Je li moguće stvarati umjetnost bez značajnije institucionalne potpore?

Vernae
Netko će reći da je kazalište problematični, okamenjeni i umrtvljeni ostatak prošlosti u dinamičnom i živom području izvedbenih umjetnosti koje su se napokon oslobodile zastarjelih propisa i ograničenja.

Parafrazirajući Borisa Senkera i njegov nagrađivani Uvod u suvremenu teatrologiju, pomalo podzemnome i neželjenome stanaru kazališnoga univerzuma glavne struje, u vidu izvedbenih umjetnosti, dala sam blagu prednost odlaskom u Beograd na seriju šesterodijelnih, fragmentarnih i geografski dislociranih performansa mladoga umjetnika iz Seatllea, Ethana Folka (1986.). Istodobno se u Zagrebu održavao 4. festival Miroslav Krleža (2. – 7. srpnja 2015.) na Gvozdu i uprizorenje scenski iznimno zahtjevne Legende.

Izmještenost umjetnosti – sama ideja da više od deset američkih umjetnika radi na projektu u siromašnijem i prilično udaljenome Beogradu postavljajući instalacije i performanse na donekle rubnim gradskim područjima – podsjetila me u mnogome na neke od mnogih nastojanja zagrebačkoga &td-a i Kulture promjene te rad institucionalno zanemarene plesne scene. Nadalje, Folkov sam multimedijski i eksperimentalni projekt Vernae (žanrovski posvećen Posvećenju proljeća Igora Stravinskog) počela pratiti prošlu zimu nakon završetka njegova fotografskoga projekta i izložbe u Perugi, ARDIS i hrönir. Serija fotografija sa zajedničkim nazivnikom – upoznaj drugoga – zapravo je izložba fotografija vozača i njihovih kratkih, snimljenih osobnih priča tijekom vožnje s umjetnikom. Zagreb je tijekom nastajanja fotografskoga postava bio jedna od njegovih autostoperskih postaja te smo se spletom okolnosti upoznali te počeli razmjenjivati iskustva iz Seatllea i Zagreba.

Vernae

Najveći je strah tijekom šesterodijelnih performansa u Beogradu (Perpetuum Mobile, Ciglana, Bioskop Zvezda, Galerija Doma omladine, Drugstore i završna izložba u galeriji Inex) Ethan Folk izrazio prilično kazališno – gledateljska reakcija na ponavljajuću i sporu šesterodijelnu seriju četverosatnih performansa. Strah je bio donekle opravdan zbog drukčijosti od ustaljena pristupa umjetnosti. Primjerice, tijekom Sinteze u Drugstoreu izvođač Brace Evans stoji u kutu na ulazu i promatra, uzvraća poglede i živo pokretom te pogledima provocira gledatelja. Ostali su izvođači također svjesni vlastitoga i drugih tijela u prostoru te iako usredotočeni na izvedbu, svjesno promatraju gledatelja. Ritam performansa prati igra svijetla (incredible bob) i glazbe (pann+onn i Kezz).

Kroger 50 fuel points just by providing your KrogerFeedback

Čitav se šesterodijelni performans sažima u Sintezi u kojoj izmještenost, rubnost, ponavljanje radnji te multimedijalna igra naglašuju dvojstvo arhaičnosti Staroga Zavjeta, vidljivoj u samokažnjavanju i nevinosti izvođačice Calie Swedberg i približavanju prirodi u liku Patricka Kilbanea, koji me podsjetio na mitskoga Mefista. Tijelo u naučenom i ponavljajućem pokretu, trzaji, primitivni nagoni kojima propitujemo, poput De Martinisa, zapravo samo podrijetlo kazališta – kako i kada smo s obreda i uloge svećenika, odnosno šamana, prešli na predstavu i glumca, odnosno izvođača – važno je ne samo za život izvedbenih umjetnosti, nego i za propitivanje često nepravedno podcjenjivanih tradicionalnijih kazališnih formi.

Vernae

Takvo propitivanje u prvome redu eksperimentalnim filmom, a zatim nizom živih multimedijalnih instalacija i performansa u Beogradu tijekom lipnja i srpnja, rezultat je dugotrajnoga, strastvenoga i posvećenoga rada pedesetak glumaca, izvođača, dizajnera, glazbenika, suradnika iz Seatllea i Beograda (od The House of ia do mladih beogradskih umjetnika poput Nicole Jagića, Aleksandre Petković i Dušana Savića), koji daje nadu da je moguće stvarati umjetnost bez značajnije institucionalne potpore. No, jednako tako nameće mnoga pitanja o svrhovitosti umjetnosti u kapitalističkom cinizmu gdje trenutačni izvedbeni prostor zauzima nekadašnja klaonica.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...