Je li bolje biti frizer i fotografirati, ili fotografirati i komercijalno i umjetnički?

Foto: Dario Belić
Sretnom slučajnošću poklopilo se da ciklus predstavljanja najboljih fotografa regije otvaramo upravo Davorom Konjikušićem, autorom koji je serijom Genogram trijumfalno ušao u finale Photodaysa 2013, u kategoriji umjetničkog koncepta.

Razorno dirljiv, lišen jeftine patetike, originalan, emotivan, snažan – takav je Genogram, projekt kojim Konjikušić propituje vlastito naslijeđe gubitka, da posudimo naslov romana Kiran Desai, hvatajući se u koštac s dvijema neuralgičnim točkama koje su ga obilježile na nesvjesnoj razini; smrću sestre Aleksandre koja je preminula u šestoj godini, prije njegova rođenja, i odlazak iz rodne Zenice na samom početku rata u Bosni i Hercegovini. Prva je priča obiteljski tabu, druga se tiče gubitka identiteta, iskorjenjivanja i ponovnog početka. U svome opisu rada, Konjikušić jednostavno veli da je ovo “suočavanje s nekim dosad meni neidentificiranim mjestom tuge”.

Učinak koji ovaj proces defragmentiranja bolne prošlosti ima na gledatelja, ilustrira činjenica da je predsjednica žirija Photodaysa, Markita Franulić, gotovo zanijemila kad je prošlog tjedna na predstavljanju u Muzeju za umjetnost i obrt trebalo kratko sažeti koncept serije.

Novinar i autor nekoliko dokumentarnih filmova, Konjikušić je u dosadašnjoj karijeri nanizao pozamašan broj skupnih i nekoliko moćnih samostalnih izložbi, poput one Gender Matters (Erste Foundation, Beč, 2010.) ili Corridor X (KC Grad, Beograd, 2009.). Nakon završenog BA studija snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, student je magisterija fotografije na istoj instituciji. Osim na velikom finalu Photodaysa u Rovinju, na izložbi koja se otvara 8. lipnja, Konjikušić će se predstaviti i na izložbi u Beogradu u galeriji ARTGET 7. lipnja.

Izlagali ste u regiji i inozemstvu, bogatili ste se iskustvima na raznim međunarodnim programima, imali ste prilike vidjeti koliko je trava – u pogledu tretmana fotografije – zelenija u susjednim dvorištima. Je li zbilja zelenija? Čemu se može nadati fotograf u Hrvatskoj ili Srbiji, a čemu netko tko djeluje u Austriji?

– Mi u našoj regiji moramo i dalje dokazivati da je medij fotografije umjetnost. Potpuno je apsurdno da danas vodimo rasprave kakve su u svijetu vođene prije pedeset godina. Iz toga proizilazi da je tretman fotografije u Hrvatskoj nikakav, kao što je i tretman kulture, pogotovo one nezavisne, isto tako nikakav.

Pitanje je također o kakvoj fotografiji govorimo. Austrija je dobar primjer, jer nam je Beč najbliži europski centar s kojim imamo odnos stoljećima. Komercijalni fotografi su tamo i po nekoliko desetaka puta više plaćeni. Posla naprosto ima. U umjetničkom smislu, za fotografe postoje poticaji, edukacija, prostori za izlaganje. Međutim, s druge strane, ne volim kada mi sami upadamo u zamku nekritičkog uspoređivanja s europskim centrima i sami prihvaćamo da se na nas gleda kroz njihov “pogled” koji je često kolonizatorski, patronizirajući i jednosmjeran. Teže nam je, ali s druge strane imamo jako puno dobrih potencijala. Svi mi smo prisiljeni raditi komercijalne poslove, što ti uzima jako puno vremena kada je u pitanju neka dokolica i stvaralaštvo. Živimo prekaritetske živote i često se unutar margine borimo za dio kolača. Ni sam nisam riješio tu dilemu, da li je bolje biti frizer i fotografirati, ili fotografirati i komercijalno i umjetnički.

U Srbiji koliko znam nova vlast je odlučila izdvojiti tek 0,62 posto budžeta za kulturu, čime je zapravo pokazalo koliko je zanima kultura. Bojim se i da se kod nas ide u tom smjeru, gdje će se financirati samo ono što donosi direktan profit. U Hrvatskoj se kao i kod susjeda financiraju najviše institucije koje imaju predznak “nacionalnog”. Mali dio dobija neovisna scena, a unutar te scene fotografija je opet marginalizirana. No, možemo kukati i naricati, materijala za to imamo, ali mislim da je bolje raditi kako tko i koliko može. Upornost i rad ipak se isplate. Želim vjerovati u to. Ali o tome koliko je nekoga briga za nas govori činjenica da naša završna izložba prošle godine u Galeriji SC-a nije dobila niti jednu kritiku. A radovi nekih od kolega su bili sjajni. Toliko o podršci koju dobijamo.

Što biste, na temelju vaših iskustava, preporučili mlađim kolegama i onima koji ambicije prema ozbiljnim fotografskim karijerama hrane na natječajima?

– Na natječajima ponekada autor ima uspjeha, a ponekad ne. Nikada nisam volio taj osjećaj kada ne prođem na nekom natječaju, a kada prođem onda ne prođe netko od mojih kolega. Ne kažem da sam protiv toga i da se ne treba prijavljivati na natječaje, ali to je vrsta kompetitivnosti koju nitko od nas ne bi trebao uzimati ozbiljno i prema tome valorizirati svoju umjetnost. Također smatram da se u obrazovnim institucijama umjetnost ne bi trebalo ocjenjivati. Imam veliki problem s tim kako se određena umjetnička djela kontekstualiziraju i predstavljaju, ne samo kod nas, već u svijetu, ali to je za neku drugu temu.

Mene zanima kako da djelujem u sustavu, kako da propitujem taj sustav, i zato i učestvujem u natječajima. Čak i kada ne bi učestvovao u natječajima bio bih dio sustava. Pitanje je samo kako iskoristiti određeni uspjeh i što s njim nakon toga. Mislim da svi mi mlađi autori moramo plivati još jako dugo i puno, puno raditi na sebi da bi dostigli jedan nivo. Zaista mislim da smo tek na početku. Volio bih da se ljudi puno više povezuju, i to ljudi iz različitih medija, jer to je bitno za napredak. Ta generacijska priča.Ne znam da li baš mogu savjetovati nekoga, ali mislim da je super kada ljudi traže svoj vlastiti stil na iskren i pošten način. Često je to teži put, ali mi se čini da je to jedini ispravan put koji na kraju donosi uspjeh.

Tržište je gotovo propalo, a iznos kojim Ministarstvo kulture potiče fotografsku umjetnost gotovo je asketski. Zatvorene su i mnoge foto galerije. Ipak, kao u inat tim problemima, domaća foto scena cvjeta. Ili se to samo čini? 

Ne znam koliko je fotografska scena ikada cvjetala, ali je činjenica da smo ostali i bez ono malo galerija kojih smo imali. Mi danas nemamo galerijsku mrežu, svega nekoliko kritičara sustavno prati fotografiju, ne postoji sustav prodaje. Nisam siguran da u Ministarstvu kulture ikoga zanima fotografija. Veoma često svi govore da fotografija nije toliko skupa i da ju je jednostavnije producirati. Naši studentski projekti za recimo završne godišnje izložbe koštaju nekoliko desetaka tisuća kuna, kada se tu uračuna putovanje, izrada, oprema fotografija itd. S druge strane fotografija je kompliciran medij i nikako joj ne olakšava to što u ovom trenutku dok mi pričamo, na internetu se pojavljuje nekoliko tisuća novih fotografija. Zato se ograđujem i pričam o autorskoj fotografiji. U komercijalnom svijetu stvar je još gora.

Pred nekoliko godina sam vidio da se recimo u Strasbourgu financiraju izlaganja određenih fotografa, ljudi koji promoviraju naše “nacionalne boje”. Takvih fotografa ima svuda i čini mi se da je ista stvar sa slikarstvom i kazalištem i glazbom i novim medijima… HNK u Zagrebu i kulturna politika još uvijek aktualnog gradonačelnika Milana Bandića postaju neuralgične točke hrvatske kulture.

S druge strane,nemamo odnjegovanu publiku, fotografija se doživljava kao puki ukras, nadležne institucije nemaju pojma o čemu mi pričamo, a prosječan građanin ove države ima izgrađenu vizualnu kulturu sapunice. Ali da, scena cvjeta. Posljednjih godina pojavilo se nekoliko sjajnih imena i sada imamo uvjetno rečeno tri generacije fotografa u sličnom fotografskom polju. Ne želim sada nabrajati imena, jer će to imati prizvuk lošeg ukusa i sigurno ću nekoga izostaviti, ali samo ako spomenem neka imena sa Akademije, prvenstveno svoje najbliže kolege Petru Mršu, Nevena Petrovića i Tjašu Kalkan, s kojima smo pokrenuli jedan mali kolektiv po imenu 3KO, pa onda i ostale poput Bojana Mrđenovića, Luke Kedže, Siniše Glogoškog, Borka Vukosava, Nikole Zelmanovića. bit će vam jasno o čemu govorim.

Povjesničar umjetnosti Želimir Koščević, osnivač samoborske galerije Lang, vrlo je kritičan prema kulturnoj politici, odnosu prema fotografiji – kako umjetničkoj, tako i dokumentarnoj. Dijelite li i vi njegov san o velikom hrvatskom Centru za fotografiju?

– Ta ideja je super i o ovome se priča već godinama. Ali čim se spomene institucija kod nas, dobijem negativne primisli i pomislim, tko bi vodio tu priču. Da li kompetentni ljudi ili ne? Da li ljudi koji su sposobni jedino u naguravanju i laktarenju? Da li politički podobni? Da li opet nekakav sitni umjetnički lobi kojem je jedini smisao života u međusobnom podržavanju i neotvaranju prostora drugima? Možemo se folirati i praviti naivni, ali svi znamo kako neke stvari funkcioniraju. Domaće galerije nas odbijaju, da bismo potom dobijali priliku da izlažemo u inozemstvu. To je već izgleda standard. Ako nitko u ovoj državi ne prepoznaje kustoske kolektive poput WHW-a, čemu onda mi da se nadamo?

Ali, što sam stariji to me sve to puno manje uzbuđuje i postajem indiferentan. Šutiš, trpiš, radiš i čekaš svoju priliku koja će sigurno doći. I mojoj generaciji nije nužna više takva institucija. Mislim, super bi bilo da postoji, i zbog autora i zbog stvaranja i educiranja publike, o da to bi bilo sjajno, ali mi se danas možemo povezivati s bilo kim na ovoj planeti i propitivati neke druge hibridne pozicije. Na to mi je nedavno pažnju skrenula beogradska kustosica Maja Ćirić pozivajući se na Andreu Fraser. Svi smo mi institucije umjetnosti. I ja sam sada institucija umjetnosti, jer je institucija sistem društvenih odnosa na način na koji ih mi postavimo da djeluju.

Ne moram čekati da mene pozove nekakav kustos odavde, potapše po ramenu i kaže, sinko evo dobit ćeš priliku za izložbu. Mislim super ako se to dogodi, ali mogu raditi s bilo kojim čovjekom na ovoj planeti, ako skupa to želimo i ako to ima smisla. Zanimljivo mi je okretanje potpuno drugačijim centrima moći. Na svu sreću, i kod nas postoje ljudi koji mlađoj generaciji daju podršku tako što nam otvaraju prostor, ali ostaje da se vidi kako će to funkcionirati. I da se vratim na početak vašeg pitanja, puno me više trenutno zanima kako bi fotografi mogli dobiti neku financijsku podršku, a radimo zaista relevantne stvari. Kako bi mogao nastati nekakav hrvatski HAVC, ali za fotografiju. Mi ne dobijamo jednostavno rečeno ništa! Nula!

Katedra za fotografiju predstavila se prije dvije godine na Artomatu, sajmu umjetničkih proizvoda u HDLU-u. Bio je to neočekivan kontekst za ta djela, ali je to bila i dobra prilika da se (malo) šira javnost upozna sa zanimljivo “upakiranim” djelima generacije koja tek dolazi. I vi ste sudjelovali na tom Artomatu? Kako je došlo do izlaganja na sajmu?

– Sjajno. Po prvi put u životu sam radio ogrlice od dia pozitiv ramica. Uživao sam u tome. I jeste neočekivan potez, ali bilo je predivno gledati kako ljudi kupuju naše radove. Super je bilo kada su nam ljudi prilazili i kupovali naše fotografije. Dosta se minglalo oko našeg štanda i to je bio najljepši aspekt priče, priča sa ljudima, odgovaranje na pitanja.

Kako je na Akademiji, koliko ste zadovoljni studijem: kvalitetom, odnosima, prilikama, predavačima?

– Akademiju sam upisao iz prostog razloga, jer je to jedini fakultet na koji se svi tradicionalno upisuju koji vole fotografiju. Studij snimanja je dosta zanatski fakultet, što je dobro, jer ti na kraju daje jedan osjećaj sigurnosti u onome što radimo. Mi smo druga generacija koja je upisala MA studij iz fotografije, koji je pokrenut prvenstveno trudom dvije profesorice, Sandre Vitaljić i Jelene Blagović, a potom i profesora kao što je Darije Petković i Goran Trbuljak. U potpunosti podržavam njihov rad, jer uz mnogobrojne prepreke na koje su nailazile, mi smo uspjeli dobiti diplomski studij fotografije. I naravno da ima problema, da neke stvari fale i nedostaju, ali ja sam na kraju priče zadovoljan. I ne volim govoriti o tome javno, već na mjestu gdje o tome i treba govoriti, a to je Akademija. Ljudi imaju zazor prema Akademiji, opravdan ili neopravdan, iz različitih razloga. Ali oni koji su htjeli raditi stvarno su mogli dobiti jako puno toga. A stvarni motivi pljuvanja po ovoj instituciji su nekada veoma diskutabilni.

 Maja Hrgović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More