Humorom natopljen životopis jednog brice

Muškarac s britvom
Da je (književno)povijesno nerijetko nepravedno poznata je stvar. Potvrđuje to, između ostaloga, primjer Jaroslava Putíka (1923–2013), češkog književnika koji je Drugi svjetski rat prosjedio u raznim zatvorima, njegov kraj dočekao u koncentracijskom logoru Dachau, da bi u sedamdesetim i osamdesetim godinama bio jedan od “književnika u likvidaciji“.

Praktički u isto vrijeme kada su nastala najznačajnija češka prozna djela šezdesetih, poput Sjekire Ludvíka Vaculíka (1966) ili Šale Milana Kundere (1967), svojim romanom Smrtna nedjelja (1967) Putík se svrstao među najznačajnije pisce svoga vremena. Ipak, kada se danas govori o češkim “zlatnim šezdesetima“, njega se nekako prešućuje; zasjenjuju ga književne zvijezde poput Bohumila Hrabala, Milana Kundere, Ludvíka Vaculíka, Jiříja Šotole, Ladislava Fuksa, Josefa Škvoreckog i drugih. I dok su djela spomenutih autora prilično zastupljena na hrvatskom jeziku, Putík nije bio te sreće. Ponajviše zahvaljujući inicijativi prevoditeljice Renate Kuchar, a onda i spremnosti izdavačke kuće Hena com da se upusti u ovaj pothvat, prijevod romana Muškarac s britvom (Muž s břitvou, 1984) nastoji ispuniti ovu lakunu u recepciji češke književnosti u Hrvatskoj, kao i upotpuniti naše predodžbe o češkim “zlatnim šezdesetima“.

Tragikomično klupko života

Muškarac s britvom opsežan je roman od četiristotinjak stranica, formalno podijeljen na pedeset osam numeriranih poglavlja različitih duljina, od kojih neka zauzimaju i po desetak, a neka svega jednu stranu. Prvo poglavlje, primjerice, sastoji se ni više ni manje nego od jedne jedine rečenice: “Početi od početka znači početi od kraja, reče stric Jan, zamišljeno gledajući dvije prazne boce od brezove vode dr. Drallea.“ (str. 5) Nije slučajnost da ova rečenica ima težinu samostalnog poglavlja. Ona predstavlja svojevrsni naputak za čitanje, njome se upozorava na obrnutu kronologiju Putíkova romana: roman počinje i završava krajem, odnosno smrću središnjeg lika Jana Baudyša. Stvari se naposljetku vraćaju na početak, kao što se i čitatelj vraća mjestu s kojeg se otisnuo u avanturu čitanja. Sve što se odvija između početka i kraja knjige predstavlja (re)konstrukciju Baudyševa života koju pripovjedač – Baudyšev nećak – poduzima na temelju bilježaka što ih je njegov stric ostavio iza sebe. S aspekta prvog i posljednjeg poglavlja djelo, kao što vidimo, obilježava cikličnost, pri čemu je zanimljivo da je i posljednje poglavlje, baš kao i ono prvo, iznimno kratko (šest redaka, ukupno četiri rečenice), tako da roman i po pitanju “gustoće“ teksta stječe karakter zaokruženosti, uravnoteženosti. Ipak, sve ono što se nalazi između početka i kraja romana ima dominantno spiralnu kompoziciju koju sačinjavaju dvije niti: Baudyšev život, vrijedan divljenja koliko i komičan, isprepliće se s velikim povijesnim i političkim turbulencijama 20. stoljeća u jedno kompaktno, nerazmrsivo, nerijetko i tragikomično klupko.

Brico, luda, heroj

Radnja romana Muškarac s britvom smještena je u češki gradić N. na rijeci Labi. Provincijska sredina donosi nam familijarnost među likovima, ali i antagonizme i rovarenja karakteristične za provincije. Čitajući roman, čitatelj se upoznaje s čitavom lepezom živopisnih likova povezanih s Janom Baudyšem: strastvenom esperantisticom gđom. Červenom, ljekarnikom Pipotom, pripovjedačevom tetom Marie, poštarom Balcarom, slikarom Cabalkom, lopovom Hanzlíkom, agentom osiguranja Petráčekom i dr. No Muškarac s britvom u punom je smislu riječi roman lika: središnja je figura pripovjedačev stric Jan Baudyš, pomalo ekscentrik, osobenjak i lakrdijaš. Baudyš je po zanimanju brijač (na to, uostalom, upućuje i naslov romana), što je od nemale važnosti, budući da se veći dio radnje romana odvija u prostoru brijačnice ili je s njom na neki način povezan. Kao žarište socijalne interakcije mještana gradića N., Baudyševa brijačnica, smještena u neobičnoj maurskoj kuli, mjesto je u koje se lokalna i svjetska previranja duboko – katkad bolno, a katkad groteskno – urezuju.

Baudyš je, ipak, sve samo ne obični brico. On je filozof (autor je zapisa o tajnama duše biljaka) i povjesničar (piše studiju o ulozi pljuske u ljudskoj povijesti te Razmišljanje o golovratim kokošima i našoj prekrasnoj domovini), autor je brojnih neuspjelih eksperimenata, izumitelj davno izumljenih stvari, čudotvorni liječnik koji tobože liječi dodirom, strastveni igrač biljara (život se u romanu u više navrata uspoređuje upravo s partijom biljara), vrsni poznavatelj mačaka… Baudyš je čovjek renesansnog duha prikazan u svojoj modernoj karikaturalnosti i komičnosti, zanesenjak i luda, ali ludo je i stoljeće u kojem živi i koje se – vidi vraga – ponekad slama upravo na njegovim leđima.

Istinska draž Putíkova romana krije se u uvjerljivom, plastičnom dočaravanju atmosfere i međuljudskih odnosa male sredine, u monumentalizaciji banalnoga, u pripovjedačevoj vještini fabuliranja zbog koje tekst čitamo s lakoćom i užitkom, u njegovu latentnom ironijskom odmaku spram stričeva života, u vrlo uspjelom humoru kojim je natopljen čitav roman. Upravo je humor – i to onaj hašekovsko-hrabalovski humor, humor lišen oporosti, humor koji je dobrohotan, iskren i pun razumijevanja za mušičavosti i poroke likova – ono što ovaj roman čini posebno privlačnim. Muškarac s britvom punokrvni je dionik one prepoznatljive češke književne tradicije čiji je nositelj mali, obični čovjek, a junak koji, često ni sam ne shvaćajući kako i zašto, prerasta u istinskog pobjednika (svakodnevnog) života – pobjednika ogoljenog u svojoj ljudskosti i demistificiranog u svome herojstvu.

Kad netko zadrijema

Na samom kraju ne možemo zaobići hrvatsko izdanje Muškarca s britvom. Izdavaču valja uputiti pohvale što se upustio u objavljivanje naslova koji mu možda neće donijeti bogzna kakvu zaradu, ali kojim se može s punim pravom podičiti. Ipak, činjenica da je kvaliteta u ovom slučaju zasjenila tržišni imperativ zarade ne amnestira ga osnovnih obveza kako prema autoru i njegovu tekstu, tako i prema hrvatskom čitatelju. Mogli bismo čak probaviti i čitavo more tipfelera koji se pojavljuju u knjizi, premda, ruku na srce, prijeti opasnost da njihova učestalost pobudi ozbiljnu iritaciju čak i kod onog čitatelja koji obično ne mari za tipfelere (kao što je i autor ovih redaka). No kada se u tekstu pojavljuju izrazi poput “pućki dom“, “božić“, “sve jaća moć Zla“, “Empedokles“ (češka inačica imena Empedoklo) i “stričeve laboratorije“ (laboratorij je u češkom jeziku ženskoga roda), ili kada pak naiđemo na izraze poput “hučalo je u peči“, “bavorski kralj“ (umjesto “bavarski kralj“), “svetinja“ (a misli se na svjetinu)… itd., možemo jedino sa žaljenjem (a pomalo i ljutnjom) zaključiti kako je netko – lektor? urednik? ili možda obojica? – prijevod iščitavao vrlo površno. Povremena češka sintaksa, češke deklinacije (npr. Bradáče umjesto Bradáča), češki izrazi koji imaju svoju inačicu u hrvatskom jeziku (npr. “marufláž“ umjesto “maruflaža“), češki grafemi (npr. ý i ř) ispisani fontom koji se razlikuje od onoga kojim je ispisan preostali tekst, kao i neobjašnjivo lomljenje odlomaka usred rečenice, pri čemu se preostali dio odlomka prebacuje u novi redak, svjedoče o tome da je netko od onih koji su čitatelju trebali zajamčiti “tehničku ispravnost“ prijevoda naprosto – zadrijemao. Šteta, jer Muškarac s britvom nedvojbeno zaslužuje više.

Matija Ivačić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More