Je li Hanekeova Ljubav dobila Sretan kraj?

Sretan kraj (Happy End, 2017., 107 min)
Režija: Michael Haneke
Scenarij: Michael Haneke
Uloge: Jean-Louis Trintignant, Fantine Harduin, Isabelle Huppert, Mathieu Kassovitz, Franz Rogowski, Laura Verlinden, Toby Jones

Kada je u pitanju cijenjeni austrijski filmaš Michael Haneke, oprez je uvijek barem donekle nužan. Njegov stil nije za svakoga, distanca kojom režijski pristupa svojim filmovima gledatelja lako umrtvi, a priče koje ima poriv iznijeti češće su nego rjeđe nezahvalnog i teže probavljivog karaktera. Ipak, u tome se krije njegova posebnost koja ga s jedne strane razlikuje od mnoštva, a s druge služi kao inspiracija pojedincima, primjerice Lanthimosu (OčnjakJastog, Ubojstvo svetog jelena), koji Hanekeovu otuđenošću prožetu atmosferu prisvaja i autorski nadograđuje. Doduše, redateljeva Ljubav (Amour) iz 2012. godine otišla je u ponešto drugačijem, srčanijem smjeru (iako u pogledu teme ništa manje mučnom od onog njemu svojstvenog), time dodatno podebljavajući ne samo hladnoću njegovih prethodnih uradaka, nego i svojevrsnu indiferentnu tupost koja u gledatelju neminovno ostaje tinjati.

Sa Sretnim krajem Haneke se pak vratio svom prepoznatljivom stilu. I kao što igre u naslovu njegova filma Funny Games nisu ni zabavne ni smiješne, tako i ovdje možemo poći od pretpostavke da će kraj biti daleko od sretnog. No, i o istinitosti te pretpostavke dalo bi se itekako diskutirati nakon odgledanog – ta naizgled ironična sreća na kraju balade ipak ovisi o percepciji aktera kojima je namijenjena, a ne nas koji, zavaljeni u naslonjače, znatiželjno promatramo rasplitanje njihovih života.

A akteri su sljedeći: dvanaestogodišnja Eve Laurent (Fantine Harduin), čija majka završi u komi nakon trovanja sedativima, zbog čega se mora preseliti k ocu. Otac Thomas (Mathieu Kassovitz) koji pak živi sa svojom novom ženom, novorođenim sinom, sestrom, njenim sinom i dementnim ocem pod istim krovom, u ogromnoj vili u francuskom Calaisu. Spomenuta mu žena (Laura Verlinden) poprilično je marginalna u filmu i, kako ubrzo saznajemo, njegovom životu. Novorođeni sin služi više kao sredstvo za karakterizaciju Eve, koja se raduje prilici da bude velika sestra. Thomasova sestra Anne (Isabelle Huppert) nasljednica je očeve firme, dok bi njen sin Pierre (Franz Rogowski) istu trebao preuzeti, kad mu samo alkohol ne bi bio draži od direktorovanja. A dementni Georges (Jean-Louis Trintignant) ima pak jako specifičnu verziju vlastitog sretnog kraja. Da bi stvar bila zanimljivija, Hanekeov najnoviji film labavo se i neslužbeno nastavlja na njegovu Ljubav (odnosno “posuđuje” glumce, obiteljsko prezime i dio narativa) u kojem su glumili upravo Jean-Louis Trintignant kao Georges Laurent te Isabelle Huppert kao njegova kći, tamo nazvana Eva, dok je sudbina Georgesove žene o kojoj saznajemo u Sretnom kraju upravo gradivno tkivo Ljubavi

Pod kreativnim vodstvom nekog drugog filmaša, ovako postavljena obiteljska konstelacija vrlo bi vjerojatno rezultirala kaosom neviđenih proporcija. No, Haneke ima tu sposobnost da ono što je suštinski kaotično prekrije s tri sloja celofana i prikaže s tolike (često snimateljski poprilično doslovne!) udaljenosti, da nas puni značaj i prava potresnost svačije životne priče pogodi tek mnogo kasnije. Za vrijeme gledanja, jednako smo udaljeni i neangažirani kao i kamera, zbog čega ono što je u svojoj biti iznimno dramatično i šokantno doživimo usputnim ili čak sporednim – jedva da nas i okrzne, a kamoli išta drugo.

A kako bi dodatno podebljao toliko puta spominjanu distancu, Haneke lukavo poseže za modernom tehnologijom koju često koristi kao zamjenu za prikaze razgovora ili pak monologa – bilo da je riječ o pogledu kroz kameru mobitela s porukama koje iskaču, a u kojima lik iznosi svoju priču ili pak o praćenju prepiske na nečemu sličnom Messengeru in real time, koja služi kako bi nam se odala priroda jednog odnosa. Sadržaj koji takve scene u sebi nose nedvojbeno je sočan, ali njihova monotonija, da ne kažem dosada koja se nakon nekog vremena neminovno javlja, tu je da utiša uzbudljivost sadržaja, ali i da nam ukaže na inherentnu tupost koja gmiže ispod takvih nepersonalnih načina komunikacije.

Time nam Haneke drži ogledalo, kao i toliko puta do sada – na filmu, od kojeg očekujemo da nas uvuče eksplicitno živim prikazom međuljudskih odnosa, servira nam uprizorenje naših vlastitih interakcija, koje se sve više i češće odvijaju elektroničkim putem. A zapravo, kada bismo ih promatrali s odmakom, kao što smo primorani činiti s onima u Sretnom kraju, vidjeli bismo kako su to ništa drugo doli mrtva slova ne ekranu, neovisno o tome kakvo bogatstvo percepcije ili namjere iza njih stajalo. I zapravo je jezivo kada shvatimo da, kako bi se efektno prikazala naša dubinska otuđenost, nije nužno ulagati puno truda, razbacivati se alegorijama, svjetlima i zvukovima ili pak ići u ekstreme poput ranije navedenog Lanthimosa – sasvim je dovoljno zaviriti u našu svakodnevnu digitalnu komunikaciju, bukvalno je snimiti te nam je poslužiti natrag na ekranu.

Gore navedeno u samom startu određuje atmosferu filma, a kasnije je samo podcrtava, time nam dodatno osvjetljavajući obitelj Laurent u svoj njenoj buržoazijskoj manjkavosti. Ipak, sve te likove i njihove labave, prilično nekonkretne krakove radnje malo što drži skupa. Najbliže nekakvom sjecištu upravo je Eve, koja čini nimalo laskave stvari, a opet, nakon svjedočenja obitelji iz koje potječe i okolnostima u kojima je odrastala, naše prvotno iznenađenje njenim postupcima (ako ga je i bilo) splasne. A iz razloga što su ostali likovi prezaposleni svojim osobnim dramama, nitko od njih ne primjećuje njenu duboku uznemirenost, kao ni činjenicu da ona jako dobro, gotovo voajeristički, promatra i osjeća sve njih, nadajući se jedino da će do svoje punoljetnosti moći imati krov nad glavom. Izvrsna Fantine Harduin svojom sposobnošću da u jednom trenutku bude potpuno umrtvljena, a u drugom prekrasno ranjiva i emotivna, doslovce krade svaki kadar u kojem se pojavi te itekako parira Jeanu-Louisu Trintignantu kao Georgesu, s kojim je odradila najupečatljivije scene cijelog filma.

I dok ćemo se na momente neminovno zapitati što to točno gledamo i kamo sva ta količina naizgled nemotiviranih i nabacanih sekvenci zapravo vodi, naposljetku nas itekako dočeka osjećaj zaokruženosti i smisla. Prikaz životnog perioda jedne izvana uglancane, a iznutra nepovezane i raspadnute imućne obitelji time postaje sam sebi svrhom, čineći nam da poželimo osjetiti makar i tračak topline, kako bi barem nama bilo stalo, kada već rijetko kome na ekranu je. Ovako nam nema druge nego zadovoljiti se hladnoćom koju nam Hanekeov uradak tako bezobzirno i bez pitanja zrcali. Sviđa li vam se to kao ideja ili ne, odlučite za sebe – jer o tome će uvelike ovisiti vaš doživljaj Sretnog kraja.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...