James Franco napravio je dobar film o nastanku ‘najboljeg najgoreg filma svih vremena’

Majstor lošeg filma (The Disaster Artist, 2017., 103min)
Režija: James Franco
Scenarij: Scott Neustadter, Michael H. Weber
Glume: James Franco, Dave Franco, Seth Rogen, Alison Brie, Ari Graynor, Josh Hutcherson

Kao što se nerijetko dogodi da u moru snimljenih filmova sva sila onih kvalitetnih lako prođe ispod radara, jednako je česta pojava da oni katastrofalni ostanu “previđeni”. No, to je dobra stvar, zar ne? Ipak je život prekratak za gledanje neinspiriranih, loše napisanih i još gore odglumljenih uradaka. Ta teza, doduše, nije primjenjiva na Sobu (The Room) Tommyja Wiseaua, “dramu” koja ne samo da je proglašena Građaninom Kaneom loših filmova”, nego je i stekla kultni status uslijed kojeg je gledatelji i dan danas, 15 godina nakon njenog izlaska, s užitkom i podsmijehom (opetovano) gledaju.

Potrebna je posebna vještina da se snimi nešto istinski dobro – očito isto vrijedi i za filmove na suprotnom kraju spektra. Jer kako drugačije objasniti fascinaciju publike Sobom, koja se svojom katastrofičnošću uspjela izdići iz ranije spomenutog mora sličnih uradaka? Što je to u Sobi što je čini toliko nemogućom za previdjeti i takvim guštom za gledati? Isto si je pitanje postavio moj omiljeni holivudski trol James Franco, koji je naprosto morao zaći dublje u kompleksnost ekscentričnog Wiseaua i uratka koji ga je, u konačnici, proslavio. Francov Majstor lošeg filma (The Disaster Artist) nastao je kao adaptacija knjige The Disaster Artist: My Life Inside The Room, the Greatest Bad Movie Ever Made, koju je napisao Wiseauov glumački partner i prijatelj Greg Sestero.

Wiseau ne samo da je režirao “najbolji najgori film svih vremena”, već je u njemu i glumio glavnu ulogu Johnnyja (uz to ga je i napisao i producirao). I, kao što umjetnost imitira život, tako je u ovom slučaju život imitirao život u svrhu umjetnosti. Naime, Franco (jer tko će drugi ako ne on?) je sebe u svom projektu stavio na iste pozicije – prihvatio se režije filma (Majstor lošeg filma) koji prikazuje snimanje postojećeg filma (Soba) i sebi dodijelio glavnu ulogu redatelja (Tommy Wiseau) koji sebi dodjeljuje glavnu ulogu (Johnny). Meta moment nikada nije bio očitiji, moglo bi se reći, tim više jer Franco navodno nije izlazio iz lika Wiseaua dok je režirao, što je izluđivalo njegovu ekipu. Na sličan način na koji je Wiseau izluđivao svoju.

Srećom po vas, nije nikakav preduvjet da pogledate Sobu kako biste uživali u Francovom uratku koji savršeno “hvata” i prikazuje esenciju svega onoga što Soba jest – i esenciju svega što Wiseau i njegova vizija jesu. Za čovjeka koji je ambiciozno htio prikazati “ljudsko ponašanje” u svoj njegovoj posebnosti i začudnosti, taj nedokučivi samoprozvani redatelj i glumac uspio je učiniti suprotno – prikazati sve što ljudsko ponašanje ni u jednom svemiru nije. Doduše, ako niste upoznati s Wiseauovim filmom, njegovom pojavom, režijom i glumom, lako je moguće da tijekom gledanja Majstora lošeg filma nećete moći vjerovati da je riječ o stvarnom čovjeku i stvarnom projektu. Franco je radio s onime što je imao – misterij oko Wiseauovog uvjerenja kako je snimio nešto dobro (kako je to uopće moguće?) jednako je velik kao i misterij oko njegovog podrijetla, njegove dobi i financijske situacije.

Riječ je o čovjeku koji je 2003. tvrdio da ima 19, premda je vidno bio u ranim četrdesetima, inzistirao na tome da njegov nesuptilni istočnoeuropski naglasak potječe iz New Orleansa zajedno s njim te mijenjao priču o tome kako je zapravo zaradio tih 6 milijuna dolara koje je uložio u snimanje svog projekta iz strasti za koji je bio duboko uvjeren da je u rangu drama Tennesseea Williamsa . Kako ga u Los Angelesu nitko nije htio glumački zaposliti, Wiseau je uzeo stvar u svoje ruke, napisao scenarij, kupio (nepotrebnu) opremu, okupio ekipu i krenuo na svoj zacrtani put prema uspjehu i slavi. A kada se snimanje pokrenulo, uslijedila je katastrofa za katastrofom. Ipak, uspjeh nije izostao – nije možda bio onakav kakvom se nadao, ali koliko se filmaša može pohvaliti kultnim statusom koji u konačnici rezultira time da se snimi kvalitetan film o snimanju njihovog lošeg filma?

Ono što je pohvalno kod Majstora svakako je Francova interpretacija koja Wiseau ipak daje pokoju dimenziju više od očekivane. Lako je s podsmijehom i nevjericom gledati njegovu ni na čemu temeljenu samouvjerenost i potpuni manjak elementarnog znanja o pisanju scenarija, režiji, produkciji i glumi. Francu je stvarni život ponudio odličnu priliku za snimanjem jedinstvene komedije, tako da humor koji je inherentan čitavoj situaciji nije ostao neiskorišten. No, to nije sve što nam se servira. Franco je onome što je lako mogla biti karikatura koja postoji s ciljem ismijavanja dao mesa i prikazao redatelja Sobe kao suštinski nesigurno biće s velikim porivom za time da ga se prepozna i cijeni. Iz toga je jasno vidljivo kako nikada nije ni bila poanta u filmaštvu – da je bila, čovjek bi se potrudio naučiti pokoju tajnu zanata prije snimanja dugometražnog filma u vrijednosti od 6 milijuna dolara. Za Wiseaua je bit bila u osjećaju pripadnosti i uvažavanja, a koncept holivudske karijere bio je najplodnije tlo za njegove petarpanovske projekcije. Prava tragedija je u tome što on sam toga nikada nije postao svjestan.

I u točno tim trenucima Francov film postaje čak i (o)tužan. Pratimo ga kako kao duboko povrijeđeno i uvrijeđeno veliko dijete stvara kaos na setu samo zato što stvari nisu po njegovom ili jer mu najbolji prijatelj ne daje dovoljno pažnje. Većina ostalih likova odnosno filmske ekipe tu je, zapravo, da odrazi neminovnu reakciju publike na Sobu – samo što oni to čine tijekom samog procesa snimanja, dok je nas taj privilegij dopao tijekom gledanja. Iz toga je jasno vidljivo kako Soba stvarno je samo i isključivo Wiseauova te kako nitko nije dijelio (niti smio dirnuti u) njegovu specifičnu viziju.

A centralni odnos koji toj viziji daje krila, a njegovom karakteru nijanse, upravo je onaj između njega i autora knjige The Disaster Artist, Grega Sestera, u čije je cipele uskočio Francov mlađi brat Dave. Obojica prikazana kao dva dječaka (što je Greg i bio jer je doslovce imao 19 godina kada je upoznao svog dvostruko starijeg prijatelja) koji sanjaju velike snove, Greg i Wiseau jedan drugome pružaju podršku i daju vjetar u leđa – mala je vjerojatnost da bi se Wiseau bez Grega bio odvažio na takav riskantan pothvat, a Soba je, na neki način, trebala fungirati kao sredstvo za cementiranje njihova odnosa i kao stavljanje točke na i njihovom zajedničkom snu o probijanju do holivudskog zvjezdanog neba. Ipak, Wiseauov karakter i manjak ikakve samosvijesti učinili su upravo suprotno.

Majstor lošeg filma Sobu u jednakoj mjeri ismijava i slavi. Za Franca vjerujem da je proces rada bio prava poslastica – kao glumac i redatelj koji zna znanje stvorio si je priliku ući u cipele nekoga tko o njegovim profesijama ne zna ništa i iz te pozicije praktički zatvorenih očiju kreira nešto toliko pomaknuto i bizarno da rijetko tko može ostati imun. Francovo slavljenje Sobe očituje se upravo u prikazu njenog efekta na publiku, u skretanju pažnje na fascinaciju s kojom je ljudi doživljavaju, u salvama smijeha i životne energije koju sam čin gledanja u njima generira. A naposljetku i u činjenici da je jedna od svrha filmova ta da u ljudima nešto potaknu, probude i pokrenu, da učine da se osjećaju živima. A kako nam Franco nesumnjivo prikazuje, Soba je tu ulogu u svakom slučaju odigrala.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...