Je li 8D glazba novo otkriće ili prodavanje magle? Poslušajte i procijenite!

Odmah da se razumijemo, ništa od osme dimenzije. 8D je tek pretenciozni naziv za audio zapis u kojem imate dojam da zvukove dolaze iz različitih smjerova. Svi oni koji su ga propustili u prvom prošlogodišnjem valu, u ovim izolacijskim danima kreću u slušateljsku avanturu od koje se većini ljudi - samo vrti u glavi.

Je li 8D novi i revolucionarni način na koji ćemo ne samo slušati, već i živjeti glazbu, ili je riječ samo o još jednom tehnološkom triku koji ćemo jedno poslijepodne bjesomučno klikati, a onda zaboraviti da je ikad postojao?

Spolier alert, ovo drugo. Svašta čovjek stigne u izolaciji, pa i poslušati more 8D snimki. Garantiraju posve novi doživljaj glazbe i pojačavaju osjećaje slušatelja koji, zahvaljujući napretku tehnologije, uranja u jedan posve novi svijet osjeta sluha. Na početku je, moram priznati, iznenađujuće lijepo i zanimljivo, ali nakon dvije minute tih “osam dimenzija”, poželite sjesti, leći ili povratiti – nikako zaplesati.

No, krenimo od početka. Takozvana 8D tehonolgija slušanja glazbe zove se i “glazba u glavi”, a odaje dojam da zvukovi, šumovi i tonovi dolaze iz različitih smjerova i udaljenosti. U kombinaciji s brojnim vrstama jeke, efekt može postati zapanjujuće realan. Nije poznato tko je napravio i objavio prvu 8D snimku, na YouTubeu su se masovno počele pojavljivati 2018. godine, ali sve su one u početku bile zapravo prilično karikirane – jednostavno biste osjećali da vam glazba prelazi iz jednog uha u drugi. Najbolje 8D snimke došle su s vremenom, vježbom i napretkom tehnologije – puno su suptilnije u pokretu i kreiraju iluziju u kojoj vam se čini da se njišete ili okrećete u sredini akustične dvorane u kojoj svira orkestar.

Neki tvrde da se od slušanja 8D glazbe osjećaju kao da su napušeni, drugi kažu da baš uz joint to postaje najbolji doživljaj, a ima i onih koji ističu da im pomaže u spavanju ili, pak, da im stvara trnce ugode koji silaze niz kralježnicu. Postoje i slušatelji koji pate od svakodnevnog zujanja u ušima, te na YouTubeu tvrde da im 8D glazba itekako pomaže u smirivanju stanja. Oduševljenje “novim načinom slušanja” ne iznenađuje previše – ljudi su potpuno naviknuti slušati glazbu u standardnom stereo miksu, pa je 8D izlet prirodno uzbudljiv za svakog prosječnog slušatelja.

Priča neobično podsjeća na svojedobno ushićenje oko slušanja binauralne snimke, koja prostorno postavlja zvuk u odnosu prema ljudskoj glavi (za razliku od uobičajenih stereo snimki, koje zvuk mogu pustiti samo prema lijevom i desnom zvučniku). Iako postoji još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ovaj način snimanja nikad nije posebno zaživio, osim, naravno, na YouTubeu. Virtualna brijačnica u kojoj, ako koristite slušalice, možete doslovno osjetiti brijača kako vam kruži oko glave, broji više od 33 milijuna pregleda.

Binauralnim ritmovima stimuliraju se moždani valovi, a otkrio ih je njemački fizičar Heinrich Wilhelm Dove. U pop kulturu ušli su zahvaljujući američkim tinejdžerima, koji su upravo u stimulaciji zvukom uvidjeli – priliku za drogiranje. Slušanje čudnih zvukova i frekvencija nazvano je “i-dosing”, a može izazvati efekt konzumacije ecstasyja ili marihuane.

Iako zanimljiv, 8D zvuk nije posebno muzički inovativan, jer u njegovo ruho uglavnom prelaze već postojeće pjesme. Kreatori, naime, koriste softvere kako bi manipulirali stereo dijelovima pjesama, raspoređujući ih pritom u virtualni prostor od 360 stupnjeva. Upućeni kažu da će, umjesto opće pomame, ova tehnologija svoje mjesto naći u “eteričnoj glazbi”, dok za pop i slične hitove i dalje ostaje dobar stari (i slušateljima očito najprihvatljiviji) stereo zvuk.

U posljednjih godinu dana, na internetu su se pojavile osvježene inačice, poput 9D, 10D i 11D, ali zapravo je riječ o istoj fori. Namjera je ostaviti dojam da je 8D bolji od 7D-a, ali i da će neki veći D-ovi biti još savršeniji. Vjerojatno i hoće, ali najveći uspjesi ove tehnologije ipak se ne vežu za tipke i softvere. Naime, iako su alati i zvukovi za 8D lako dostupni, ono što ne piše ni u jednom priručniku jest kako postići pravu dinamiku i miks, koji su presudni za ugodu slušatelja.

A upravo su slušatelji ti koji će odlučiti o tezi s početka naše priče – je li riječ o prolaznom trendu ili pravoj audio-revoluciji. Ljudi su s prvih kino-projekcija krajem 19. stoljeća izlazili povraćajući (“Ulazak vlaka u stanicu” braće Lumière bio je toliko “stvaran” da neki nisu mogli izdržati), možda se povijest ponavlja. A u ove pandemijske dane, u kojima se (pravi, ne virtualni) koncerti čine kao daleka prošlost, “muvanje glazbe oko glave” doista najviše nalikuje dobrim starim vremenima.

Dorijan Klarić

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More