnih granica. Moje skromno mišljenje je da je to vrlo dobar odabir i da jasno pokazuje publici na čemu se želi raditi, što se ustvari želi postići u budućnosti s teatrom. No, postavlja se svevremensko pitanje : ”Je li publika doista spremna na to?”. Ovdje se ne govori o revoluciji, niti o novom dadaizmu, nadrealizmu ili simbolizmu. Govori se o tome da je publiku važno preseliti iz četiri zida tradicionalne forme kazališta na neke nove, neistražene prostore koji ne moraju u potpunosti napuštati tradiciju, no moraju prosvijetliti. Dokazati da je ”van” jedan potpuno neosakaćen svijet koji čeka da ga se oči publike nagledaju, uši naslušaju, a da ga osjetila iscrpe te se napiju njegove nove forme, novih oblika – otkrića.

Galeb

Galeb Bobe Jelčića, napisan po Čehovljevom tekstu fokus premješta sa lika na događajnost gdje dopušta liku da bude samostalniji. U Galebu nas dočeka siromašna scenografija i teško hvatanje radnje premda je to naizgled kontradiktorno s premještanjem fokusa s lika na događajnost, no kada se bolje razmisli jedno bez drugog ne ide. Jer, premda se teško uočava jedna konstantna radnja, ona se pozorniji prati, pokušava se shvatiti što se ovdje događa, zašto dva lika pričaju jednu priču dok druga dva lika žive potpuno drugim životom? U Galebu se također nailazi i na teatar u teatru, jer se izvodi predstava u predstavi i to nam pokazuje kakvi smo mi kao publika. Što nas to ustvari intrigira u bilo kojoj predstavi? Nakon Galeba ili si potpuno razočaran ili okreneš film u glavi i promisliš; zašto je ova predstava ovako izvedena? Poneki, uključujući mene, požele prići samom Jelčiću i dramaturzima i ozbiljno ih zapitati što su htjeli s ovim postići. ETC je dao odgovor na to. Novinu. Otkriće. Jelčić je jedan od tih novih izumitelja koji nas premješta u srž radnje. Nije se samo predstava odvijala radi nas, i mi smo se odvijali radi predstave. Potrebna je naša reakcija na formu za kojom tragaju u ETC-u.

Žuta crta

Kada bih osobno birala najreprezentativniji oblik ovih novih formi o kojima ETC govori izabrala bi Žutu crtu i to bi bilo ponajprije radi Buljanovih redateljskih sposobnosti koje nas često zbune, no nikada ne ostave ravnodušnima. Buljan je na konvenciji govorio o tome kako treba pronaći vezu između kazališta i filozofije, a za njega autentična umjetnost znači poništavanje distance između publike i glumaca. Svatko tko je pogledao Žutu crtu može primjetiti na koji način je to Buljan postigao; barem tri puta tijekom predstave glumci su prilazili publici, dizali ljude iz prvih redova da bi s njima zaplesali, davali im mikrofon da zapjevaju, a tijekom aukcije u predstavi gotovo si imao osjećaj da se baš tebi obraćaju i prihvaćaju tvoju ponudu. U Žutoj crti na kraju zapjevaš sa samim glumcima, potpuno se utopiš u predstavi i shvatiš da ćeš bez obzira na ono o čemu se u predstavi govori dok budeš izlazio iz samog kazališta hodati po žutoj crti. Buljan se često služim glazbom kao jednim od glavnih elemenata predstave, pa tako i u Žutoj crti gledamo kako se glumci pretvaraju u pjevače, plesače, performere. I to je ta nova forma. Glumac nije SAMO glumac, a publika nije SAMO publika.

Bailey Lock, Stefan Kaegi, Karel Bartak

Producentica Lyric Theatrea iz Londona Bailey Lock iznijela je ideju o tzv. tajnom kazalištu koju su osmislili dok se postojeća zgrada Lyrica renovira do 2014. godine. Velika Britanija je zemlja gdje se strogo poštuje tradicionalno kazalište tako da su kazališni kritičari bili oštri prema njenoj ideji, no publika je vrlo dobro prihvatila. Radi se o tome da prvi put tekst nije u centru pažnje, probe su duže, raznovrsniji su glumci – od potpunih amatera do vrhunskh profesionalaca. Glumcima se pruža prilika da duže rade na tekstu, da se upoznaju te da zavole sam rad na projektu. U tajnom kazalištu sudjeluju Britanci, Nijemci i Estonci i Bailey taj projekt smatra potrebnim u kazališnom svijetu. Nešto posve drukčije, koje straši samo iz jednog razloga – novo je. I mobiteli su kada su izašli bili strašni, čudni. Ljudi su se bojali rukovati s njima. A sada.. Tko može jedan dan bez svojih pametnih telefona, iPhonea i drugih čuda 21. stoljeća?

Stefan Kaegi je ravnatelj Rimini Protokola što je projekt gdje se također pokušavaju osloboditi tradicionalnih formi. On smatra da je nužno izaći iz samog prostora kazališta. Stopiti teatar sa suvremenim svijetom, s tehnologijom i ustvari – realnosti. Kao primjer uzimamo REMOTE BERLIN  što je predstava o umjetnoj inteligenciji koja se odvija na ulicama Berlina. Ona daje novu definiciju ”putujućoj kazališnoj trupi” gdje kazalište, glumci i publika putuju nekim drugim prostorima. Van četiri zida ozvučenog prostora i iscenirane scenografije. No, Kaegi smatra da nisu samo nove forme to što kazalištu treba već i novi sadržaj i postavlja pitanje : ”Kako se osloboditi strukture kazališta?” Je li to znači da se tradicionalno kazalište nužno mora napustiti? NE. To znači da se mora stvoriti neka interakcija između tradicije te novih potreba društva koje s pravom možemo nazvati tehnološkim društvom.

Na skupštini je govorio i ugledni gost Karel Bartak, voditelj Programa kultura Europske komisije koji je istaknuo da će financijski dio programa Kreativna Europa moći početi koristi tek od 2016. godine, no da će biti osigurana i bespovratna sredstva koja će moći koristiti i članovi Europske kazališne konvencije. Govorio je i o ciljevima programa kultura EK u poticanju prevođenja dramskih tekstova na engleski ili francuski, potrebi konsolidacije kazališta i audiovizualnih umjetnosti, te o naporima koja kazališta moraju uložiti u apliciranju u nove projekte, izgradnji nove publike i sticanju digniteta pred Europskim parlamentom.

Osobno smatram da je genijalna ideja okupljati europske redatelje, glumce, ravnatelje kazališta i cijelo tehničko osoblje da bi se govorilo o ovakvim problemima. No, što je ustvari problem? Je li to kazalište samo po sebi ili je problem publika koja se tako teško odvaja od tradicionalnog kazališta? Nevjerojatno je to što smo bilo koju drugu tradiciju gotovo bez problema spremni odbaciti, dok smo što se tiče kazališta još uvijek tako zatvoreni. No odgovore na ta pitanja trebamo pronaći tako da se zapitamo što ljudima kazalište predstavlja? Ovo pitanje ima onoliko odgovora koliko i ljudi koji odlaze u kazalište. Pokušajmo. Pokušajmo s novim formama, pokušajmo sve samo da sačuvamo kazalište, da ono diše među nama bez obzira na sva tehnološka čuda koja će se tek dogoditi. Kako Dubravka Vrgoč kaže (parafraziram) ”Potreban je samo jedan dan da se zatvori kazalište, a barem nekoliko godina da se ono ponovno vrati u život ”.

Ines Ora

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More