Javnoj televiziji treba organizacijski i tehnološki tsunami

Petar Štefanić svoju je novinarsko-uredničku karijeru na Hrvatskoj televiziji gradio prilozima u emisijama “Nedjeljom u 2” i “Latinici”, terenskim uključenjima u Dnevnik, magazinom Dossier.hr koji je unatoč dobrom startu ugašen…

U posljednje ga vrijeme gledamo u “Spektru”, jednoj od novijih HTV-ovih uspješnica, posvećenoj dinamičnoj, reportažnoj obradi tema iz unutrašnje politike. Uspjeh te emisije povod je ovome razgovoru, u kojemu smo se dotaknuli stanja na javnoj televiziji, Hloverke i Šprajca, Silvije Luks i Facebooka.

Jesu li nove kadrovske promjene u Vašoj matičnoj kući korak prema ostvarenju sna o “pravoj javnoj televiziji” ili se samo mijenja šminka, a sadržaj ostaje isti? Nekad je bio HDZ, danas je SDP – a hoće li ikad samo HTV uređivati sebe samu?

– HTV je jedna velika i teška tema. Toj je kući potreban organizacijski i tehnološki tsunami. Osim toga i kadrovska revizija. Osim toga, čini mi se da je i puno kriminala još uvijek nekažnjeno. Sve te stvari trebaju odjednom leći kako bi se stvari pokrenule. Nova vlast na televiziji ima moju potporu, njihov je problem što je špil karata s kojim igraju onaj isti stari, te da smo u velikom tehnološkom zaostatku. Mislim da smo došli do krajnjih limita s pogrešnim vođenjem firme, i da će se sad krenuti u smjeru javne televizije. Neke naznake su već tu.

Spektar je emisija koja se rado gleda. Smatrate li je, u pogledu kvalitete i originalnosti, vrhuncem vašeg rada na televiziji?

– Najbolja emisija koju sam ikad radio bio je Post scriptum, tjedni pregled s pomakom. Tamo sam s mladom ekipom, sjajnom suradnjom sa tehničkim dijelom ekipe, vrlo zahvalnom formom, uz pomoć kolege Tomislava Klauškog kao mog komentatora radio nešto što ću, nadam se, moći ponoviti. Krajnja sloboda manevra obiježila je taj period mog rada na televiziji, kao i onu jednu sezonu suradnje u Latinici.

Je li moralno dopustivo biti prisni drug političarima ako radiš uInformativnom programu HTV-a? Ili bi trebalo bonusom nagraditi novinare koji si oduzmu taj privilegij privatnog druženja s likovima čiji bi rad ponekad osim informiranja trebali i kritizirati?

– Nisam u posebno bliskim odnosima s političarima. Mislim da je to pitanje vaganja i balansa. Ja imam nekoliko ljudi iz tog miljea s kojima ću se radije čuti nego s drugima, popričati a s nekima i otići na kavu ili ručak. Kad ste saborski izvjestitelj, sve se to pojačava, vi naprosto provodite vrijeme s tim ljudima. Mislim da je ideja iz pitanja pretjerana.

Tko Vam je uzor u hrvatskom novinarstvu? Čiji rad više cijenite – onaj Igora Mandića ili Veselka Tenžera?

– Igor Mandić je čovjek koji kod mene izaziva krajnji respekt, uvijek svoj, uvijek izvan struje, čovjek koji će za vrijeme NATO-vog bombardiranja Srbije u hrvatskim medijima govoriti da je to skandal. Tenžeru sam čitao, ali tek nedavno, bez sumnje veliki autor i superutjecajan novinar. Od ljudi koji su utjecali na moj rad tu su zasigurno i novinari Feral Tribunea, to se sredinom devedesetih. Na radiju, kad sam došao, družio sam se i ponešto upijao od Ivana Žaknića, Miroslava Zadre i Aleksandra Stankovića.

Nastavimo s brzopoteznim pitanjima. Kad govorimo o simbolima jednog određenog stila novinarstva, kome ste naklonjeniji, Silviji Luks ili Goranu Miliću?

Goran Milić nesumnjivi je opaki talent za televiziju. Nešto poput balkanske verzije američkog anchormana. Vrlo sposoban u pojednostavljivanju stvari, snalažljiv u spontanom pridobivanju sugovornika, improvizator. Imao sam priliku i malo surađivati s njim. Silvija Luks, koliko sam vidio, dosta je grizla kao novinarka. Oboje su bili iznadprosječne televizijske pojavnosti, jaki sa stranim jezicima. Ali oboje imaju i to jedno ograničenje da su se kao novinari formirali u sustavima u kojima je novinarstvo imalo ulogu „društveno-političkog djelovanja“. Mislim da im je to smetalo i u devedesetima.

Hloverka ili Šprajc? Pro et contra?

– Što se tiče Hloverke, rekao sam i njoj, a i drugima, da bi bila velika novinarka da nije uvijek imala potrebu uvijek biti uz moć. To je njezina ključna devijacija. A Šprajc, to je Milić XP, neka nova modernija verzija. Oboje iznadprosječne televizijske pojave, no, iskoristimo tu čuvenu frazetinu, vrijeme će davati odgovore i crta se o njihovom radu tek treba vući.

Budući da pratite medije i kolege koji se bave sličnim poslom, kako gledate na stil izvještavanja koji njeguje Mislav Bago? Je li njegovo “obrazlaganje” referentan i relevantan novinarski rad? A Matija Babić? Kakvi su Vaši dojmovi o njegovu radu?

Mislav Bago izvrstan je novinar i nekadašnji kolega s HTV-a. Ovo mi je krajnje lagano pitanje, jer njega doista cijenim bez puno ograda. Čovjek je zaražen politikom, radio je na sebi kroz godine, ima sve zanatske predispozicije, odličan tehničar u razgovoru sa sugovornikom. Matija Babić, također kolega, ali i frend. Napisao je nekoliko vrhunskih tekstova, on je veliki klikeraš za medije, duhovit, nabrijan tip. No on je ipak vlasnik medija, a ne novinar.

Aktivni ste na Facebooku.

– Da, taj mi je Facebook napravio nešto korisno. Vježbam malo ekonomičnost izraza što smatram strašnom vrlinom u pisanju. Čini mi se da bih bio barem solidan kolumnist. Možda ću nekom i ponuditi svoje usluge.

Je li Vam Facebook oglasna ploča, mjesto za dobar ulet, info centar ili mjesto za gubljenje vremena?

– Ventil, rekao bih. Privatni stavovi. Zezancija uglavnom. Nikako ne volim novinarsko-svjetonazorsko debatiranje. Zašto? Nismo svi u istoj poziciji, moji mnogi gosti znaju tko sam ja, dok se ja suočavam s bukom u kojoj je i mnogo lažnih profila. Osim toga, meni je fejs kao neki kanal u koje se slijevaju informacije koje ne bih vidio. Ja sam još uvijek junkie za informacijama. Osim toga, posebno mi je drago naletjeti na neki zgodan tekst s nekih portala koji mi je izvan vidokruga.

Anđelo Jurkas

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More